Kritika Platforma za radne uvjete u kulturi Za K.R.U.H. prije godinu dana javnosti je predstavila Kodeks prakse: Za pošteno plaćeni rad u kulturi, dokument s preporukama za unaprjeđenje radnih uvjeta u kulturnom sektoru koji se temelji na “načelu pravedne naknade za sve vrste umjetničkog i kulturnog rada i tipove zaposlenja”. Dokument pokriva različite teme – od javnih potreba u kulturi do samoregulacije polja – a cilj mu je “zaštititi umjetnički i kulturni rad od eksploatacije te općenito unaprijediti društveni i ekonomski položaj radnika i radnica u kulturnoj proizvodnji”. Kako bi u zagovaranju fair pay prakse osigurala podršku onih kojima je Kodeks primarno namijenjen – kulturnih radnika i radnica – platforma je pokrenula peticiju Za kruh, za Kodeks!, kojom se tema rada u kulturi otvara i problematizira i u široj javnosti. Tim smo povodom o osnovnim idejama Kodeksa i uvjetima njegove primjene u polju kulturne proizvodnje razgovarali s članicama platforme Za K.R.U.H., Jelenom Androić, selmom banich, Martom Baradić, Karlom Crnčević i Vesnom Vuković.
Kako je tekao rad na oblikovanju Kodeksa prakse? Tko je u njemu sudjelovao, kako je organiziran proces? Zašto ste baš kodeks odabrali kao format za tematiziranje pošteno plaćenog rada u kulturi?
Potreba za Kodeksom javila se kao posljedica razgovora o tome što inicijativa Za K.R.U.H. može napraviti dugoročnije, a nakon online kampanje pokrenute za vrijeme pandemije koja je uključivala intervjue s radnicama i radnicima u kulturnom polju. Kolektivno smo radile na tekstu, između ostalog reflektirajući i vlastita iskustva i misleći o radnicama koje tek ulaze u radne odnose i o tome kakav dokument bi nam svima mogao pomoći pri pregovaranju uvjeta i cijene rada, osnaživanju i osjećaju da nismo sami_e. Bavile smo se tipovima ugovora, preprekama na koje se nailazi prije i tijekom samog angažmana, prije i nakon prijava na javne natječaje, problemom neplaćenog i potplaćenog rada te uvjeta koji te umaraju toliko da se nemaš kapaciteta baviti gotovo ničim drugim.
Ideja je raditi na implementaciji ovog dokumenta koji nizom preporuka ukazuje na to kako bi se radni odnos trebao uspostavljati, predlaže točke na koje se kulturne radnice mogu pozvati i koje nam mogu služiti kao sigurno uporište. S dokumentom idemo prema radnicama i radnicima, ali i prema institucijama i natječajima, a vidimo ga kao otvoren za nadopune, sugestije i promjene.
Možete li nam približiti termin “pravedne naknade za rad”? Što on točno pretpostavlja?
U našem dokumentu princip pravedne ili “fer” naknade pretpostavlja najprije ono najosnovnije – plaćen rad, i to prema cijeni određenoj pojedinim strukovnim cjenicima te uz unaprijed potpisan ugovor kojim se reguliraju i ostali radni uvjeti, kao što je dinamika rada, potrebno radno vrijeme, dinamika isplate, mogućnost odgode i slično, da navedemo neke koje možete naći u dijelu Kodeksa pod naslovom “afirmativne preporuke”. Sam termin može biti i zbunjujući, “pravedna naknada za rad” je u marksističkom smislu nešto kao neukusna šala, kad znamo kako funkcionira nadnica i odakle dolazi višak vrijednosti ili profit. Važno nam je, međutim, istaknuti da je načelo pravedne naknade zahtjev, apel usmjeren kako na naručitelje posla ili poslodavce tako i na kulturne radnike i radnice, zato što smatramo da njegova implementacija mora prožimati i, ne manje važno, aktivirati cjelokupno polje, kao korak ka pravednijoj kulturnoj proizvodnji. Da parafraziramo Mladena Stilinovića, “uvjeti za moj rad još nisu u mojim rukama, ali neće dugo biti ni u vašim.”
Pravedne naknade bi prema Kodeksu trebale slijediti iz strukovnih cjenika, no u polju kulture angažirani su profesionalci iz brojnih struka koje ih nemaju. Je li ih moguće sve obuhvatiti i na koji način bi strukovni cjenici trebali biti oblikovani u kontekstu angažmana na vođenju i koordinaciji projekata?
U posljednje dvije godine osnažuje se “atmosfera” rada na strukovnim cjenicima i to je proces koji, sad kad je započet, vjerojatno neće stati. Drugim riječima, pretpostavka je da će se kulturno polje malo-pomalo u tom smislu nastaviti regulirati, odnosno da će nastati novi cjenici. Kodeks u tom kontekstu postojećim i nadolazećim strukovnim cjenicima idealno služi kao neka vrsta preambule. Što se tiče vođenja i koordinacije projekata, ako pitate je li moguće po strukama dobiti konsenzus oko cijene tog rada, na neki se način ona već ustanovila kroz rad na projektima financiranima iz EU i drugih fondova.
U kontekstu rada u organizacijama civilnog društva, one su poslodavci, što znači da samostalno određuju visinu naknade za rad i za zaposlenike i za vanjske suradnike. Načela Kodeksa u tom smislu mogu biti korisna vanjskim (povremenim) suradnicima u zauzimanju pozicije pregovarača oko radnih uvjeta (strukovni cjenici), no koliko one mogu služiti stalno zaposlenima? Na koji način mogu pridonijeti stabilnosti radnih mjesta?
Platforma Za K.R.U.H. se dugoročno zalaže za kulturu kao javno dobro, za javno financiranu kulturu i njezinu široku distribuciju. Na jednom mjestu u Kodeksu to se i eksplicira: “Samo se kulturom shvaćenom kao javno dobro načelo pravedne naknade za rad može prakticirati na svim razinama, od državnog proračuna do proračuna lokalnih samouprava i županija.” Više smo puta javno istupale govoreći o nesigurnosti koju donosi projektno financiranje kao i o štetnosti projektnog tržišta, kako za proizvodnju tako i za distribuciju kulture. Dokument Kodeksa ne isključuje ni zaposlenike organizacija civilnoga društva i poziva da se “kao minimalni mehanizam zaštite, na svim poslovima, neovisno o vrsti ugovora preko kojih se sklapaju, poštuju načela pravedne naknade i druge preporuke propisane ovim dokumentom te osnovna radnička prava definirana potpisanim ugovorom ili zakonom (Zakon o radu…).”
Što se reguliranja rada u tom sektoru tiče i određivanja cijene rada, možda je sazrelo vrijeme da neka od platformi, lokalnih ili nacionalnih, krene u izradu cjenika. Kao podloga može poslužiti dokument koji je sastavio austrijski IG Kultur, savez tzv. nezavisnih, slobodnih organizacija i inicijativa u kulturi. Također, prije godinu i po osnovan je i Sindikat SKUPA koji okuplja upravo zaposlenike u organizacijama civilnog društva i bori za bolje radne uvjete u tom krajnje nereguliranom polju. Spomenuli ste stalno zaposlene, no treba se za početak zapitati i koliki je udio takvih radnika u kulturnom polju, na kojim su pozicijama, koje životne dobi i slično? Sva dostupna istraživanja nam pokazuju da je takvih pozicija malo ili nimalo, da se radi o rijetkostima… S tako poraznim podacima je i okrenutost prekarcima i slobodnolebdećima sasvim logičan izbor. Za ilustraciju valja istaknuti i to da je spomenuti Sindikat SKUPA – što je rijetka iznimka u lokalnom kontekstu – otvoren i aktivistima i radnicama na autorskim ugovorima, dakle onima bez stalnoga zaposlenja.
Kodeks donosi i niz afirmativnih preporuka, među ostalim i preporuku da tijelo koje raspisuje natječaj mora osigurati novčanu naknadu i za one prijavitelje čiji projekti nisu odabrani za financiranje, ukoliko prijavnica podrazumijeva više od 10.000 znakova. Na koji način bi se ta preporuka mogla implementirati?
Tom preporukom se osim prekarnih radnih uvjeta kojima je u pravilu obilježen rad u kulturi, što je između ostalog potencirano upravo logikom projektnog, neizvjesnog financiranja, ukazuje i na neravnopravan/nepovoljan položaj primjerice malih i novih udruga, umjetničkih organizacija i drugih pravnih ili fizičkih osoba, odnosno onih koji prilikom prijave ne koriste neki tip institucionalne podrške ili im je ta podrška nedovoljna u iscrpljujućoj i neizvjesnoj borbi za često puko održanje. Preporuka se odnosi na sve prijavitelje koji zadovolje uvjete natječaja. Kao što je ranije spomenuto, Kodeks je načelan i otvoren dokument, a njegova implementacija zahtijeva angažman cijelog polja, od donositelja kulturnih politika do provoditelja natječaja i radnica u kulturi.
Gdje vidite poziciju donatora/donositelja odluka, s obzirom na činjenicu da o politici plaćanja u konačnici odlučuju same organizacije?
Ne mislimo da o politici plaćanja odlučuju same organizacije. Dapače, držimo da tzv. donatori itekako utječu na cijenu rada, primjerice kroz ograničavanje visine honorara ili propisivanja udjela plaća u projektima, kao i traženjem da se za isti ili neznatno viši budžet producira uvijek iznova sve više i više programa, poticanjem hiperprodukcije u projektnom natjecanju… U cijelom tom procesu određivanja visine plaća krovno je pitanje važnosti kulture u određenom društvu i određenom trenutku, iz kojega proizlaze – na strani donositelja odluka – kulturne politike, zakoni i u konačnici odluke o proračunima, na strani poslodavaca zahtjevi za njihovom (većom) važnosti u općoj konjunkturi, a na strani zaposlenika odnosno onih koji sudjeluju radom, zahtjevi za boljim radnim uvjetima i adekvatnim plaćama/naknadama za rad.
Kodeks je mali, ali važan početni korak prema promjeni trenutne hrvatske paradigme po kojoj kultura nije isuviše važna, rad u kulturi nije ni vrednovan ni reguliran, a zbog diverzificiranosti kulturnog polja opće postavke nije ni moguće urediti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
