

Piše: Hana Dagostin
Zamišljen kao manifestacija koja promišlja društveno značajne teme (ovoga puta Solidarnost), festival s teorijskom i praktičnom stranom priče, u oba je svoja “dijela” privukao publiku – ali i goste (teoretičari su prisustvovali praktičnim radionicama, i obrnuto). Nesukladno nekim očekivanjima koji su se mogli čuti u prikrajku festivala, studenti i sudionici radionica nisu samo došli “obaviti svoje” i potom išli na kavu, već, poput predavača od kojih se to očekivalo, bili aktivni sudionici svega na relaciji HKD-Galerija Kortil-Molekula. Pa je, eto, ono što se (u) Rijeci dogodilo bila upravo solidarnost
No krenimo redom.
Solidarnost se od 15. do 18. listopada promišljala kroz konferenciju istog naziva te dvije tribine; do nje se pokušalo doprijeti kroz lingvistiku, širilo se i sužavalo značenje te riječi; solidarnost je mišljena kroz različite političke koncepte, kroz praktične radionice, igru Ykon kroz koju svatko ima priliku promijeniti svijet, filmove u Art-kinu Croatia u izboru Tanje Vrvilo. Odsutnost Alaina Badioua, oko čijeg je teoretskog doprinosa solidarnosti festival bio sazdan, ipak nije ostavio veću prazninu. I bez njega je solidarnost zaživjela. Na četiri dana, doduše.
Svakako je važna i dobro posjećena bila tribina Studenti i solidarnost, na koju su pristigli studenti iz svih gradova u kojima je došlo do blokade fakulteta. Ne predstavljajući se imenom i prezimenom (i na taj način dobro utjelovljujući duh solidarnosti začet na fakultetu/-ima, kada su izlazili u javnost potpisani kao grupa, a ne pojedinci), analizom studentske blokade fakulteta u zemlji i kasnijom raspravom pokušali su doprijeti do razumijevanja solidarnosti danas. Studenti sa zadarskog fakulteta su, govoreći o valu pobune koji je zahvatio prvo Zagreb, a kasnije s njima solidarizirao i ostale gradove, ukazali na pokušaj uništavanja te, novonastale, subverzivne grupacije od strane fakultetske uprave (koja se pak “solidarizirala” s vlašću, odnosno s pozicijom moći). Naime, kada su zadarski studenti usuglasili jedinstveni zahtjev i postali grupom, rektorat je počeo sprečavati plenume i inzistirati na lokalnim (a ne općim) stavovima. Koliko je blokada fakulteta doista bila samo studentska stvar, a koliko opća, pitanje je koje su postavili zadarski studenti. To su ponovili i riječki studenti, koji su svoju poziciju shvatili tek u suodnosu s onim studentima koji nisu bili za blokadu izražavajući stav “da ima važnijih pitanja od besplatnog obrazovanja koje treba rješavati”, a zbog takvog, neoliberalnog mišljenja, prevladavajućeg u dijelu studentske populacije, kazali su riječki studenti, skeptični su prema daljnjim akcijama.
I tako s pojedinačnog, preko studenskog, do općeg.
Skepsa prema solidarnosti, ali i otkriće plenuma kao modela izravne demokracije koji je doista i profunkcionirao (privremeno, na mjesec dana, no ipak) bile su ključne točke tribine. Supostavljanje prosvjeda kao neuspješne forme protesta – kako je pokazao i dokumentarac Igora Bezinovića o prosvjedima seljaka u koji su se uključili i studenti – i plenuma kao uspješne manifestacije protesta, demokracije (i solidarnosti), pokazuje da se primjeri solidarnosti mogu izvući iz današnjeg društva. Pitanje je, mogu li i modeli?
Solidarnost (o čemu više čitajte ovdje) je pojam koji izmiče interpretaciji, a pokriva širok dijapazon značenja od charityja (doslovne “milostinje” kao i “tapšanje po ramenu”, a rasprave o tome mogle su se čuti na festivalu), do real solidarityja, prave solidarnosti o kojoj je govorio Steven Wright – kao o stvarnoj mogućnosti da se solidarnošću izgubi život.
Problematičnost javne solidarnosti, koja se pokazala i kod profesora na fakultetima, od kojih su mnogi naizgled podržavali studentsku blokadu, a istodobno na alternativnim lokacijama izvodili nastavu, našla je mjesta i na tribini Teorija izvan mjesta – razgovor o nužnom i mogućem razmještaju teorije, koja je pokušavala dati odgovor na pitanje može li i teorija biti aktivnost koju obavljaju svi. No, skačući s motiva na motiv, sudionici su sve više širili temu tribine, tako pokazujući (pre)razgranatost pojma solidarnosti, koji je evoluirao u svim mogućim smjerovima, ali i materijal s kojim bi se mogao napuniti ne četverodnevni, već i četveromjesečni festival.
U svakom slučaju, publika je upoznala rad gostiju iz ljubljanske Delavsko-pankerske univerze, a riječ je o projektu Mirovnega inštituta, čiji su pripadnici odmah na početku natuknuli da nisu ni radnici ni pankeri u doslovnom smislu riječi, nego oni koji su izmjestili teoriju iz škola i fakulteta u prostore Metelkove. Ljudi su to poput nas koji drže predavanja kao što su Škola kao ideološki aparat ekonomije, proučavaju Althussera i Badioua, a otvoreni su svima. Oni su omogućili širenje slobodnog znanja, javno se deklamirajući kao institut protiv svih neoliberalnih oblika obrazovanja.
Zanimljiv obrat dogodio se na samom kraju predavanja. Naime, posjetitelji su mislili da su knjižice, koje su stajale sa strane, besplatne te su ih uzimali, dok neki momak nije upozoren od strane jednog od sudionika tribine da se knjižice plaćaju. “Zar ovo nije sve Moje, tvoje, naše” zapitao je glasno, podsjetivši na kontekstualnu ovisnost pojmova poput solidarnosti, razmjene znanja, plaćanja. Nije takvom zaključku pomoglo ni objašnjenje da se naplatom (gotovo simboličkom, 15 kuna!) htjelo postići da ljudi doista i pročitaju knjižice.
Važno je spomenuti i radionicu protestnog materijala, dio onih praktičnih načina stvaranja solidarnosti. Uz instalaciju Što je demokracija Olivera Resslera u Galeriji SIZ, u prostoru Saveza udruga Molekula dvije su multimedijalne, društveno aktivne grupacije – Cactus (London, Cactus magazin) i Škart (Beograd) ponudile grupi voljnih građana ideju na koji način proizvesti protestni materijal – i to brzo, učinkovito, a nadasve solidarno.
Prvo se zajednički odabire problem, zatim se izrađuje protestni materijal u obliku plakata i grafita – to su, u riječkom izdanju, bili propadanje brodogradilišta 3.maj, lažna solidarnost (korporacije koje daju novce u dobrotvorne svrhe, ono “tapšanje po ramenu” ili ako hoćete milostinja), korupcija. Svako je rješenje dobilo nekoliko varijacija.
U razgovoru sa Škartovcima (koji su već dvaput gostovali na Moje, tvoje, naše), može se saznati da glavnina kreacije protestnog materijala leži u odbacivanju zauzimanja jednostrane pozicije, i spremnosti na dijalog. Kolektivni proizvod rezultat je zajedničkog truda, ali i otvorene kritike. Tony Credland iz Cactusa, inače sudionik poznatog pokreta Reclaim the streets, i jedan od sudionika www.indymedia.org.uk (na web-stranici premreženoj podjelom na raznolike društveno aktualne teme, svatko može doprinijeti svojom viješću kroz bilo koji medij) kazao je da bi voljeli da ljudi krenu jednu stepenicu naprijed – iznad ljutnje i ogorčenosti nekim problemom, da djeluju na najbrži i najučinkovitiji način. Za ovakav pristup Cactusovci su ponudili i alat. Iz toga je razloga odabrano vremensko razdoblje radionice od tri dana (medij je sitotisak) a odlučeno je da ideje budu prikazane što jednostavnije, ali vizualno što upečatljivije – a sve kako bi se pružila što jasnija poruka ljudima na ulici. Kako je sve na kraju završilo vidljivo je na fotografijama, a sudionici su izišli na ulice ostavljajući plakate po gradu. Na koji je način medijski zabilježen ovaj solidarni, društveno angažirani čin, provjerite na google.hr ili nekoj drugoj tražilici.
Budućnost ovih u Rijeci napravljenih protestnih materijala nije neizvjesna. Jedan komplet, naime, putuje u London i bit će prezentiran tamošnjim studentima, a drugi dio u Beograd, što znači da kulturni kapital cirkulira i da cijela priča ne ostaje lokalno “zazidana”.
Badiouv otpor postmodernističkim “krajevima” svega, pa tako i filozofije, vrlo je emotivno, modelom fizičkog teatra i recitacijama, prikazala skupina pod dramaturškom palicom Ivane Momčilović Polifonijskim čitanjem dramatiziranog teksta Alaina Badioua gdje se filozofiji poručio završni Ustani i hodaj čime joj je naviješten dug i lijep život.
U konačnici, ostaje nam da s nestrpljenjem čekamo iduće izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Tematizirat će otpor, a ako uspije probuditi duh otpora onako kako je to učinio sa solidarnošću, čekaju nas doista burne stvari.
Objavljeno