Kritika Poznat po angažiranom pristupu kazalištu, Žiga Divjak se posljednjih godina profilirao kao redatelj s jasnom umjetničkom vizijom. Višestruko nagrađivane i regionalno prepoznate, njegove predstave nisu samo kritika društva nego i glasni poziv za promjenom u načinu na koji razumijemo svoju svakodnevicu, a potom i kako je živimo. Dvije velike teme kojima se do sada bavio, izbjegličkom krizom u predstavama 6 (2018.) i Gejm (2020.), a ekološkom u Pluća (2019.), Vrućini (2021.) i Krizi (2022.), posljedica su istih strukturalnih politika koje globalne procese podređuju maksimalnoj dobiti i iscrpljivanju resursa u korist stalnog rasta kapitala. Predstava Krize, koja je svoju svjetsku premijeru imala na festivalu Bitef, prikladno se smjestila u ovogodišnji, nikad manji program riječkog festivala Zoom koji je i sam u krizi zbog nedostatnog financiranja i kulturne podrške. Povodom tog gostovanja, s Divjakom smo razgovarali o malim i velikim krizama, pasivnom i aktivnom subjektu, i budućnosti koja se oblikuje u svijetu koji izumire. I koji se rađa.
Afganistan, Yemen, Sudan, Kongo i Sirija nalaze se među zemljama koje su najugroženije s obzirom na klimatske promjene, a ujedno su i zemlje koje su najviše pogođene ratovima, siromaštvom i političkim nestabilnostima. Samo iz Afganistana, Sirije i Južnog Sudana ima oko 15 milijuna izbjeglica u svijetu, iz čega je očito da su izbjeglička i ekološka kriza duboko povezane. U svom dosadašnjem radu baviš se upravo ovim globalnim temama, ali u tvom pristupu vidljiva je klasna osviještenost. U tzv. razvijenim društvima ima onih koji su direktno ugroženi ekonomskim i prirodnim katastrofama, dok s druge strane ima onih koji bez treptaja nastavljaju sa svojim životima iako je možda neko selo udaljeno samo 50 km potpuno poplavljeno. Kad govorimo iz povlaštenih pozicija, kako otvoriti prostor empatiji? Kako krizu osjećaju oni koji nisu u krizi?
Empatija je ključna, ali suosjećanje je još važnije. Empatija nas može brzo staviti u neku vrstu pasivnog položaja, gdje internaliziramo bol drugih i zatim patimo s drugima, a da time zapravo nikome ne pomažemo ili išta mijenjamo. Suosjećanje je, s druge strane, aktivniji položaj, to je usmjerenost koja vodi naše djelovanje tako da uzimamo u obzir i teškoće i potrebe drugih. Suosjećanje nas upozorava da su stvari na ovom planetu povezane i isprepletene, do te mjere da ih je teško razdvojiti na pojedinačne fenomene, upozorava nas da istinska dobrobit pojedinca nikada nije ograničena samo na jednoga pojedinca ili na jednu vrstu, već je moguća jedino uz dobrobit šire, međusobno obogaćujuće mreže živih bića. Suosjećanje nas uči solidarnosti, a bez solidarnosti nećemo preživjeti ni kao društvo ni kao vrsta. Ako je naša početna pozicija privilegirana, tim je važnije da svoje djelovanje usmjerimo u izgradnju solidarnijeg društva, jer si to možemo priuštiti, jer imamo sredstva, vrijeme, mogućnost izražavanja i političkog djelovanja.
Svaka stvarna društvena promjena nikada neće biti win-win promjena, barem ne na prvi pogled, nečija privilegija uvijek je utemeljena na nečijem gubitku i ako želimo stvoriti pravednije društvo, naravno da će netko nešto izgubiti, a netko dobiti. Trenutno živimo u situaciji kada se krivnja za stanje u svijetu nekako demokratski raspoređuje na što širu masu ljudi, svi smo odgovorni i svi smo krivi za stanje svijeta, dok su dobra, bogatstvo i moć, upravo suprotno, rezervirani za sve manju elitu i nisu ni približno demokratski raspoređeni. Zato vrijedi svoju privilegiranu poziciju uvijek iznova preispitivati, je li ono što ju čini povlaštenom zaista moj izbor? Slažem li se s time? Je li ono što bih izgubio pravednijom raspodjelom dobara nešto bez čega ne bih mogao živjeti?
U medijskom prostoru, krize se perpetuiraju kao narativ koji opravdava ili čak maskira političke odluke, jer u sjeni opasnosti ljudi ne preispituju političke ciljeve nego traže zaklon. Brza rješenja. Bijeg. Možemo li u takvom stanju uopće očekivati reorganizaciju u razumijevanju ekoloških i društvenih problema s kojima se suočavamo, a koji su posljedica dubokih nejednakosti između onih koji imaju (novac, resurse, moć) i onih koji nemaju? Može li umjetnost odigrati ulogu u smanjivanju tih nejednakosti?
U mnoštvu sveprisutnih kriza uglavnom rješavamo samo posljedice pojedinih kriza, ali rijetko uspješno adresiramo onu glavnu krizu koja stoji iza većine drugih kriza, a to je ekološka kriza. Čak i kada je adresiramo, vrlo rijetko se bavimo njezinim uzrokom. Jednostavno ne možemo zaista govoriti o rješavanju ekološke krize bez razgovora o dokidanju kapitalizma. Moramo si priznati da kapitalizam djeluje na pogrešnim pretpostavkama o svijetu i te svoje pogrešne pretpostavke provodi sve nasilnije. Neprekidni ekonomski rast koji je temelj kapitalizma na našem planetu jednostavno nije moguć. Uvjerenje da smo mi ljudi sebična stvorenja koja djeluju samo u vlastitom interesu vrlo je ograničeno, kao i uvjerenje da je osnovni mehanizam u prirodi borba za prevlast. U prirodi je u stvarnosti puno više suradnje nego natjecanja. Da bismo prevladali ograničenja vladajuće ideologije, potreban nam je novi sustav vrijednosti, a tu umjetnost može odigrati važnu ulogu. Meni se čini ključnim nadići uvjerenje da je čovjek nešto posebno, nešto što je toliko različito od ostalih bića s kojima dijelimo ovaj planet. Kada bismo živi svijet u koji smo utkani počeli doživljavati istinski živim, punim vlastite volje i čulnosti, u trenu bismo uvidjeli koliko je opasno uvjerenje koje ostatak živog svijeta podređuje čovjeku.
Tvoje predstave se nerijetko opisuju kao dokumentarno kazalište. U istraživačkom procesu rada na predstavi Gejm zajedno s glumcima posjetio si divlje izbjegličke kampove u Bosni i intervjuirao si tražitelje azila u Sloveniji. Na predstavi Vrućina surađivao si sa švedskim ekologom i aktivistom Andreasom Malmom. Možeš li opisati proces istraživačkog rada na predstavi Krize?
Krize smo počeli stvarati iz osjećaja da smo u neprestanom kriznom razdoblju, da se zbog neprestane sanacije kriznog stanja nikada ne zaustavimo i ne pitamo što zapravo saniramo. Nastao je neki kazališno-instalacijski fizički esej. Željeli smo naglasiti koliko je uistinu nasilan trenutni sustav koji djeluje po principu objektivizacije, od subjekta čini objekte koje zatim može iskoristiti. Tražili smo poveznice između iscrpljivanja suvremenog čovjeka uhvaćenog u neku čudnu mješavinu prekarnosti i konzumerizma, te divljeg iscrpljivanja tzv. prirodnih resursa. Naime, i ljudi i priroda su žrtve kapitalističke akumulacije bogatstva. Uvelike su nas inspirirale knjige Jasona Hickela Less is More o odrastu i Anne Tsing The Mushroom at the End of the World.
U predstavama koristiš i citiraš izvješća, statistike i analize poput Crne knjige pushbackova koju je objavila udruga nezavisnih organizacija Border Violence Monitoring Network, godišnje izvješće Međuvladinog povjerenstva za klimatske promjene (IPCC), ili spomenute knjige ekološkog ekonomista Jasona Hickela i antropologinje Anne Tsing. Kako u radu s glumcima prolaziš kroz tekstove koje ne samo da nisu dramski nego nisu ni literarni, i kako ih prevodite u izvedbeni materijal?
To ovisi o svakom procesu zasebno. Svaki put mi je vrlo važno da zajedno s ekipom zađem duboko u problem koji predstava želi otvoriti, da puno vremena posvetimo razmatranju teme i tek se kasnije posvetimo scenskoj konkretizaciji. Na taj način nekako pokušavam održati pravu ravnotežu između onoga što govorimo i kako to govorimo. Kod bavljenja takvim temama, ključno je da pitanje što nije podređeno pitanju kako i obratno, da kako nije zapostavljeno zbog što. Mislim da je ključno vrijeme koje zajedno provodimo u istraživanju, jer se stečeno znanje ili konkretno iskustvo iz terenskog rada na neki način nastani u glumcu i stvori neki novi kreativni poligon, koji je nekakav spoj životnih iskustava, sjećanja, nakupljenog znanja i novostečenih iskustava, uvida… Iz toga zatim crpimo inspiraciju za scensko stvaranje. Radi se i o mom vrlo osobnom istraživanju tema i problema koji me progone. Zanima me kako ja kao pojedinac, kazališni redatelj, mogu doprinijeti temama koje se obrađuju, uvijek me zanima što kazalište može ponuditi temama, materijalu koji na prvi pogled nije nužno kazališni.
Često surađuješ s filmskom redateljicom i dramskom spisateljicom Katarinom Morano koja potpisuje dramaturgiju na mnogim tvojim predstavama, te zajedno potpisujete autorstvo na drami Sedam dana. Koliko se vaše vizije kazališta razlikuju i kako se nadopunjuju?
Katarina i ja dijelimo i životni i profesionalni put. Jako se dobro slažemo i mislim da se odlično nadopunjujemo. Katarina ima izniman smisao za dijalog, za detalje iz svakodnevnog života. Nešto apstraktnije ideje iznimno precizno preslika u vrlo životne, svakodnevne situacije s kojima se svatko može poistovjetiti. Ja sam ponekad previše izravan, ali Katarina moje pomalo programske ideje omekša nekom životnom esencijom.
Očito je da je publika integralni dio tvojih predstava. Ne samo da je najčešće smještena u istoj ravnini s glumcima, osvjetljena, nego i uokviruje izvedbeni prostor, pa tako postaje dio kazališne slike. U filmu Shirin redatelja Abbasa Kiarostamija, u krupnom planu, na licama glumica odigrava se cjelokupna radnja filma – od mikropokreta mišića, očiju i glave do izraženih emocija iznenađenja, gađenja, tuge i nade – na njihovim licima se odigrava predstava njihovih reakcija, ali istovremeno, na njihovim licima gledamo radnju filma koji te glumice gledaju i na koji reagiraju. I u tvojim predstavama, publika gleda publiku i dio predstave se odigrava na njihovim licima i tijelima. U kulturnim politikama kazališta publika je broj koji potvrđuje uspjeh ili neuspjeh neke predstave. Kako ti na to gledaš i što želiš od svoje publike?
U publici tražim političke subjekte. Nastupajući uz glumce, njihove reakcije i doživljaj predstave postaju sastavni dio izvedbe. Tražim neku specifičnu poziciju u kojoj je gledatelj kojem se obraćaju politički subjekt koji je važan i koji se ne može više sakriti iza pretvaranja i ignoriranja određenog problema. Poziciju u kojoj se problematiziraju političari koji u naše ime zloupotrebljavaju, kako druge ljude, tako i ostatak živog svijeta. No, ne radi se samo o tome, riječ je i o važnom osvještavanju da nismo sami sa svojim problemima, da nas ima mnogo koji jednostavno nismo zadovoljni s postojećim stanjem, da ne želimo da se te stvari čine tobože u naše ime. Želim probuditi svijest da u drugome čovjeku možemo vidjeti suborca, nekoga tko poput nas žudi za promjenom ili barem više ne može zatvarati oči da bi trenutno stanje smatrao održivim ili negirati užasno nasilje koje je utkano u ovaj trenutak. Nije riječ o buđenju krivnje, već o buđenju više ili manje potisnutog nezadovoljstva.
Što bi svojoj djeci rekao o svijetu u kojem živimo?
S obzirom na to da imam dvoje male djece, o tome razmišljam svaki dan. Mislim da je potrebno zadržati neku zdravu mjeru optimizma, koja ne bi smjela poreći ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo. Čovjek i čovječanstvo kao takvi nisu završeni projekt, oni su nešto što se neprestano mijenja i iz te mogućnosti promjene crpim neki tračak nade da budućnost može izbjeći najcrnja predviđanja. Rekao bih im da je svijet u stvarnosti mreža beskonačne suradnje i da se za solidarnost uvijek vrijedi boriti. Rekao bih im i da će u budućnosti vjerojatno biti potrebno nešto razbiti.
Za kraj, što slijedi? Kojim temama i projektima se želiš baviti u skoroj budućnosti?
Trenutno zajedno s Gregorom Zorcem razvijam projekt Budućnost, riječ je o koprodukciji Ljubljanskog gradskoga kazališta i Beogradskog dramskog kazališta. Bavit ćemo se izumiranjem. Mi smo generacija koja već doživljava i u budućnosti će doživjeti mnogo više izumiranja. Često to doživljavamo kao nešto apstraktno, nešto što se događa tamo negdje daleko od nas, zaboravljamo kako su naše sudbine silno isprepletene i što se uistinu gubi s nestankom pojedine vrste. Koliko napora, ljubavi i hrabrosti je bilo potrebno da se određena vrsta održi. Ili riječima slovenskoga kantautora Pengova: “Koliko se ljudi moralo voljeti da si sad ti.” Međutim, to ne vrijedi samo za čovjeka nego za sva živa bića.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
