Razlaganje kina na elementarne čestice

Sanja Grbin, 25 FPS

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Desetogodišnjica 25 FPS-a skrenut će pozornost na lokaciju kojoj je u digitaliziranoj kinoprikazivačkoj sadašnjosti ostalo samo sjećanje na blistavu prošlost, te će zasjati u slavljeničkom sjaju s filmovima, autorima, projekcionistima, gledateljima i festivalskim gostima. Festival će 25. rujna otvoriti projekcija tamne sobe Billy Roisz, a u Zagrebu će trajati do 28. rujna, nakon čega seli u Rijeku gdje se u Art-kinu Croatia prikazuje dio zagrebačkog programa.

Sa Sanjom Grbin, koja s Marinom Kožul i Mariom Kozinom čini izbornički tim natjecateljskog programa 25 FPS-a, razgovarali smo o samom festivalu, njegovom ovogodišnjem programu, ali i nikad realiziranom projektu Filmskog kulturnog centra u Studentskom centru. 

KP: Od 1494 prijavljena filma, odabrano ih je 29, od kojih su neki već međunarodno zapaženi, dok će neki filmovi svoje svjetske premijere imati upravo u Zagrebu. Što možemo očekivati u natjecateljskom programu ove godine?

S.G.: Mi se svake godine uvijek iznova iznenadimo barem dvama ili trima naslovima koji nam donesu nešto s čime se u dosadašnjem gledateljskom iskustvu nismo susreli. Ponukani temama koje su nam se kristalizirale kroz natjecateljski program, na našoj stranici objavljujemo Dnevnike selektora gdje govorimo upravo o trendovima, temama i umjetničkim poetikama koje smo zatekli. Primjerice, post-internetski film, ikonoklastički, scenografija kao glumac, senzorni izazovi. Za nas je novina što smo u natjecateljski program uključili i dva 3D stereoskopska filma koji nam pokazuju ovu drugu umjetničku upotrebu 3D-a koji uglavnom vezujemo uz holivudske spektakle. Također u hrvatskom programu Refleksi prikazujemo 3D stereoskopski film Vladislava Kneževića A.D.A.M. Za domaću eksperimentalnu produkciju pionirski pothvat.

KP: Svi hrvatski filmovi kandidiraju se za nagradu Green DCP (digital cinema package). O kakvoj se izradi DCP prikazivačkog formata radi?

S.G.: Radi se o izradi digitalnog prikazivačkog formata koji je postao standard za kino. Budući da smo još uvijek zahvaćeni valom tehnološke tranzicije ka digitalizaciji, smatrale smo da možemo potaknuti cirkulaciju domaćih naslova time što s partnerskom kompanijom Green DCP koja je vrhunska u polju razumijevanja digitalne kino stvarnosti, izradimo kvalitetnu kopiju za prikazivanje. Mnogi smatraju da DCP je format koji se lako napravi na kućnom računalu, međutim bez testiranja parametara i u kinu, ne možete biti sigurni da će vam se film u različitim kinima prikazati jednako kvalitetno. Ili uopće prikazati. To su nuspojave digitalizacije u koju  polažemo vrlo visoka očekivanja.

KP: Festival nije ograničen samo na prikazivanje filmova već nudi i veoma živu interakciju s publikom. Što nam donose najavljeni performansi Jorisa Strijbosa i Yamile Ríos, Jodie Mack i Petera Kubelke?

S.G.: Za svakoga gledatelja drugačiji doživljaj. Programirajući ih, razmišljamo o svim parametrima kina koje želimo transformirati kako bi gledateljima ponudili prošireno i neviđeno doživljajno iskustvo. Novomedijski dvojac Strijbos/Ríos tako smješta dron iz violončela u lasersko okružje, Mack izvodi pravi šou s tradicionalno animiranim filmom koji pretvara u obiteljski dokumentarac u formi rock koncerta, a Peter Kubelka nam sve “elementarne čestice” kina servira razotkrivene u dvorani. Uvijek se radi o jedinstvenim audiovizualnim performansima koji su neponovljivi.

KP: Posebno je uočljiv i ovogodišnji vizualni identitet Festivala.

S.G.: Dvostruko je inspiriran prvenstveno lokacijom održavanja i promijenjenom društvenom ulogom kina. Nacrti korišteni kao vizualna pozadina su nikad realizirani projekt Filmskog kulturnog centra u Studentskom centru, na samoj lokaciji kino dvorane. Projekt je postojao i prije nego što smo postali festivalom, a slobodno možemo reći da je nepostojanje upravo takvog jednog multifunkcionalnog centra ključni nedostatak zagrebačke prikazivačke infrastrukture. Proteklo desetljeće u jednom tako zamišljenom centru, a što je upravo ovaj projekt obećavao, moglo je radikalno unaprijediti i kvalitetnije oblikovati zagrebačku kulturnu ponudu. Žao nam je što Zagreb i dalje nema ni jednu kino dvoranu koja bi osiguravala prikazivački standard kakav kinotečne dvorane podrazumijevaju.

KP: Vezano uz vizualni identitet, festival se održava u najvećoj kino dvorani u Hrvatskoj, Kinu SC, te će, kako je navedeno u najavama, “pokazati sve mogućnosti najveće kino dvorane u Zagrebu koja se ne koristi”. Koja je problematika vezana uz spomenutu kino dvoranu?

S.G.: U infrastrukturnom siromaštvu grada u kojem su desetci kina pozatvarani, još jedna dvorana s nevjerojatnim potencijalom se tako olako odbacuje. To nam se čini nevjerojatno i apsurdno. Tehničku infrastrukturu kakav naš festival zahtjeva – a tu mislimo na 16-milimetarske, 35-milimetarske, digitalne i 3D stereoskopske projekcije, a da ne govorimo o nužnostima prostorne transformacije za performanse proširenog kina – trenutno možemo samo u ovoj dvorani izgraditi. Pojednostavljeno, Kino SC je jedino koje ima dovoljno veliku projekcijsku kabinu za sve to. Međutim, dvorana je dotrajala, oprema zastarjela (koliko se god trudili servisirati je), nije digitalizirana jer nema redovan program i neće se eventualno moći digitalizirati upravo zbog toga. Iako se ona povremeno koristi u druge umjetničke svrhe, a u svojoj konfiguraciji je kino, no više i nije kino, pitanje je hoće li više ikada moći ponovno postati kino. To je začarani krug jer tehnička neopremljenost vodi k nepostojanju programa, a nepostojanje programa dovodi do tehničke neopremljenosti. Također drugi apsurdni trenutak je nemogućnost apliciranja na bilo koji domaći ili inozemni fond za infrastrukturno opremanje zbog pravnog statusa Studentskog centra. Sto dvadeset godina od izuma filma i sto pedeset godina od Alise u zemlji čudesa. Na našoj lokaciji izgleda da su se susreli. Nadamo se da ćemo uskoro razvrgnuti njihov brak i da neće živjeti sretno do kraja života.