Nisu samo psi istrenirani da laju

Prolog ili o skretanju pogleda

Prije četiri godine, u ožujku 2017. godine, putovala sam noćnim vlakom iz Zagreba u München. Na granici sa Slovenijom, negdje kod Dobove, vlak se zaustavio. Dugo smo stajali, dovoljno dugo da izađem iz kabine da provjerim što se događa, ili da se samo uvjerim da ima i drugih ljudi u tom vlaku. Ispred susjedne kabine stajali su policajka i policajac u slovenskoj uniformi sa psom. Ne sjećam se zašto sam im se približila, da li je moja znatiželja zaista tako jaka, da li sam nešto čula ili vidjela, ili sam sama zaključila o čemu se radi jer sam se sjetila mladića nervoznog pogleda koji se ukrcao na vlak kad i ja. U njegovoj kabini je stajao još jedan policajac. Upitala sam ih mogu li im pomoći jer govorim arapski jezik. Policajka mi je pokazala da mogu ući i ja sam se našla oči u oči s mladićem između 15 i 19 godina, tamne puti, izrazito mršave građe, s kapom na glavi. Pozdravila sam ga, rekla sam da ću prevesti što kaže i upitala ga od kuda dolazi. On je rekao nešto što je meni zvučalo kao mumljanje i prvo što sam pomislila je da se moram bolje fokusirati, jer možda se radi o dijalektu koji mi je stran. Pokušala sam opet, i dalje čujem samo mumljanje. Nakon nekoliko pokušaja, pod nadzorom policije, postala sam nervoznija, riječi nisu pronalazile svoj put, a mladić je odjednom skinuo kapu i pokazao uho. Bilo je odsječeno, a na ćelavoj glavi su se vidjeli tragovi rana koje su zarasle u kožu. I danas osjećam slabost koja me preplavila, kao da je netko napravio presjek u vremenu, jer ono što sam do tog trenutka mislila i osjećala više nije postojalo, a suočena sam s nekim o kome nisam znala ni misliti ni osjećati. Okrenula sam se policiji i rekla da im ne mogu pomoći. Htjela sam otići što brže, ali do svoje kabine sam došla sporije, kao da sam vukla vlastito tijelo. Godinama nisam pronalazila riječi za to što sam doživjela, tako da nikome nisam ni ispričala ovaj događaj, predosjećajući da ni moji sugovornici neće naći riječi koje bi mi pomogle procesuirati viđeno, nego će mi samo ukazati na to da se ne trebam voziti noćnim vlakovima i da se ne miješam u stvari koje me se ne tiču. Tako se otprilike ponaša pristojan europski građanin: ne petlja se u procese koji su postali policijska nadležnost, ne propituje svoje svjedočanstvo i skreće pogled.

Kartografija brutalnosti

Gejm, predstava mladog slovenskog redatelja Žige Divjaka u koprodukciji kazališta Slovensko mladinsko gledališče i neprofitne kulturne organizacije Maska, izvedena na festivalu Perforacije, traži upravo suprotno – da ne skrenemo pogled i da slušamo svjedočanstva koja nam izazivaju slabost i mučninu kakvu sam ja osjetila u noćnom vlaku za München. Dva sata, koliko je otprilike trajala predstava, slušali smo iskaze o ilegalnim pushbackovima dokumentiranim od strane nevladinih organizacija poput Are You Syrious? i Centra za mirovne studije, koji već godinama sistematično izvještavaju i upozoravaju na policijsku brutalnost i kršenje ljudskih prava na granicama EU. Od uskraćivanja prava na traženje azila, deportacija na granicu s BiH u zamračenim kombijima bez ventilacije i izvora svjetlosti (koliko je ova slika slična onoj koja se sve češće pojavljuje u medijima o krijumčarima, pravim ilegalcima, koji u neadekvatnim prijevoznim sredstvima prevoze izbjeglice ugrožavajući im živote?) do prisilnog razodijevanja žena s hidžabom, zastrašivanja djece psima, brutalnog premlaćivanja mladih muškaraca, uništavanja osobnih dokumenata i imovine te pljačkanja.

Kao i u svojoj prošloj predstavi 6, također u koprodukciji Maske i Slovenskog mladinskog gledališča koje već nekoliko godina, pod umjetničkim ravnateljstvom Gorana Injaca, istupa s politički vrlo provokativnim i aktualnim predstavama, Žiga Divjak koristi dokumentaristički pristup koji je rezultat dugotrajnog istraživačkog procesa (asistentica u istraživanju novinarka Maja Ava Žiberna) u koji su bili uključeni migranti koji su uspjeli prijeći granicu, ali i oni sa pograničnih područja u Velikoj Kladuši i Bihaću koji još uvijek traže način, te novinari i nevladine udruge koje se bave pitanjima i pravima migranata. U Divjakovom režijskom potpisu dominira minimalizam izvedbenih postupaka, on ne zavodi dramskom radnjom ili simbolikom, njegova publika je suočena sa suhim sadržajem poput statističkih podataka i svjedočanstvima koja su iznesena bez podmetanja emotivnih interpretacija. Podvrgnuti ponavljanju istog sadržaja u bezbroj priča s malim varijacijama, one postaju priča o nama, našim granicama, našoj policiji, našoj vladi, te barem toliko koliko traje predstava, one su naš problem. Što je svakako puno duže od nekoliko minuta koliko nam treba da pročitamo takvu istu ili sličnu priču u novinama, koliko god ona bila potresna.

Glumci Primož Bezjak, Sara Dirnbek, Maruša Oblak, Matej Puc i Vito Weis sjede u prvim redovima među publikom, te naizmjenično prenose iskustva onih koji su prelazili slovensku granicu iz brojnih, po život opasnih, pokušaja. Game je sleng koji migranti koriste za višebrojne pokušaje prelaska granice EU, zadnjih stotinjak kilometra puta koji ih dijeli od dolaska na neko sigurno mjesto prihvatilišta. Od skliskog i neprohodnog terena, tzv. džungle, hladnoće i promrzlosti koja ih paralizira tijekom noći, dezorijentiranosti u slučaju kada GPS zakaže, do susreta s divljim životinjama ili lokalnim stanovnicima koji ih prijavljuju policiji,­ game se upisuje u tijela onih koji prelaze granice ostavljajući im trajne rane, netretirane lomove (nemaju pristup bolnicama), strahove i traume. Naravno, ako ne izgube život. Ako bi neka čitateljica, u trenutku nepažnje, pomislila da pišem o režimima policijskih država poput Pakistana ili Sirije, asocijativno bi bila u pravu. Ali radi se o granicama Hrvatske i Slovenije, nekoliko desetaka kilometara od Zagreba. Dramaturginja Katarina Morano je odabrane slučajeve pushbackova, a ima ih nebrojeno više, ujednačila tako da je svaki iskaz uokviren statističkim podacima: datum, broj uključenih osoba, njihova dob i spol, jesu li prisutna djeca, potvrda da je zatražen azil, te koja vrsta nasilja je primijenjena od strane policije.

Iskaz se potom pretvara u svjedočanstvo iz prvog lica bezimenih protagonista; sin koji je odvojen od oca, otac koji je odvojen od supruge i djece, mladić koji je odvojen od obitelji s kojom je u dogovoru glumio da je bližnji rođak, muškarac koji je ostao sam u šumi nakon što je ozlijedio nogu. Nizanjem svjedočanstava autor nam ocrtava dvije slike. Jedna je na podu, razvučena preko cijelog izvedbenog prostora na kojem je scenograf Igor Vasiljev ocrtao geografsku kartu od zapadnih granica Bosne do istočnih dijelova Slovenije i Italije, dakle, kobni put koji su neki od migranata prošli i po dvadeset puta i na njemu ostavili svoje tragove. Tijekom svakog iskaza, glumci na karti označuju mjesta predmetima poput dijelova odjeće i obuće, vreće za spavanje, novčanika, konzervi hrane, kanistara benzina kojim je policija zapalila njihove osobne dokumente, komada kruha koji je bačen grupi ljudi nakon višednevnog pritvora, i time ispisuju novu kartu koju mi, građani tih zemalja, ne poznajemo. Druga slika koju autor ocrtava je u glavi gledatelja. Sličnosti koje primjećujemo u iskazima – odvajanje mladih muškaraca da bi se oslabila grupa i da bi se nad njima izvršila najnasilnija metoda prisile zbog informacija o tome gdje je grupa prešla granicu i konačnog zastrašivanja – ukazuju na to da slučajevi nasilja nisu iznimni, ni slučajni, niti su postupci koji se primjenjuju specifični za određenu grupu policajca. Upravo suprotno, njihovi postupci su sistematični. Napokon, nisu samo psi istrenirani i uvjetovani da laju.

Otvaranje očiju

Predstava odmiče, kraj se ne nazire jer se priče nadovezuju jedna na drugu u neprekinutom krugu, dvorana Zagrebačkog plesnog centra u kojoj se predstava izvodila čini se još manjom nego što jest, a autor nas gura još jedan korak dalje ili još jedan korak dublje. Publika je smještena na dvije strane dvorane, zrcaleći jedna drugu, osvjetljenje je dovoljno jako da među njima vidimo glumce (dizajn svjetla potpisuje Igor Remeta), ali jasno vidimo i jedni druge, svoje sugrađane, prijatelje, poznanike. Nečije tijelo koje sve dublje upada u stolicu, nečija pojačana osjetljivost na zvukove, nečiji pogled fiksiran u jednoj točki, svi oni zrcale moje postepeno raspadanje. Istovremeno, dok slušamo o tuđim tragedijama, spoznajemo vlastitu ulogu punopravnih građana koji iz pozicije sigurnosti promatraju tuđu nesreću. Iz te privilegirane pozicije promatrača reproduciramo ono što režim čini – migrante čije iskaze slušamo obilježavamo kao žrtve, koje žalimo, ali samim tim što ih i dalje vidimo kao izbjeglice, ne uspijevamo ih zamisliti kao potencijalne sugrađane, te im uskraćujemo prava koja bi im omogućila da se obrane, zatraže pravdu i privedu agresore. Predstava sama čini isto, reproducira upravo ono što kritizira, iako autor ni u jednom trenutku nije licemjeran, predstava je zapravo o nama i za nas – prokazuje slijepe točke društva koje se skriva iza demokratskih načela jednakosti, ali jednakosti za one koji imaju status građana.

Migranti se, u stvarnosti, ne ponašaju kao žrtve (čime nikako ne umanjujem nasilje koje doživljavaju i ne poričem zločine), oni rade upravo suprotno, a to se najjasnije čuje onda kada napokon, unutar predstave, progovore svojim riječima. Preko audiosnimke na engleskom jeziku čujemo svjedočanstva ljudi s imenom i prezimenom (Hamza Aziz, Zaher Amini, Khalid Ali i Behnaz Aliesfahanipour): hrane nas dovoljno da nas održe na životu,.. mislim da neću čekati da mi daju odbijenicu i deportiraju me natrag u Bosnu, ići ću dalje,…nisam gubitnik, nisam to bila ni u svojoj zemlji, borila sam se za ženska prava i zato sam morala otići, jer mi je život bio ugrožen – oni protestiraju, svjedoče, ne čekaju milost, svjesno riskiraju živote, ne zaboravljaju da su ljudi ni nakon što mjesecima žive u blatu i smradu, dolaze na europske granice i traže svoje pravo na međunarodnu zaštitu.

Iako su njihove riječi potvrdile ono što smo do tada slušali, za mene su bile kao svjetlost na kraju dvosatnog putovanja kroz tunel – mogla sam ih zamisliti kao svoje sugrađane. Neke od njih su borci za ženska prava, neki su doktori, mnogi od njih su izgubljeni u pubertetu, dok su neki lopovi i kriminalci. Neki od nas su borci za ženska prava, neke su doktori, mnogi od nas su izgubljeni u pubertetu, dok su neki lopovi i kriminalci.

Publika je izlazila s predstave kao što sam ja izašla iz kabine mladića odrezanog uha, vukli smo svoja tijela iako smo se zapravo htjeli što brže vratiti svojim životima i svojim pričama. S jedne strane želim vjerovati da bi ta težina mogla otvoriti put k drugačijem mišljenju, a time i drugačijoj budućnosti, s druge strane, to je naivno, jer za drugačiju budućnost nam treba druga vrsta političke imaginacije. Imaginacija koja ne perpetuira politiku režima, nego nam omogućava da vidimo pluralno društvo. Odgovornost ostaje na nama, građanima, ali sami odlučujemo koliko te odgovornosti možemo preuzeti i u kojem trenutku – svjesni da zatvaranjem očiju i skretanjem pogleda pogodujemo političkoj samovolji koja kršenjem međunarodnih zakona o ljudskim pravima, ljude pretvara u lovine, koje je još jedno, u ovom kontekstu, stravično značenje riječi game.

Epilog ili način da ne ponovim

Pokušat ću zato reimaginirati svoje iskustvo u vlaku, ispričati priču na način na koji se nije dogodila, priču u kojoj sam odbila surađivati u režimu u kojem živim, u kojoj sam odbila lajati tihim tonom, ali po istoj uputi:

Upitala sam policajce da li im mogu pomoći jer govorim arapski jezik. Policajka mi je pokazala da mogu ući u kabinu i ja sam se našla oči u oči s mladićem između 15 i 19 godina, tamne puti, izrazito mršave građe, s kapom na glavi. Pozdravila sam ga, rekla sam da ću prevesti što kaže i upitala ga od kuda dolazi. On je rekao nešto što je meni zvučalo kao mumljanje i prvo što sam pomislila je da se moram bolje fokusirati jer možda se radi o dijalektu koji mi je stran. Pokušala sam opet; i dalje čujem mumljanje. Nakon nekoliko pokušaja, pod nadzorom policije, postala sam nervoznija, riječi nisu pronalazile svoj put, a mladić je odjednom skinuo kapu i pokazao uho. Bilo je odsječeno, a na ćelavoj glavi su se vidjeli tragovi rana koje su zarasle u kožu. I danas osjećam slabost koja me preplavila, kao da je netko napravio presjek u vremenu, jer ono što sam do tog trenutka mislila i osjećala više nije postojalo, a suočena sam s nekim o kome nisam znala ni misliti ni osjećati. Ipak, pogledala sam ga u oči i rekla: oprosti ali ne mogu ti pomoći. Policiji sam rekla da ne govorim njegov jezik. Izašla sam iz kabine, vukući svoje tijelo. Nisam mogla utjecati na njegovu sudbinu niti sam išta promijenila u njegovom životu, ali nisam, u trenutku straha od nepoznatog drugog, u policiji vidjela svoje (jedine) sugrađane kojima treba pomoć. Pomoć je tražio mladić odrezanog uha, inače ne bi skinuo kapu u pokušaju da nam kaže tko je i što mu se dogodilo.