Robna kuća kolektivno nesvjesnog

Među gostima ovogodišnjeg festivala ZagrebDox bio je i redatelj Igor Stoimenov, autor dokumentarnog serijala Robna kuća.

razgovara:
Maja Dujmović
Igor Stoimenov_final
Države stvorene devedesetih na području Balkana nastale su na negaciji Jugoslavije, dok njegovi filmovi nastaju uključivanjem svih elemenata koji su činili ljepšu stranu te iste države. On je Igor Stoimenov, srpski redatelj, koji je posljednjih godina snimio više od sto reklama, filmova i dokumentaraca, a široj javnosti je najviše poznat po dokumentarnom serijalu Robna kuća u kojem kroz razgovore sa većinom ljudi koji su na sceni bivše države značili nešto oživljava najvažnije glazbene, televizijske i sportske uspjehe jugoslavenskog doba. Na šestom ZagrebDoxu, u rubrici Yu-nostalgija, prikazano je dvanaest njegovih dokumentaraca koji pokrivaju teme od novog vala, partizanskog filma, Olimpijskih igara u Sarajevu pa do Titove sahrane. Kroz riječi svojih sugovornika Stoimenov priča o ljepšoj strani kolektivne povijesti, a nama je ispričao što ga je potaknulo na snimanje tog serijala, kakav je prijem doživio u Hrvatskoj, kako se odnosi prema pojmu jugonostalgija i još ponešto.
KP: Bili ste vrlo mladi kada se većina događaja o kojima snimate dokumentarce odvijala. Što vas je potaknulo da se okrenete fenomenima popularne kulture bivše države?
I. S.: Nisu to fenomeni bivše države, to su kulturni fenomeni ovih prostora, nevezano od politike, nevezano od bilo čega, to su neke trajne vrednosti koje ovde postoje za sva vremena. Umetnost je ono što ostaje, politika se menja, menjaju se države, ljudi umiru i nestaju, a ono što ostaje to su neka umetnička dela. Ja sam se bavio ovde nekim umetničkim delima koja su prevazišla granice ovih prostora kako god se oni zvali, Jugoslavija, Hrvatska, Srbija, Kraljevina, Republika, što god. Ti su događaji ostavili malo dubljeg traga šire od granica danas nepostojeće države, šire i od granica sporta, muzike i filma. Oni su dio nekog kolektivnog nasljeđa ovih prostora, a kroz to kolektivno nasljeđe i dio mene koji sam tada bio vrlo mlad, ali i dio onih koji se u to vreme nisu ni rodili. Svi imamo dio sebe u toj priči, i iako danas mnogi to pokušavaju negirati zbog nekih loših stvari koje su se dogodile kasnije, to je tu i ne može se pobeći od toga.

KP: Već prije serijala Robna kuća snimili ste dokumentarac Fudbal, nogomet i još ponešto, koji se prikazivao u svim državama bivše Jugoslavije, i za koji su veliko zanimanje pokazali i ljudi iz Hrvatske, ali HRT ga je odbio prikazati. Zbog čega? (unatoč neprikazivanju na HRT-u dokumentarac je našao put do hrvatske publike preko YouTube-a, Maxtv-a, a i Slobodna Dalmacija napravila je DVD i prodala ga u 15 000 primjeraka).

I. S.: Nije to bilo izravno odbijanje, ali ovde se ljudi malo plaše pa dobijem odgovore da nije još vreme i da politička situacija nije još dovoljno sazrela da bi se mogle prikazivati takve stvari. Ja to nekako vežem za sindrom provincijalca koji dođe u veliki grad, pa ga je sramota da kaže odakle je. Tako i ljudi s ovih novonastalih država ponekad osećaju sram da kažu odakle su. Ja nemam nikakvih problema s tim, ja sam Srbin i živim u Srbiji, ali sam i vrlo ponosan što sam živio u toj zemlji koju zovemo Jugoslavija. Nosim iz te zemlje dosta dobroga i nešto loše, ali to sam ja i ne mogu da pobegnem od sebe. Kad ljudi žele nešto vidjeti, danas ih se teško može spriječiti.

KP: Kako doživljavate činjenicu da može ne biti vrijeme za kvalitetan sadržaj koji dolazi iz Srbije, a u isto vrijeme hrvatski klubovi su zaglušeni ritmovima nekvalitetne muzike s istih prostora?

I. S.: Imam i o tome svoju teoriju, baš zato što nije vreme, to prolazi. To je opet jedan oblik prodora tog kolektivno nesvesnog. Mi vučemo neke zajedničke korene, a netko pokušava te korene da iseče. Ne pričam o politici, politika je efemerna stvar i političari su ljudi koji su potrošna roba, ali umetnost je ono što ostaje. E sad logična stvar je da ako vi negirate potrebu ljudi za nečim, a to je potreba koja se očito godinama pokazivala među momcima i devojkama, i ako negirate potrebu ljudi odavde da vide nešto što dolazi s one strane Dunava i Save onda će to nešto samo pronaći svoj put. Ovde niko nije dozvolio da ta muzika uđe u klubove, to je jednostavno potreba ovih ljudi da osete dio kulture onih, isto kao što je tamo potreba da se sluša Olivera, zato što je to dio njihovog kolektivno nesvesnog. To što su se dva jarca na brvnu udarala zaista nema veze s kulturnom ostavštinom. Šteta je što su ljudi poginuli u celoj toj priči, ali to su sve ciklusi istorije, isto kao što se pojavi kolera i gripa, tako su i neki ratovi nužno zlo. Rezultat potrebe da se promeni elita u zemlji, da dođu neka nova lica, neki novi poreci. Mi smo takav narod, previše emocija, previše kamena, previše Dinare u svakom od nas i onda ili se mnogo volimo ili se mnogo mrzimo. Jednog dana opet ćemo se mnogo voleti, ne moramo živeti u istoj državi da bi se to dogodilo.

KP: Da li je to jedan od razloga koji vas je potaknuo da snimite serijal Robna kuća, da podsjećajući na ljepšu stranu povijesti ponovno približite ljude s ovih prostora?

I.S.: Nemam ja takve ciljeve, ja sam umetnik i moj jedini cilj je napraviti umetničko djelo. Želim da to umetničko delo bude dovoljno snažno da može ljude i nasmijati i rasplakati. Ako ste gledali moj serijal shvatit ćete o čemu govorim, nekad ste se nasmijali, nekad zaplakali, to je moj posao. Posao nekih drugih ljudi je da rade na zbližavanju ljudi. A nije lako zbližavati narode s Dinarom u grudima. Naravno da smo se razveli kako smo se rezveli kad ovde ni razvodi muža i žene nisu civilizirani, ima tu svađe i šamara. Naravno da će se onda takve stvari događati i kad se malo veće stvari od braka razvode. Ono što će nas zbližiti su deca, uvek postoje neka deca i uvek preko te dece ljudi nađu zajednički jezik. A deca ovih prostora su i medalje nekih sportista, pesme nekih muzičara i filmovi nekih reditelja.
KP: Kroz cijeli serijal Robna kuća osjeća se neponovljivost jačine i odjeka tih fenomena koje obrađujete. Danas su novi val zamjenili neki novi klinci koji su uglavnom daleko od snage i bunta muzičara novog vala, ugošćavanje nekih većih sportskih događanja nam uglavnom promiče, no ipak sigurno postoje i danas aspekti popularne kulture koji će biti vrijedni spomena. Kad bi za 30 godina odlučili raditi dokumentarni serijal o nekim kulturnim pojavama današnjeg vremena, što biste izdvojili?

I. S.: Drugačije je vreme danas, popularna kultura nije postojala do prije nekih pedeset godina zato što nije bilo medija masovne komunikacije. Pedesetih se među masovnim medijima pojavila televizija, i tada si u Jugoslaviji bio velika zvezda ako te se moglo videti na tv-u. Danas je malo drugačije vreme, danas živimo ono što je Andy Warhol davno nazvao petnaest minuta slave. Pojavit ćeš se u Dnevniku, angažirat će te za neku reklamu i na trenutak bit ćeš slavan. Danas ne postoje kulturološki fenomeni kakvi su postojali sedamdesetih i osamdesetih, danas smo na neki način svi kulturološki fenomen. Napišeš nešto na FaceBooku i postaješ dio javnosti. Ne postoji više jedan medij, postoji ih jako puno i jako puno ljudi se kroz njih može izraziti, ali isto tako dolazi do disperzije, gubi se na jačini poruke.

KP: Rekli ste da niste jugonostalgični, a prije par dana je dvanaest vaših filmova u sklopu ZagrebDoxa prikazano pod programom Yu-nostalgija?

I. S.: To je sve njihov izbor, ja nemam takav problem ni takve namere. Moja namera nije da budem jugonostalgičan ni da potičem jugonostalgiju, nego da se bavim fenomenologijom popularne kulture tog razdoblja. Čime se mogu baviti u devedesetima? Devedesetih godina više nisu najpopularnije ličnosti bili pevači, umetnici, postali su to političari i neki generali. Neki brđani postali su popularni. Tada su odjednom oni imali najbolje ribe, a prije su ih imali Brega, Čola, po meni prave face. Ne mogu da se bavim popularnom kulturom i pravim filmove o tim glavonjama, nego o ljudima koji su zaista nešto stvorili da bi ostali u istoriji. Meni su bitni ljudi koji su nešto dobro napravili, uradili, oni imaju pravo da ostanu u povesti.

KP: Snimajući serijal Robna kuća intervjuirali ste oko 270 ljudi koji su stvarali te kulturne fenomene kojima se serijal bavi. Tko vam je u tim intervjuima bio najzanimljiviji?

I. S.: Meni su svi bili zanimljivi, ljudi s kojima sam razgovarao stvarajući ovaj serijal meni su bili idoli u životu. Ja danas znam Bregu, sjednem s njime na kafu, zovu me i čestitaju mi. To je za mene velika stvar, da imam takve odnose i kontakte s junacima mog detinjstva i mladosti.

KP: S obzirom da ste se okrenuli žanru dokumentarnog filma, što mislite o važnosti istog danas i prije, za vrijeme Jugoslavije?

I. S.: Danas je to najinteresantniji žanr, danas su neki obični ljudi zvezde čim dospiju na dokumentaristički tv show kao što je Farma ili Big Brother, i to je u neku ruku super. Ljude danas zanimanju životi običnih ljudi i zbog toga je dokumentarni žanr popularan. Današnji dokumentaristički filmovi ono su što su bili nekad videospotovi. Ja sam se tom žanru okrenuo jer mi je muka više od dokumentarnih filmova sa siromašnom babom kao glavnim akterom, bombom u Srbiji ili pokoljem u Srebrenici. Krenuo sam u to da se malo bavim lepim stvarima, da potaknem ljude da izbace i neka lepa sećanja, tu neku lepu stranu povesti. Opet se vraćam na pitanje izbora u životu, želim li da rasplačem ili nasmijem ljude. Ja ih želim kroz smeh rasplakati, volim ući ljudima pod kožu, tako da i stvari koje snimam, snimam s tim ciljem.

KP: I za kraj, što vas je potaknulo da nazovete svoj serijal Robna kuća?

I. S.: Robna kuća i danas postoji, samo danas nosi naziv shopping mall, preuzela je malo otmenije ime. Nekad su postojale robne kuće i naši roditelji su tamo išli da bi kupili sve ili da bi kupili nešto. Isto tako je i ovaj serijal napravljen kako bi netko gledao sve, a netko drugi nešto malo. I poput robne kuće, ona sigurno nudi za svakoga ponešto, a za nekoga sve.

***

Foto: Iz Galerije ZagrebDoxa

Objavljeno
Objavljeno

Povezano