Blic Heather Cassils / Perforacije
Razgovarala: Matija Mrakovčić
Ovogodišnje se Perforacije u Zagrebu održavaju od 26. do 30. lipnja i donose brojne izvedbe domaćih umjetnika, ali i etabliranih umjetnika iz svijeta. U subotu, 28. lipnja, u 22 sata u MM centru domaćoj će se publici predstaviti kanadski umjetnik Heather Cassils s radom Postajući slikom/Becoming an image. OUT magazin istaknuo ga je kao jednog od stotinu umjetničkim imena koje treba pratiti, Huffington Post kao jednog od deset najutjecajnijih trans* umjetnika svijeta, a s nama je razgovarao o svome radu, utjecajima i načinima na koje stvara vizualnu kritiku fizičkih i rodnih ideologija i povijesti.
KP: Aktivno se baviš umjetničkim radom od 2001. godine. Možeš li našim čitateljima predstaviti sebe i svoje glavne umjetničke fokuse?
Cassils: Zapravo, bavim se umjetnošću otkad pamtim. Prije nego što sam progovorio, crtao sam. Umjetnost je uvijek bila osnovna stvar za mene. Obrazovao sam se kao slikar, no uskoro sam počeo koristiti svoje tijelo radi umjetnosti, iz raznih razloga. Tijelu sam se okrenuo nakon bolesti koju sam preživio u djetinjstvu. Iako zvuči benigno, četiri sam godine imao nedijagnosticiranu upalu žučnoga mjehura, i iako sam bio jako bolestan, doktori su mojoj obitelji govorili da se radi o psihosomatskom oboljenju. U jednom su mi trenutku popucali žučni kanali i koža mi je postala zelena. Kada su me otvorili, ispalo je da sam gotovo istrunuo iznutra. Bio sam hospitaliziran nekoliko mjeseci i gotovo sam umro. Zbog tog iskustva, počeo sam razumijevati tijelo na drugačiji način. Ne samo intuitivno, već i znanstveno, radi bolje usklađenosti s vlastitim tijelom, ali i zato da bih mogao educirati i zagovarati drugačiji pristup njemu. To je rezultiralo sedamnaestogodišnjom karijerom osobnog trenera gdje na dnevnoj bazi radim s pojedinčevim zdravljem i dobrobiti.
Interes za performans i video rodio se u kasnoj adolescenciji, odnosno ranim dvadesetim. Radio sam za The Franklin Furnace, najveću njujoršku neprofitnu organizaciju posvećenu izvedbenim umjetnostima i tamo sam se upoznao s njihovim arhivima tjelesnih performansa. Upisao sam Nova Scotia College of Art and Design, umjetničku školu u Kanadi čiji je program bio pod utjecajem konceptualizma 1970-ih, a magistrirao sam na California Institute of the Arts gdje sam čitao marksističku teoriju i učio o institucionalnoj kritici od Michaela Ashera koji mi je do danas ostao jak utjecaj.
Moj umjetnički razvoj proizlazi iz oba ta iskustva i spaja ih u jedno. Koristim fizičko tijelo kao skulpturalnu masu radi probijanja društvenih normi. Koristeći konceptualizam, feminizam, body art, gay estetiku i holivudsku kinematografiju, stvaram seriju snažno istreniranih tijela za različite performativne i formalne svrhe. Znojem, krvlju i mišićima stvaram vizualnu kritiku fizičkih i rodnih ideologija i povijesti.
KP: Priscilla Frank imenovala te jednim od deset transrodnih umjetnika koji “mijenjaju izgled suvremene umjetnosti”. Je li oznaka “transrodan” u umjetničkom kontekstu za tebe prednost ili nedostatak te je li tvoja umjetnost na bilokoji način odvojiva od tog pojma?
Cassils: Uvijek sam sumnjiv prema listama. Postoji toliko mnogo umjetnika (transrodnih ili ne) kojima je potrebno prepoznavanje ili potpora. Bez obzira na to, trudim se iskoristiti pažnju tiska da bih potaknuo dijalog i zalagao se za subjektivnost koja je često krivo shvaćena, utišana i getoizirana.
Što se tiče odvajanja od trans identiteta: umjetnički rad prevodi subjektivno iskustvo u svijet i omogućava formalnu reprezentaciju tih opažanja. Živim u svojoj koži i doživljavam svijet iz svoje subjektivne pozicije. U tom kontekstu, moj identitet i moja umjetnost su neodvojive. Iako, to se može primijeniti na sve umjetnike i zaista ne bih volio da moj rad bude smješten (ili otpisan) isključivo u polje identitetskih politika.
Živim u Los Angelesu, centru industrijalizirane proizvodnje slika. Zanima me preuveličavanje parametara roda i razotkrivanje njihove društvene proizvedenosti, a također i proizvodnje slika na isti način. Na primjer, rad Becoming an Image. Izvedba nastaje u prostoru lišenom svjetala. Jedini su elementi u prostoru publika, fotograf, ja i komad gline težine oko 700 kilograma. Tijekom izvedbe koristim vještine boksača/borca da bih oslobodio jačinu udarca na glineni komad, doslovno prebijajući formu. Jedini izvor svjetla dolazi od blica fotoaparata tako da publika postaje svjesna načina na koji nastaje fotografija. Izvedba postavlja pitanja svjedočenja, dokumentacije, sjećanja i dokaza. Postajete svjesni vlastite pozicije u prostoriji i toga što vidite, odnosno da je vaš doživljaj vjerovatno drugačiji od iskustva nekog drugog gledatelja. Pojedinac tako počinje kritički promatrati dokumente.
KP: Na koji način koristiš svoju umjetničku praksu za “izvođenje roda”?
Cassils: Izvodim trans* ne kao nešto prijelazno između spolova već kao stalno postajanje, način postojanja u procesu koji djeluje u prostoru neodređenosti, grča i proklizavanja. Želim odvesti stvari na višu razinu, pokazati granice i preuveličati drugi kraj spektra. Želim proširiti pojmove koji se tiču tijela tako što ih “krivo” izvodim. “Pokvirujem” svoje znanje o dijetama, prehrani i fiziologiji da bih putem puti prikazao rod. S obzirom da se ne želim odlučiti za punu tranziciju – moje su grudi netaknute, moj je glas i dalje identificiran kao “ženski glas”, nemam facijalnih dlaka niti maskulinih uzoraka ćelavosti – ponekad me se čita kao muškarca (ovisno o količini mišića koje nosim na tijelu), ali češće kao ljutu agresivnu ženu koja prkosi biološkim rodnim ulogama. Još jednom, radi se o iskrivljenoj izvedbi maskuliniteta.
Da citiram Kathy Acker: “Tražim tijelo, moje tijelo, koje bi postojalo izvan patrijarhalnih definicija. Naravno da to nije moguće. No, tko je uopće zainteresiran za moguće?”.
Reinterpretirao sam izvedbu Eleanor Antin Carving: A Traditional Sculpture iz 1972. godine, u kojoj Antin drži intenzivnu dijetu tijekom 45 dana i svakodnevno dokumentira promjene. Rezultat su 72 fotografije koje pokazuju kako se izgladnjivala. Umjesto intenzivne dijete, tijekom 23 tjedna jačao sam tijelo do njegovih maksimalnih kapaciteta, pridržavajući se strogih bodibilderskih načina prehrane. Konzumirao sam kalorične unose koji odgovaraju tijelu atlete od 80 kilograma. Dokumentirao sam tijelo tijekom svih promjena, fotografirajući se četiri puta na dan iz četiri kuta. Sažeo sam 23 tjedna vježbanja u 23 sekunde stvarajući time-lapse video. Nasuprot femininom činu gubljenja kilograma u Antininoj izvedbi, izveo sam transformaciju u tradicionalnu maskulinu mišićnu formu. Ovaj pomak “promjene perspektive” pokviruje trans tijelo pokazujući oblikovanje muskulature za razliku od oblikovanja tijela putem kirurškoga noža.
Razmatrajući ideje transa, htio bih spomenuti transrodnu povjesničarku umjetnosti Susan Stryker koja piše: “Trans je postao pojam za prijelaz koji ima malo toga zajedničkog s rodom, a još manje s homoseksualnošću. Odnosi se dakle na odmicanje od društveno nametnutih granica, što dalje od neizabranog početka” – umjesto neke partikularne destinacije ili načina tranzicije. S mojim je radom to povezano na način pomicanja pogleda i parametara, umjesto prosudbe na prvi pogled.
KP: Svojim radom iznosiš vizualnu kritiku fizičkih i rodnih ideologija i povijesti. Osim fizičkog tijela, što uključuješ u svoj umjetnički izraz?
Cassils: Cijeli sam život studirao umjetnost te radio u mnogim i s mnogim medijima. Kao što sam ranije rekao, počeo sam slikajući (čak radim i s damskim vodenim bojama!). Nedavno sam napravio veliki betonski odljev od preoblikovane gline iz prethodne izvedbe Becoming An Image. Ostaci gline, napravljeni od nezapaljivog plastelina, mogu se osušiti i rasipati u prah. Mijenjajući materijal skulpture u beton, željezo ili broncu, rad postaje trajni spomenik bezumnom činu nasilja nad trans i queer tijelima do kojeg dolazi izvan područja statistika i izvan periferije povijesnog očišta. Također, vidim ostatke gline kao ostatke nasilne izrade skulpture, mekanu pasivnu glinu koja nosi trag nasilja koje je podnijelo kao neko drugo kiparsko djelo.
Zvuk je također važan za moj rad. Često surađujem s talentiranim skladateljem Kadettom Kuhnom na soundtrackovima za moje videe i filmove koji pojačavaju koncept mojih slika. Nedavno sam izradio četverokanalnu video instalaciju koju sam postavio oko skulpture od betona, a koja je emitirala zvukove mojih uzdaha i pokreta. Zvuk okružuje ostatke gline poput duha. Ideje na kojima nastaje izvedba želim prevesti ne na način da stvaram dokumente, već da formalne mogućnosti svakog medija usmjerim prema različitim načinima izraza.
KP: Nastupaš na festivalu Perforacije, u MMC Studentskog centra, u organizaciji udruge Domino. Jesi li već surađivao s Dominom i što možemo očekivati od izvedbe?
Cassils: Ovo će biti moja prva suradnja s Dominom koje sam upoznao preko Queer Zagreba i njihove potpore sjajnim umjetnicima poput Rona Atheya i Franka B. S obzirom da je misija udruge Domino “propitivanje tradicionalnih i rad na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu kroz kulturu, medije, javne politike, obrazovanje”, izgleda da je naša suradnja savršen spoj.
Objavljeno
Objavljeno
