Tema Pisac, filmaš i profesor hrvatskog jezika Ante Zlatko Stolica u travnju 2025. objavio je svoj prvi roman Ulica Marthe Argerich (Fraktura). Hvaljeni prvijenac Blizina svega (Fraktura, 2020) zbirka je kratkih priča i crtica koje sabiru humoristična razmišljanja i opservacije iz svakodnevnog života. Upravo ta potraga za humorom i inspiracijom u svakodnevici prisutna je i u kratkom romanu, koji prati četverodnevnu potragu za autom u Ljubljani. O nastanku Ulice Marthe Argerich te poveznicama između književnog i filmskog svijeta razgovarali smo sa Stolicom.
Tvoja prva knjiga zbirka je kratkih priča, crtica i anegdota te zapravo objedinjuje različite žanrove kojima je zajednička kratkoća formata. Kako je sve to krenulo?
Sve je krenulo nekako organski. Imao sam Tumblr, gdje sam svakih mjesec dana pisao jako kratke tekstove. Nazvao sam ga Stvari, što je na jugu sinonim za menstrualni ciklus. Zadao sam si taj koncept, koji me zbilja prisiljavao da svakih 28 dana objavljujem nešto što se u tom razdoblju nakupi. I onda je Andrija Škare, tada urednik u Frakturi, vidio da je tu nešto naraslo pa je predložio da to objavimo kao knjigu. Rekao mi je da bi bilo super da napišem i neku dulju prozu pa sam malo na silu pisao, što inače ne volim raditi, ali tada je to dobro ispalo. Shvatili smo da će bez duljih tekstova knjiga izgledati kao zbirka viceva.
Je li onda i drugi roman, Ulica Marthe Argerich, došao organski?
Je, Ulica Marthe Argerich isto je tako došla i također je imala autobiografske elemente. U 2021. godini sam dobio novce od Ministarstva kulture za roman koji sam tada počeo pisati. To je bio tekst o starijoj gospođi koja… U stvari, teško mi je uopće prisjetiti se te radnje (smijeh).
Pokazao sam u jednom trenutku taj tekst svojoj curi, koja je komentirala da ta gospođa zvuči kao muškarac od 35 godina. Branio sam se – zašto ne bi gospođa tako zvučala, pa ti si feministkinja, zašto bismo robovali kalupima (smijeh). Ali taj je tekst jednostavno bio promašaj i brzo sam odustao od njega. Druga knjiga koju sam pisao bila je o školi. Ja radim u školi i taj svijet mi je užasno zanimljiv, ali knjiga je bila preambiciozno zamišljena. Dugo sam se mučio s njom, možda joj se opet nekad vratim.
A onda mi se 2021. dogodilo da sam stvarno izgubio auto u Ljubljani, usred nekih drugih životnih situacija, kompleksnijih od gubitka automobila. Odmah mi se ta situacija otvorila kao potencijalno zanimljiva priča, zapisao sam par natuknica i ostavio to sa strane. Ali kako je vrijeme prolazilo, taj folder s Ljubljanom je rastao, a ovaj folder sa školom je bio u sve većoj krizi. U nekom trenu mi je postalo jasno da se trebam posvetiti ovoj temi. Evo, tako je nekako došlo do tog romana.
Budući da si od Ministarstva dobio sredstva, je li promjena teme bila problem?
Najiskrenije, ne znam. U nekom trenutku javio sam da mijenjam temu, ali nisam dobio nikakav odgovor. Jasno mi je da nije najzgodnija situacija u kojoj netko dobije sredstva za jednu knjigu, a napiše drugu. Ali isto tako mislim da je tu nužno biti fleksibilan, tim više što književnost nije nešto posebno profitabilna pa si možemo priuštiti barem taj luksuz. Čini mi se grozno tjerati nekog da dovrši nešto samo iz administrativnih razloga – to bi rezultiralo groznom književnošću.
Spomenuo si da je Ulica Marthe Argerich nastala kao autobiografsko djelo. Do koje mjere crpiš inspiraciju iz svog života?
Mislim da je sve što sam do sada pisao ili snimao bilo barem donekle autobiografsko. Jednostavno mi se više sviđa raditi na nekom već postojećem materijalu. Tako je i Ulica Marthe Argerich krenula iz stvarnog događaja. Znalo mi se i prije dogoditi da ne mogu pronaći auto – na primjer, parkiraš ga u nekom shopping centru i ne možeš ga naći. Ako to potraje deset minuta, već ti je jako povrijeđeno dostojanstvo. Stvarno se osjećaš užasno jadno. Deset minuta je već puno, a četiri dana su ludo puno za tako nešto i poslužila su mi kao povod da opišem taj emotivni roller coaster koji se događao.
U koji žanr ili miks žanrova bi smjestio ovaj roman?
Mislim da je to neki tip rom-coma (smijeh). Čim je prošla ta prva trauma, bilo mi je jasno da zaplet u kojem glavni lik gubi auto implicira neku komičnu, duhovitu priču. To je praktički Dude, Where’s My Car?, neki stonerski film. A onda opet postoji i taj ljubavni, romantični okvir. Mnoge su nevolje zapravo smiješne ako malo promijeniš perspektivu ili ih pogledaš s neke veće udaljenosti.
Ljubavna priča u romanu primjer je jedne poliamorne veze. Jesi li htio otvoriti razgovor o nekonvencionalnim romantičnim odnosima?
Ovdje je to jako sramežljivo prikazano. Iako je u tehničkom smislu u pitanju poliamorija, mislim da je čitatelju jasno da on izlazi iz jedne veze i ulazi u drugu.
Vjerujem da nisam prvi koji je otvorio tu temu, iako mi sad ne pada na pamet neki domaći roman ili priča. Ali relativno nedavno je Boris Postnikov imao tekst o tome u Novostima, Mima Simić je pisala o tim temama… I Viktor Zahtila, možda i najviše, u nekoliko izvrsnih tekstova na VoxFeminae. Svaki razgovor o alternativama tradicionalnim romantičnim vezama vidim kao pozitivan u ovoj sredini koja je užasno konzervativna.
U romanu glavni lik priča s taksistima koji mu odgovaraju na slovenskom. Kako si postigao autentičnost tih dijaloga?
Stvarno nisam znao kako ću to napisati pa sam otišao u Ljubljanu i snimao video i audio materijale i taj dokumentaristički pristup mi je pomogao. U nekom trenutku sam nazvao taksista i pokušao rekonstruirati događaje. Opisao sam situaciju baš kao u romanu: “Znam da sam parkirao desetak minuta pješke od tog i tog restorana, imate li neku ideju gdje da se provozamo?” I on krene, i ide, ide, ide i dođe točno na adresu Poljanski nasip 26! Točno na mjesto gdje je auto trebao biti – nisam mogao vjerovati, poželio sam mu reći bravo! (smijeh)
Sve te dijelove pisao sam ipak na hrvatskom, a onda ih je na slovenski preveo Goran Vojnović. Odnosno, prevodio ih je s hrvatskog na hrvatski koji govore Slovenci. Mislim da je to izvrsno dozirao pazeći da ne ode u karikaturu.
Blurb na koricama knjige je prikaz tehnologije u romanu opisao kao klaustrofobičan i svemoćan. Što misliš o tom opisu?
Simpatično mi je to, znam da je još ljudi čitalo roman u tom ključu. Ali ja uopće nemam takav dojam. Iako s tehnologijom nisam baš vješt, meni se ona sviđa i, ako bih se već morao opredijeliti, u ovom tekstu je vidim više kao pozitivnu. Realno, da zamislimo da se radnja događa 1963. godine, taj pripovjedač ne bi nikad našao auto. A i smiješna mi je komunikacija pripovjedača sa svim tim strojevima.
Neki kritičari su ga nazvali egzistencijalističkim romanom. Što misliš o toj interpretaciji?
Nisam bio nesvjestan da priča ima taj egzistencijalistički potencijal, ali nisam htio napisati takav roman. Možda jer nisam baš fan tog tipa romana. Htio sam napisati roman koji je komunikativan i zabavan i iscrpljuje se u detaljima. Mislim da egzistencijalistički roman često funkcionira kao neka vrsta alegorije, a alegorija mi je najmrža figura. (smijeh)
Jedna od kratkih priča u Blizini svega završava rečenicom “Bilo me sram pisati nizašto”. Je li to strah koji si imao samo u počecima ili još uvijek osjećaš potrebu opravdavati svoje pisanje?
Pa, puno manje. To je situacija vezana uz konzervativnu sredinu i plemensku kulturu, u ovom slučaju Split, u kojoj teško možeš artikulirati svoj identitet ako nije, recimo, identitet nogometaša. Od formativnih godina nadalje imao sam dosta problema s tim da se bavim ovim čime se bavim. Sad mislim da sam bolji po tom pitanju, ne mislim da se moram ikome opravdavati. Radim kad mi se radi i ne znam jesam li ikad imao ambiciju da to postane profi. Možda u trenutku kad sam dobio stipendiju pa sam dao otkaz u školi, ali ne želim to – sviđa mi se imati posao od kojeg imam plaću.
Sviđa mi se taj moment amaterizma, diletantizma. Jako volim naivu u slikarstvu i s vremenom sam shvatio da volim naivu u svemu. Volim da se stvari dogode organski i luksuz da ne moram nešto napisati. Ljudima pomažu rokovi i mislim da stvarno mogu biti dobri i poticajni. Moja ljubav prema tom tipu amaterizma može imati i cijenu da mi dođe da nikad više ništa ne napišem. Mislim da mi to čak i nije previsoka cijena; radije zadržavam taj luksuz da ništa od toga ne moram.
Ima li nekih naznaka da ćeš opet pisati i bi li se radije vratio crticama ili nekoj drugoj vrsti proze?
Film na kojem trenutno radim je neka vrsta filmskog eseja. Imat će sigurno, u manjoj ili većoj mjeri, voiceover, koji je čisto pisanje. Sigurno ću još nešto pisati, niti jedna forma nije isključena, ali stvarno se mora dogoditi samo od sebe. Ne znam, čekam da opet izgubim nešto. (smijeh)
Možeš li nam reći malo više o tom filmu u nastajanju?
S prijateljicom Dorom Slakoper radim dokumentarni, hibridni film o jednoj krivotvorenoj slici Borisa Bućana. Riječ je o kratkom filmu pa bolje da ne kažem ništa više jer ću nešto spoilati. Tu se isto dogodila promjena teme. Prijavili smo HAVC-u film o zalagaonicama, a ideja za taj film nastala je prije par godina na radionici Zagreb filma. Stvarno smo htjeli to napraviti, prošli smo doslovno sve zagrebačke zalagaonice, i neke van Zagreba. No tu nekako baš ništa nije bilo uzbudljivo, nažalost. Osim toga, nitko od ljudi koji tamo rade nije pristao na snimanje.
U jednom od intervjua pitali su te što preferiraš, rad na filmu ili književnosti, i tvoj odgovor je bio književnost. Je li se taj odgovor promijenio?
Sad bih sigurno rekao film, ali taj se odgovor mijenja po dosta preciznoj dinamici. U nekom trenutku rada na knjizi dođe do određenog zamora i tada pomislim da više nikad ništa neću pisati, da ću samo snimati filmove. A onda opet na filmu dođe do zamora i komplikacija svoje vrste i pomislim da nema ništa ljepše nego sjediti sam u sobi i tipkati.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
