Kritika Victoria Sin je multimedijalna umjetnica kinesko-kanadskog podrijetla koja živi i radi u Londonu. Studirao je vizualne umjetnosti na Royal College of Art, istovremeno razvijajući izvođačke vještine na britanskoj drag klupskoj sceni.1 Polazeći iz manjinskog iskustva, Sin spaja drag kao zabavljačku formu i kao estetsku pojavu, preplićući predodžbe ženstvenosti iz zlatnog doba Hollywooda s vizijama tjelesnosti iz imaginarija znanstvene fantastike. Dvojaka pozicija između queer (sup)kulture i “svijeta umjetnosti” obilježava njezin rad, u koji se tako ubrajaju nastupi na manifestacijama poput Venecijanskog bijenala i NightGowns večerima u orkestraciji drag ikone Sashe Velour. Osim vizualnim i izvedbenim umjetnostima, bavi se pisanjem i uredničkim radom, kao i proizvodnjom podcasta i glazbe. Sin će uskoro gostovati u Zagrebu na festivalu Organ Vida, koji se otvara 2. rujna u Muzeju suvremene umjetnosti. Tu smo priliku iskoristili za razgovor o njegovim iskustvima izvedbe draga u različitim kontekstima, izazovima inscenacije queer žudnje te disruptivnim potencijalima i ograničenjima različitih medija.
U svojim izvedbama često spajaš izvedbene mogućnosti draga i jezične potencijale spekulativne fikcije. Voljela bih krenuti od tog odnosa – što povezuje drag i znanstvenu fantastiku?
Drag i spekulativna fikcija za mene su bliske jer u obje vidim potencijal za disrupciju postojećih kategorija i uvriježenih ideja o postojanju u društvu. Upravo sam kroz izvedbu draga shvatila da nisam žena, drag mi je pružio mogućnost pogleda “izvana” i otvorio pogled na svijet koji izvire iz drukčije vrste utjelovljenosti, unatoč tomu što se radi o iznimno izvedbenom, naglašeno teatralnom okviru s vrlo jasnom podjelom između izvedbe i publike. Kada sam u dragu, izgledam potpuno drukčije, pa me i okolina tretira drukčije nego kada sam u svojoj svakodnevnoj utjelovljenosti. Primjerice, kada bih posjećivala klubove u dragu, ljudi bi obično pretpostavili da se ispod nalazi bijeli cis muškarac. Odjednom bi me tretirali drukčije, maknuli bi se s puta i oslobodili mi prostor. Drag mi je pomogao da shvatim koliko me drugi promatraju kroz kategorije, da osvijestim kako vizualni jezik kojim se predstavljamo ima sasvim konkretne učinke u svijetu koji nas okružuje.
Srž draga nalazi se u mogućnosti igre s kategorijama i pozicijama, a slično je i sa znanstvenom fantastikom. Taj žanr zamišlja situacije i okoline koje nadilaze ili preosmišljavaju ograničenja postojećih povijesnih, političkih i društvenih infrastruktura. I dalje od toga, znanstvena fantastika omogućava da zamislimo kako bi bilo živjeti u drukčijim uvjetima. Često u tom smislu spominjem prvi roman Ursule le Guin koji sam pročitao, Ljudi bez ičega. Njegova je radnja smještena na dva različita planeta. Na jednom od njih postoji anarhosindikalistički politički poredak, dok je drugi kapitalistički. Prateći kretanje likova između različitih svjetova, možemo zamisliti kako bi bilo vidjeti kapitalistički sustav iz drukčijeg konteksta, i vidjeti koliko bi potresno to moglo biti. Tako se stvara mogućnost pogleda izvana, pogleda koji polazi iz točke koja omogućuje da shvatimo koliko je ono što smatramo “normalnim” konstrukt. A onda se možda pojavi i osjećaj da stvari mogu postati drukčijima, kao i da postoji mnogo problema u našem odnosu sa svijetom koji nas okružuje.
Rad u dragu i rad sa spekulativnom fikcijom promijenili su način na koji razmišljam i pružili mi novu perspektivu, no, iako sam osjećala koliko su mi oboje važni, kao i da su međusobno srodni, u početku je bilo teško razlučiti gdje i kako se točno dodiruju. Tako je prošlo prilično vremena dok ih nisam uspjela spojiti i konačno počela doživljavati drag kao utjelovljenu spekulativnu fikciju. U izvedbama rabim puno različitih kazališnih sredstava kako bih predstavila priču i omogućila publici da uroni u nju, dok drag uvijek donosi dozu ironije. A svaku priču koju pišem i izvodim, izvodim namigujući, uz odmak koji nagoviješta kako je riječ tek o jednoj od mogućih perspektiva.
Radiš i nastupaš u vrlo različitim kontekstima – muzejima i galerijama s jedne strane, a s druge u klupskim prostorima drag scene. Jesu li tvoja umjetnička i drag praksa otpočetka isprepletene ili si ih držao odvojenima? Drugim riječima – kako si uveo drag u svoju umjetnost? Gdje i kada su se prvi put susrele, a kako se danas nadopunjuju?
Prilično sam dugo držala drag podalje od svoje umjetničke prakse, unatoč tomu što sam se njima istovremeno ozbiljnije počela baviti, istražujući iste teme. Identitet, rod, materijalnost i ironija prisutni su otpočetka u mojoj umjetnosti, no prije sam ih istraživao posredstvom objekata, a ne tijela. Paralelno s time zalazila sam u klubove, uređivala se, igrala se s odnosom tijela, vizualnog i izvedbenog jezika. Prostor umjetnosti, a pogotovo umjetničkog obrazovanja, bio je vrlo strejt i dijelila sam ga s ljudima s kojima nisam imala dodirnih točaka. Umjetničke institucije još su uvijek iznimno bjelačke i kolonijalne, heteronormativne i patrijarhalne, i osjećala sam kako je drag nešto što zaista moram odnjegovati prije no što se odvažim pokazati ga u prostoru koji je toliko strog.
S druge strane, smatram kako trebamo biti jako pažljivi kad govorimo o LGBTIQA+ zajednici jer su se mnogi gej klubovi također pokazali kao vrlo strogi. Ipak, u njima barem postoji razumijevanje i shvaćanje draga jer je to jednostavno dio kulture. Drag je za mene nešto iznimno osobno, uz pomoć draga shvatio sam da nisam tko sam mislio da jesam, i to nije nešto čemu sam se tada mogao olako izložiti. Nisam ih spojio do kraja studija, sve do Narativnih refleksija o gledanju, rada koji ću predstaviti u Zagrebu. U tom sam radu napokon pronašao način da uvedem drag u svoju umjetničku praksu, i to sam učinio sredstvima narativnog filma. Tek nakon toga u umjetničkim sam prostorima počela raditi na izvedbama koje uključuju drag. Uvijek se trudim imati na umu kako kontekst umjetnosti instrumentalizira drag, queer kulturu i općenito prikaze drugosti, i neprestano tražim načine da ih u tom kontekstu prikažem, a da oni ne postanu objektima fetišizacije, da ih se ne gleda kao freak show ili nešto “zanimljivo”. Shvatila sam da to mogu ostvariti pomoću narativnog filma. U njemu je moguće kontrolirati kako tijelo postaje slikom, a onda u određenoj mjeri i upravljati recepcijom te slike. Još je jedna mogućnost kojoj sam se okrenuo u Narativnim refleksijama: u samoj naraciji stvoriti svijest o uvriježenim načinama konzumacije slike, posebno prikaza ženstvenosti te zauzeti taj prostor i izokrenuti pogled koji njime dominira.
Spomenula si dvije vrste prostora svog rada – institucionalne i klupske, kao i to da u njima prisutne različite norme i ograničenja. Možeš li nam reći više o tomu kako se razlikuju? Gdje se osjećaš ugodnije, a gdje nam preostaje više queer posla?
Uvijek preostaje puno posla, nijedan prostor nije utopijski. Da budem iskren, dugo nisam nastupao u noćnim klubovima; već neko vrijeme izvodim isključivo u umjetničkim prostorima. Osim što su ti prostori međusobno potpuno različiti, važno je imati na umu kako su razlozi dolaska publike također vrlo različiti, kao i da će na potpuno različite načine gledati to što se pred njima nalazi ili za njih izvodi. U queer klupske, kabaretske prostore ljudi dolaze prvenstveno zbog zabave. Dio razloga može biti i kritičnost, no glavna je motivacija zabava i osjećaj zajedništva. Nasuprot tomu, način gledanja u umjetničkim je prostorima potpuno drukčiji. Ljudi u njih zalaze prije svega da bi bili kritični, a tek onda da bi se možda i zabavili. A kada su ljudi negdje prvenstveno da bi bili kritični, i k tomu u kontekstu koji je toliko kolonijalan i patrijarhalan, nerijetko i homofoban i transfoban, tada i rad s kojim će se susresti mora biti potpuno različit.
Osim toga, potpuno su drukčiji vremenski i financijski okviri – u drag kabaretskim prostorima nema budžeta za produkciju, ne postoji dulji period za razvoj rada. Nastupi uobičajeno traju tek nekoliko minuta, izlazak na scenu prati nastup koji treba biti dovoljno upadljiv i raskošan da bi zaplijenio pažnju publike, a sve vrlo brzo završi. Spomenut ću primjer izvedbe koju sam razvila specifično za takav kabaretski prostor, a izgledala je tako da pet minuta slažem sendvič uz glazbenu pozadinu. Riječ je o vrlo jednostavnoj izvedbi i u njoj su svi postupci pomno usklađeni s glazbom. Poruka je prilično jasna, a vremena ima za razvoj tek jedne radnje. S druge strane, kada sam dobio priliku raditi u umjetničkim prostorima na duljim izvedbama koje mogu potrajati i čitav sat, najednom sam mogao uključiti svoje tekstove i rabiti dugačke kontemplativne stanke. Primjerice, mogao sam nepomično stajati punih šest minuta, a da to poprimi neko posebno značenje. Općenito mislim da je važno da umjetnici i umjetnice svjesno pristupaju kontekstima u kojima izlažu, kao i recepciji svog rada – treba promišljati kako najbolje iskazati to što želiš u određenoj okolini.
Drago mi je da si spomenuo poziranje jer se iduće pitanje nadovezuje na temu objektifikacije i njezinog odnosa s dragom, ženstvenošću i žudnjom. Krenula bih od konkretnog primjera iz tvoje izvedbe The Sky as an Image, An Image as a Net. U jednom prizoru dugo nepomično poziraš, dok publika čuje tvoj glas kako secira vlastitu fascinaciju figurom plave seks-bombe. U tom prizoru spominješ nešto što zoveš “lezbijska dilema”, koju opisuješ kao neodlučnost oko toga želiš li biti s nekom osobom ili postati nalik njoj. Odakle dolazi ta dilema – i koliko je oblikovala tvoju drag personu?
Odgovor ima veze s istraživanjem queer žudnje, a pitanje me podsjetilo na tekst Trans Desire Miche Cardenas, u kojem autorica tvrdi kako objektifikacija nije samo uperena tijelu, osobi ili stvari koju gledamo, već kroz nju istovremeno zamišljamo i sebe naspram tog objekta. Drugim riječima, kad objektificiramo, činimo to i spram sebe samih, pa je odnos između objekata gotovo jednako važan kao objekti koji ga čine.
Konkretni citat na koji se referiraš proizišao je iz moje opsesije Amandom Lepore, trans ženom koja izgleda naprosto fantastično. Ona uvijek ima savršeno oblikovanu platinastu kosu, nosi haljine u potpunosti sastavljene od dijamantnih kristala, a njezine konture godinama je pomno oblikovala plastična kirurgija. Često se hvali kako ima najskuplje tijelo na svijetu. Radi se o iznimno ekstravagantnoj slici ženstvenosti, specifično bjelačke holivudske ženstvenosti u figuri plave seks-bombe. Postao sam njome potpuno opsjednut i provodio sate promatrajući njezine slike, a sve u nemogućnosti da shvatim gdje bih ju smjestio u vlastitoj žudnji. Prvo, htio sam postati ona. U mom ranijem dragu prilično je očito da sam htio eksplodirati utjelovljujući tu predodžbu bjelačke ženstvenosti, baš kao što je to učinila Amanda Lepore. Tijekom života, uvijek su me spram bjelačke ženstvenosti promatrali drugi, ali i ja sebe samu; i ta je vrsta ženstvenosti uvijek figurirala kao nedostižni ideal. Htjela sam ju preuzeti, vidjeti dokle ide, dokazati da to mogu učiniti i pokazati da ju zatim mogu skinuti. No, bio sam zbunjen želim li biti njome ili želim biti s njom. To je citat iz izvedbe, to je lezbijska dilema. I riječ je o nečemu što me zbunjuje dan-danas. Nedavno sam prošla veliku transformaciju, kada sam prvi put nakon 14 godina počela nositi maskuliniju frizuru. Istovremeno se moja žudnja promijenila i prvi put osjećam privlačnost prema ženstvenijim osobama. Stvarno ne znam, najiskrenije, nemam odgovor na tvoje pitanje, no on sigurno ima veze s doživljajem roda i žudnje kao fluidnih pojava, pojava koje se mogu promijeniti i koje nemaju jasne granice. Sada mislim kako sve zajedno čak i nije lezbijska dilema, već je riječ o queer dilemi. Jednom kad shvatimo da ništa nije binarno, da je seksualnost u jednakoj mjeri konstrukt koliko je to i rod, mogućnosti koje se otvaraju beskrajne su.
Osim iz zapadnjačkih predodžbi idealne ženstvenosti i imaginarija znanstvene fantastike, za svoj rad crpiš elemente iz brojnih drugih kulturnih izvora. Među njima se ističu pornografija i queer umjetničke prakse. Zašto su ti važne baš te tradicije i kako, u općenitom smislu, biraš izvore s kojima stupaš u dijalog?
Uživam u izboru različitih referenci, volim ih pomiješati i promatrati što iz toga proizlazi. Ako govorimo o kulturnim izvorima, u posljednje sam se vrijeme odmaknuo od zapadnjačkih prikaza ženstvenosti jer osjećam kako sam ih dovoljno iscrpio. Te sam prikaze, zajedno sa žudnjom za njihovim utjelovljenjem, na neki način egzorcirao iz svog tijela i uma, a kad sam ih uspio dokrajčiti (ili barem primiriti), pomislio sam – “u redu, što je sljedeće”?
Tražeći načine proširenja svoje prakse, okrenuo sam se izvedbama roda i identiteta u kantonskoj operi. Riječ je o prvom primjeru queer reprezentacije u kineskoj kulturi s kojim sam se susrela. U tom je izvedbenom obliku uobičajeno da žene igraju muške uloge, kao i da na pozornici sudjeluju u romantičnim zapletima uz žene koje igraju ženske uloge. Odrastala sam uz baku koja je uvijek pjevala karaoke kantonske opere, a njezine su najdraže izvođačice bile dvije žene koje su na sceni uvijek igrale romantične partnere. Vizualni jezik kantonske i pekinške opere nevjerojatan je i iznimno složen. Primjerice, boje maski ili crteži na licima glumaca ili glumica signaliziraju važnost lika koji utjelovljuju i pokazuju radi li se o ženi ili muškarcu, ratniku ili klaunu. Osim što ukazuju na arhetip lika, vizualni znakovi otkrivaju i njegov karakter, koji može biti dobar ili zao. U svakom smislu čini mi se kako se radi o savršenom mediju za propitivanje društveno predodređenih scenarija.
Nakon što sam dugo stvarao vrlo specifične idealizacije bjelačke ženstvenosti, one su me počele gušiti, morao sam krenuti novim smjerovima, stoga je i moj drag postao bliži znanstvenoj fantastici. Primjerice, spoj pornografije i znanstvene fantastike dobar je način za preosmišljavanje oprirođenih ideja o seksualnosti kakve pornografija potvrđuje, a njihovo je djelovanje nasilno po bilo koju marginaliziranu skupinu, bilo da se radi o ženama, nebijelim osobama ili trans ljudima. Važan mi je utjecaj pornografije upravo stoga što je seksualnost, kao što sam već spomenula, nešto što se uči i stvara u društvu. Kombinacija SF-a i pornografije omogućuje da stvorimo različite okolnosti i odnose između likova, a njihovi odnosi prema svijetu onda također mogu biti drukčiji. Nekoliko me autora i autorica u tomu inspiriralo, najviše Shu Lea Cheang, tajvanska umjetnica koja je 2000. napravila film IKU, te Eric Pussyboy, autor pornografske serije Neurosex Pornoia u kojoj glume trans osobe. Radi se o vrlo niskobudžetnoj, uradi-sam produkciji, a estetika B filma doprinosi zaigranosti. Baš poput draga i znanstvene fantastike, i ove se pojave isprva mogu činiti nespojivima, dok u nekom trenutku ne shvatimo da je sve povezano, a tada odnosi postanu važniji od samih stvari.
Nakon početaka u vizualnoj umjetnosti, okrenuo si se filmu i performansu, dok u posljednje vrijeme sve više radiš sa zvukom i glazbom. Možeš li objasniti ovu putanju duž različitih medija?
Oduvijek je u mojim izvedbama prisutna glazba, baš kao što u je mom filmskom radu i radu s objektima stalno prisutna izvedbenost. Radi se o njihovoj drukčijoj raspodjeli, a sve kako bi se ispitalo što je sve moguće postići posredstvom različitih medija. Zanimljivo je također osvrnuti se u ovom smislu i na Narativne refleksije o gledanju. Dok je performans savršen medij za promišljanje utjelovljenosti, film je savršen medij za ispitivanje vizualnog jezika, čija se formacija tijekom filmske povijesti u mnogo navrata pokazala kao nasilni proces. Svaki medij dodaje novi sloj značenja, a uvijek tražim najprikladniji način za razračun s problemima, strukturama i sistemima na koje pokušavam ukazati. Svoj sam rad općenito usmjerila slici u toliko velikoj mjeri jer je ona prvo što ljudi zamjećuju. Čak i moj rad sa zvukom obično uključuje iznimno vizualne opise, no znam da ne postoji dvoje ljudi koji će zamisliti istu sliku i to mi je jako zanimljivo.
Radila si s umjetnicama i umjetnicima koji pripadaju potpuno različitim glazbenim izričajima. Kako pristupaš tim suradnjama?
U izvedbama The Sky as an Image, an Image as a Net i A View from Elsewhere surađivala sam s producenticom Shy One. Ona je skladala glazbu koja prati čitave izvedbe, pomalo poput mjuzikla, a unutar svakog soundtracka postoje pojedinačne pjesme koje se mogu remiksati i predstaviti u različitim kontekstima. To nam je omogućilo da izvedbe koje smo izvorno zamislile za galerijske prostore prilagodimo različitim okolnostima i usput se poigramo idejom pop zvijezde. Zato smo mogle prijeći u klupske i koncertne prostore, što je doživjelo svoj vrhunac na njujorškom koncertu Yaeji u Knockdown centru, kada smo nastupale kao predgrupa za publiku od 3000 ljudi. Održale smo izvedbe i na Red Bull Music Festivalu u Londonu te u Palais Tokyo u Parizu. Prošle godine s nekoliko sam instrumentalista surađivala na izvedbi If I had the words to tell you we wouldn’t be here now, koja je imala specifične varijante u vrlo različitim kontekstima – u galeriji Chi-Wen u Taipeiju, na Venecijanskom bijenalu, u MOCA-i u Torontu i francuskom FRAC Lorraine.
Ta izvedba bavi se jezikom i njegovim nedostacima, teškoćom govora o osjećajima i onomu što se nalazi onkraj jezičnih kategorija. Istražuje tezu prema kojoj je iznimno teško misliti o svemu za što nemamo ime. Jezik stvara i potvrđuje kategorije i sustave, a kada govorimo doslovce opredmećujemo i potvrđujemo odnose moći. Primjerice, povijesti kolonizacije, kapitalizma, patrijarhat (…) toliko su duboko ukorijenjeni u engleskom da je nevjerojatno teško na tom jeziku izgovoriti nešto što bi bilo zaista queer, feministički ili postkolonijalno. Zbog toga sam se okrenuo zvuku, kako bih stvorio (ili bar pokušao stvoriti) zaobilazni put. Sonični jezik, kao svi drugi jezici (govorni, vizualni ili pisani), posljedica je kulture u kojoj nastaje. Zato sam u suradnji s različitim glazbenicima tražila izraze koji bi bili primjereni određenom kontekstu. Dok smo u Taipeiju radili s instrumentom koji se zove pipa i nešto je poput kineske lutnje, u Veneciji sam surađivao s baroknim flautistom, u Torontu s udaraljkašicom, a u Francuskoj smo radili uz harmoniku koja je instrument pučke glazbe te regije. U posljednje vrijeme producirala sam nekoliko elektroničkih dionica za skladbe koje se bave snovima i znanstvenom fantastikom, pokušavajući stvoriti zvukove koji nas mogu voditi alternativnim svjetovima ili bar zakomplicirati ovaj u kojemu živimo.
Vratimo se na kraju tehnologijama gledanja i radu koji ćeš predstaviti u Zagrebu. Iako Narativne refleksije o gledanju izlažeš u galerijama i muzejima, inzistiraš da se taj rad određuje kao film, umjesto (očekivane) kategorije videorada. Radi li se ponovno o načinu da ukažeš na određenu tradiciju?
Svakako, inzistiram na kategoriji filma jer taj je rad pokušaj da utjelovim filmski jezik. Njime sam htjela pokazati kako filmski medij stvara jezik koji potvrđuje kategorije roda – u smislu opreke muškarac/žena, ali i ženstveno/maskulino – a onda i utvrđuje kakav je izgled i oblik tih kategorija i tko ih smije i može utjeloviti. Film je nekoć bio u središtu moje prakse, a nakon što sam se okrenula performansu, ponovno se vraćam filmu. Za Narativne refleksije o gledanju važan je utjecaj eseja Vizualni užitak i narativni filmLaure Mulvey. Riječ je o glasovitom feminističkom tekstu. Ipak, u njemu su prisutne vrlo krute rodne uloge, dok danas znamo da je rod fluidan, da postoji u mnoštvenosti, kao i da su putanje pogleda kompleksnije od toga da su muškarci ti koji promatraju, dok su žene objekti njihova pogleda. Držim kako uvijek postoji potreba za raščinjavanjem obrazaca gledanja kojima nas uče pomoću ekrana. A naša iskustva neprestano posreduju ekrani, pogotovo u ovoj pandemiji kada često ne možemo dijeliti fizički prostor. Učinilo mi se kako je došlo vrijeme da se vratim mehanizmima koji stvaraju i posreduju slike, a zauzvrat i sve nas. Stoga sam uzbuđena što ću se u sljedećem radu, koji ću prikazati iduće zime na British Art Showu, ponovno vratiti filmu.
- Victoria Sin izjašnjava se kao rodno nebinarna osoba i shodno tome u engleskom jeziku koristi množinu i zamjenice they/them/their. Budući da u hrvatskom jeziku ne postoji adekvatna alternativa, u prijevodu variramo ženske i muške oblike. ↩︎
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
