Razgovor s Naimom Krasniqijem

Dobri duh Lamparne

Emina: Ti si, uz Deana, čovjek kojeg najviše viđamo u i oko Lamparne. Otkad si tu i čime se još baviš?
Naim: Djelujem u Lamparni negdje od ’99. godine – nešto aktivno, nešto samo onako povremeno. U biti, recimo da sam uvijek tu, kao neki mali duh. Labin nije baš neko mjesto gdje ljudi konzumiraju kulturu koja se ovdje nudi. Tako da imamo "rupe" po zimi, pa tada radim neke druge poslove. Na primjer, uključen sam u međunarodnu mrežu za nadgledanje izbora u JI Europi, tako da radim i te poslove. Što se tiče Lamparne i LAE-a, aktivnosti su koncentriranije negdje od trećeg pa do desetog mjeseca. To je prvenstveno zbog toga što je prostor jako velik pa ga je teško zagrijati. Zimi ponekad ipak napravimo neko događanje u manjem prostoru.

Emina: Ti si rođen u Labinu?
Naim: To me baš zadnjih dana ljudi često pitaju. To je jedna zanimljiva priča . Rođen sam u Kikindi u Vojvodini i živio sam tamo 2 mjeseca. Nakon toga su starci otišli na Kosovo, odakle mi je stari i tamo smo živjeli 2 godine da bismo zatim došli ovdje. Tako da su sva moja sjećanja odavde. Ja se i ponašam i živim kao domaći.

S Kosova u Labin

Emina: Kako to, s Kosova u Labin?
Naim: Zbog rudarstva. U to vrijeme, 1978., tu je bila špica, radilo se tuta forze, velika lova … Stari se zaposlio u rudniku, radio kraće vrijeme, a onda je otvorio privatni biznis pa smo ostali ovdje.
Ja sam proveo 4 sata u rudniku i to je najduže vrijeme koje sam bio dolje. Odmah sam zaključio: ti ljudi nisu nikada imali plaću dovoljnu za sve ono što su proživljavali ovdje.

Rudnici su se zatvarali osamdesetih. To je definitivno bio industrijski i socijalni šok. Oko 1000 zaposlenih je ili dobilo otpremnine ili su premješteni na rad u novootvorene tvornice. Tokom devedesetih, kada se sve to raspalo, Labin je pao u veliku krizu. Sada se počeo buditi, ali je još uvijek velika frka.

Iz Labina u Italiju

Emina: Je li otišlo puno ljudi iz Labina?
Naim: Budući da je Italija u susjedstvu, trend odlaska mladih tamo je jako velik. Mladi su masovno odlazili. I ja sam jedno vrijeme radio u Italiji, u Njemačkoj… Snalaziš se. Ipak, dođeš tamo, radiš što radiš i za to digneš duplo veću plaću nego ovdje. Da se nešto i uštediti. Osim toga, ide se na školovanje u Padovu, Trst… I to više nego u Zagreb. Razlog tome je govorno područje jer se ovdje dosta govori talijanski. S druge strane, do Zagreba je 200-300 kilometara, a Trst je tu na sat i pol, praktički k’o doma.

Grad je siv, ali nije mrtav

Emina: Gdje se druži mladi u Labinu? Ima li ih uopće? Ne mislim sad na ljetno doba, na sezonu. Nego, u normalno vrijeme života grada, kada su mladi drugdje na školovanju, kada drugdje rade…
Naim: Zna biti malo dosadno. Zimi, naravno, nije više ljetna spika, kada se možeš praktički svuda i u svakom trenutku dobro zabaviti. A zimi je već hladno. Puše bura. Pa i neke depre. Grad je siv…

Emina: Događa li se što?
Naim: Pa nema nikakvih događanja osim možda tu kod nas u Centru, gdje 50-ak mladih konstantno điraju kroz prostor. Ima par bendova koji tu sviraju, oko njih se skupi ekipa pa se napravi neki dnevni boravak… Neki više po barovima, Ili se okupljaju po stanovima, gledaju se filmovi… Ekipe ima, nije grad mrtav. Istina, vidi se da je to manji broj ljudi jer je veliki sezonski odljev. I zna stvarno biti gadno dosadno, ali ako se tome ne prepustiš, onda si možeš naći neko mjesto da ti bude OK.

Lijek protiv dosade

Emina: Je li istina da ovdje ima puno ovisnika?
Naim: Ima jako puno dopa. Kad bi usporedila broj stanovnika i broj registriranih ovisnika u gradu, onda dolaziš do strašne činjenice: to iznad prosjeka većih gradova, urbanijih sredina. Ne znam je li to neki trend, ali kultura konzumacije opojnih sredstava kod nas je stvarno prilično velika. Postoje i savjetovališta, mogućnosti da se u komunu ode na liječenje. Postoji i niz slučajeva da su se ljudi skinuli, vratili se u sredinu, funkcionirali normalno nekoliko mjeseci i opet upali u istu rulju i krenuli istim putem, ako ne po istoj, onda po nekoj drugoj supstanci.

Emina: Često se uzroci nalaze u tome da je dosadno, ništa se ne događa, nema posla pa ljudi postaju depresivni…
Naim: Pa ne bih rekao. Ne znam koliko sam kompetentan… Ali kad mene opere depra, kad mi je dosadno, zovnem frenda, sjednemo u auto, odemo u unutrašnjost Istre, u neku konobu, nešto pojest, popit… Ne znam koliko dođe gram dopa, al pretpostavka je nekih 500 kn. A za te novce jedeš i piješ k’o kralj! I bude ti dobro. Tako da je to osobna stvar. Pitanje je koliko je čovjek labilan, što traži, koliko je kreativan sa svojim vremenom.

Ljeti su svi u Rapcu

Emina: A kako vama tu uspjeva s programima u Lamparni? Dolaze li ljudi? Sad ih baš i nema..
Naim: Problem je ljetnog perioda. Sve je u Rapcu. A naš prostor nije klimatiziran, zagušljivo je. To je beton koji stoji na suncu i isijava na sve strane tako da stvarno treba imati volju biti unutra i čuti i vidjeti programe. Dobro bude negdje od trećeg mjeseca do početka sedmog, kada je fino posjećeno. Dođu ljudi iz Labina, iz Pule, iz Rijeke, iz Pazina… Ovisi što se nudi, kakav je program. Neki programi ipak nisu namijenjeni za mase, tako da dođe 15 ljudi, što jeveć veliki uspjeh, I program MM Kampa je jedan od tih.

Emina: Kako ti se čini MMKamp?
Naim: Program je jako napredan, progresivan. Mislim da je OK i slaže se s politikom prostora. Zapravo je Lamparna savršeno mjesto za tako nešto. Ove se godine se godine okupilo 20-ak ljudi, što gostiju, performera, predavača, što ovih koji su došli konkretno nešto radit, nauči na kampu. Bilo je tu i nešto ljudi iz grada. Čak se javilo i nekoliko volontera. Mene je to iskreno iznenadilo. Bilo mi je jako drago da tako nešto čujem. Što se tiče večernjih programa u Lamparni, ipak je kraj sedmog mjeseca i u dvorani je vruće pa se ne može očekivati puno ljudi.

Lamparna nije mjesto na koje se ide

Emina: Kako vas vide prosječni Labinjani?
Naim: Na primjer, evo priče koju sam zadnju čuo. Jedna prijateljica se spremala doći i pozvala je svoju frendicu, na što je ova rekla: "Što ti ja ličim na nekoga tko ide u Lamparnu?!" Skoro da se uvrijedila. To nije mjesto na koje se ide.

Emina: Na Lamparnu u gradu dosta gledaju kao na narko mjesto…
Naim: Čak je bilo situacija da su profesori u školi zabranjivali djeci da odlaze u Lamparnu. Čak i u vrijeme kad su Marcell, Teo i Vedran Gulin ovdje bili. Oni su se baš dali na sve strane, pokušavali su promijeniti taj stav. No, to se nije moglo. Jer to je takav način razmišljanja. Neću reći malograđanština – ali nedostaje ime informacija o tom načinu gledanja na svijet, kulturu, umjetnost.

Emina: Dođu li ikada vidjeti išta?
Naim: Ja slažem male recke, kad je program koji je na margini, dovede jedno ili dva nova lica. Za mene su ta dva lica velika mala pobjeda. I onda kad se to lice vrati na neki drugi događaj, to je već prava stvar. Ako se to desi 4-5 puta godišnje, ja sam zadovoljan, budući da ne radimo mainstream program.

Emina: Koliko vas ima tu?
Naim: To je pitanje koliko je nas u Lamparni. Ovi dečki koji sviraju, na primjer, sad rade pank festival "Sve je ovo disko". Dođe gomila ljudi, postave šatore okolo… Imali smo i pristup u velika kupatila, ali su baš ovih dana zazidali ulaz jer da je prostor prljav i neodržavan… Mi s tim ne upravljamo, ali ekipa koja skvota taj prostor su korisnici naših programa. Jer mi sami nemamo dovoljno separiranih prostora da bismo im svima mogli ponuditi prostor za rad, bilo da žele raditi glazbu, strip i kakve već stvari. Postoji tu jedan dnevni boravak, ali opet to nije isto kao kad netko ima svoj prostor u kojem može mirno i neometano raditi.

Film u Labinu

Emina: Može li se u Labinu na primjer pratiti filmska kultura?
Naim: Postoji zgrada gradskog kina i organiziraju se projekcije. No, kultura odlaska u kino je jako mala. To je pitanje satisfakcije odlaska u kino. Svi znamo što znači ići u kino: da imaš dobru sliku, zvuk, udobne stolice… Ali ti dođeš gore, nažuljaš se na drvenoj stolici, daš nekih 20 kuna, što je definitivno previše para za ono što dobiješ. A filmovi su obavezno holivudsko smeće.

Emina: A da li vi radite što?
Naim: Ima filmskih programa. Surađujemo preko Clubturea sa raznim organizacijama u Hrvatskoj, pa se tako radimo HRFF, Tabor film festival i sl. Imamo i filmove slobodne produkcije. Tu ti tamo neki kolekcionar donese nešto pa se organizira gledanje filma. Ako nije jako hladno, projekcija se radi u velikoj hali na velikom platnu. Ako je, onda se uđe u galeriju, mala grijalica super zagrije prostor i napravi se pravi dnevni boravak, gdje ljudi u domaćoj atmosferi pogledaju film, komentiraju..

Cilj nam je obnoviti prostor

Emina: Kako stojite s novcem. Uspijevate?
Naim: Evo, još nas nisu zatvorili. 🙂 Dosta je teško, jer je prostor ogroman. Sama davanja za prostor su jako velika. Tako da se zna desiti da ne platiš npr. struju 2-3 mjeseca, al ovi kuže, znaju da se uvijek plati, da nam je u cilju da idemo dalje pa nam i oni idu malo na ruku pa sve funkcionira. A novce dobijemo za programe na nekim natječajima. Recimo Županija, Ministarstvo obitelji u zadnje vrijeme za klub mladih, Ministarstvo kulture… Prije smo dobivali dosta stranih novaca. Fondovi su sada drugačiji i mi se tome prilagođavamo. Zadnje što smo aplicirali je bilo prije nekih dva mjeseca i sad čekamo odgovore. Cilj nam je obnoviti prostor i dovršiti ono što nismo uspjeli ostalim sredstvima. A zadnja rekonstrukcija prostora je bila prije 10 godina, te ga je potrebno obnoviti i napraviti neke preinake kako bi se mogli proizvoditi i neki novi, drugačiji programi. Nadam se da bismo na jesen mogli napraviti barem onda novi pod, koji bi dao novi izgled prostoru.

Mladi su nesigurni u svoju ideju

Emina: Vidjet ćemo što će biti dalje s Lamparnom. Bit će dobro, ja vjerujem.
Naim: Mi isto vjerujemo. Ja sam tu dugo vremena. Dean Zahtila je kao neki guru svima nama. On je forever. Pokazao nam je neki put, on nam omogućuje da radimo programe, snalazi se na svakakve načine, proširuje i dalje horizonte ovome gradu kao što je bilo i unazad 15-20 godina kada su oni počeli djelovati. Vidi se da ga Lamparna malo zamara i da bi je on htio prepustiti nekim novim ljudima, da neka nova energija uđe u prostor, da se ponude neki novi programi jer i on je na svoj način sazrio u nekim drugim smjerovima. Htio bi se baviti drugim stvarima, a čovjek ne može istovremeno na leđima nositi ovako jedan veliki prostor, ovako veliku odgovornost.

Emina: A je li ima tih nekih novih mladih?
Naim: Nešto se javlja, ali sve je to nekako bojažljivo, nespremno, nesigurno u samoga sebe, u svoju ideju i želju za radom. U zadnje vrijeme, ja sam uz Deana najaktivniji ovdje. Pokušavamo regrutirati druge ljude i zato mi je bilo jako drago da su se neki ljudi javili volontirati na MM Kampu.