Razgovarala: Janja Sesar
KP: Festival novog cirkusa završio je u petak predstavom "9,81" Erica Lecomtea. Kako je publika prihvatila ovaj oblik izvedbene umjetnosti?
Ivan Kralj: Mi smo jako zadovoljni i publike je bilo poprilično. Na nekim predstavama toliko, da su ljudi sjedili i na podu. Radionice koje smo radili također su posjećene iznad svih očekivanja i možda smo u to ušli čak i nepripremljeni. Planirali smo da će na radionicama biti desetak ljudi, što je u okviru naših kapaciteta, no mislim da je na kraju bilo tridesetak polaznika. Nismo htjeli nikome zalupiti vrata. Zbog toga mislim da je festival uspio. Reakcije publike su oduševljenje, iako to oduševljenje ne možemo mjeriti bisevima. Imali smo specifične izvođače: od Finaca koji zapravo nikada ne izlaze više od dva puta pa publika počne pljeskati unedogled, do Splićana koji uopće nisu ni izašli na aplauz, čime su prilično iznenadili publiku. Izvođači su za to vrijeme zaokružili cijelu zgradu kazališta, došli na ulaz i dočekali publiku. Publika, iznemogla od pljeskanja, izlazi van i tu ih zatekne, a onda im izvođači nude pecivo, odnosno njihov poklon umjesto naklona publike. U svakom slučaju mjerimo li pljesak i usklike tijekom predstave, kao mjerodavne kategorije za uspjeh predstava, njih zaista ima, a to se pogotovo vidjelo na predstavi "9,81" Erica Lecomtea, koja se najuže veže uz festivalsku temu, a to je gravitacija.
KP: Kako je došlo do ideje organiziranja ovoga festivala i što nam govori termin "novi cirkus"?
Ivan Kralj: Definicije su uvijek široke i novi cirkus je zaista jedna teže opipljiva kategorija jer je riječ o vrsti kazališta koje je otvoreno raznim izričajima, no nitko ga ne proglašava glazbenim teatrom ili fizičkim teatrom ili teatrom plesa, budući da svi iz prve primjećuju cirkusku vještinu. Tu je zapravo cirkuska vještina jedno od izražajnijih sredstava koje je dominantnije u odnosu na druge, ali jednako prisno sa svim drugima dijelovima koji čine cjelinu jedne kazališne predstave. Za razliku od tradicionalnog cirkusa radi se o uokvirenoj cjelini, priči i dramaturgiji predstave. Tu nemamo niz točaka kojima je umjetnikova vještina primarna, iako na tome umjetnik vjerojatno provodi vjerojatno najviše vremena i priprema, iscrpljujući se na probama. Ta je vještina prilično nadograđena konceptima, idejama i kreacijom u najširem smislu. U tom nas je smislu novi cirkus zanimao kao kazalište kojem smo tijekom proteklih godina mogli tek povremeno svjedočiti na drugim festivalima i sporadičnim gostovanjima. Publika je već tada pokazivala što misli o novom cirkusu, a mi smo to prepoznali. Jednostavno smo smatrali da je takvom festivalu mjesto ovdje i mislim da se u tom pionirskom smislu u širem dijelu ove regije, možemo postaviti ne samo kao promotor novog cirkusa, nego i kao produkcijski mehanizam, u kojem mogu nastajati domaće predstave takvog žanra i takvog kalibra. Mislim da predstava skupine Hram koju smo imali prilike vidjeti na festivalu može, osim na ovom festivalu, konkurirati i na drugim festivalima. Time može biti hrvatski veleposlanik te kazališne kulture koji će se prepoznavati kao naš domaći proizvod. Mislim da je super što možemo otvoriti prostor za strane organizatore koji će to moći vidjeti i u konačnici omogućiti hrvatskom novom cirkusu da bude prepoznat na svjetskoj karti.
KP: Kakvi su planovi za sljedeći festival?
Ivan Kralj: Festival će se koncepcijski uvijek vjerojatno naslanjati na neki tematski okvir koji ćemo mi postaviti. Što se tiče popratnih sadržaja, mi ćemo svake godine imati radionicu od „nule“, da tako kažem, budući da smo vidjeli da stvarno postoji potreba, a i nama je cilj da se što više ljudi zainteresira za to i ima priliku to iskusiti. S time da bi kao ove godine bile fokusirane npr. na romsku mladež i time otvaramo prostor nečemu što ljudi nazivaju društveni problem i nekome tko možda nije integriran u društvo kao što bi trebao biti. Tako ćemo se i narednih godina otvarati u tom humanitarnom smjeru. Jer nama je većina programa uglavnom besplatna, osim ovih velikih produkcija koje moraju koštati koliko koštaju. Većina toga je besplatno jer smo mi neprofitna udruga i nemamo nikakvu zaradu niti dobivamo za ovo plaću što smo budni cijele dane ili cijelu godinu. Otvarat ćemo radionice drugim skupinama, invalidama, slijepima jer u cirkusu danas može aktivno sudjelovati svatko. Postojali su također cirkusi koji su izvodili predstave samo za slijepe, što mislim da je jedan od zanimljivijih projekata koji se može pojaviti u kazalištu. Definitivno ćemo održavati radionice za malo profesionalnije potrebe, za one koji trebaju neku međufazu između ovakvih početnih radionica i cirkuskih škola koje eventualno mogu vani završiti i postati artisti sa diplomom. I dalje ćemo imati multimedijalni program, ali s cirkusom uvijek u prvom planu.
KP: Festival organizira udruga Mala performerska scena. Postoji li mogućnost da se i publika u drugim gradovima upozna s ovom vrstom izvedbene umjetnosti?
Ivan Kralj: Udruga je već prije gostovala i gostovat će. No udruga je locirana u Zagrebu i ovdje djeluje. Za pomicanje scene negdje drugdje moraju se pomaknuti njeni akteri, odnosno oni koji to žele. Naša udruga što se tiče toga ima otvorena vrata. Zaista je riječ o svakom pojedinačnom slučaju, koliko se netko želi aktivirati i koliko se smatra da to može. Mi smo zapravo prilično zagrizli u jedan veliki projekt, ovaj festival i mislim da je riječ o jednom od najskupljih festivala koji se debitantski pojavio na hrvatskoj kazališnoj karti. U tom smislu smo bili vrlo hrabri i mislim da smo sa razlogom u to krenuli i sa dobrim njuhom. Mislim da je riječ o nečemu što će živjeti još dugo. Festival sam, će također u nekom obliku, više edukativnog karaktera, zaživjeti u nekim drugim gradovima koji možda nisu isprve mogli svjedočiti festivalu. Iako znam da su dolazili ljudi na festival, čak iz Japana. Imamo jako dobre odnose ne samo sa hrvatskim skupinama koje nisu niti amaterske niti profesionalne i sa stranim partnerima, od cirkuskih škola, festivala i kulturnih institucija. Još je jedini cilj da uspijemo uspostaviti kontakt sa glavnom hrvatskom glavnom institucijom, Ministarstvom kulture pa da sljedeće godine možemo s ponosom reći da smo potrebni i hrvatskoj državi, a ne samo Zagrebu, čiji nas Ured za kulturu i Turistička zajednica već podupiru.