Blic Sredinom svibnja, u okviru prvog Fubar bijenala glitch umjetnosti, udruga Format C u suradnji sa Sound Art Labom ugostila je umjetničku organizaciju Signal Culture te njene suosnivače Jasona i Deboru Bernagozzi. Dvodnevnim boravkom u klubu MaMa, ovaj kolektiv predstavio je svoje višegodišnje iskustvo rada s (multi)medijskim praksama i eksperimentalnom umjetnošću kroz otvorene diskusije, neformalne formate i performans.
Povodom njihovog gostovanja u Zagrebu, s Jasonom i Deborom Bernagozzi razgovaramo o počecima Signal Culturea, uvezanosti ove organizacije sa sličnim udruženjima umjetnika u polju eksperimentalne medijske umjetnosti, te potencijalima i oblicima financiranja umjetničkog rada u suvremenoj političkoj klimi obilježenoj imperativima tehnokonzumerizma.
Signal Culture funkcionira kao platforma i udruga u području medijske umjetnosti od 2012. Možete li nam reći nešto o svom pristupu medijskoj umjetnosti i o tome kako je organizacija oformljena?
Debora: Za vrijeme svog umjetničkog obrazovanja, imala sam priliku posjetiti Eksperimentalni televizijski centar (Experimental Television Centre – ETC) koji se u to vrijeme nalazio u Owegu u New Yorku. To je bilo davne 1998. i bio mi je prvi put da radim s eksperimentalnim videom u stvarnom vremenu. Dakle, tada ste mogli okrenuti gumb, pomaknuti prekidač i imati fizičko iskustvo stvaranja videa kroz improvizaciju. Otprilike u to vrijeme počela se razvijati digitalna montaža pa sam naučila i tu vještinu, a onda sam upoznala i Jasona. Uz nas, u Signal Cultureu je i Hank Rudolph, koji je bio mentor umjetnicima u ETC-u. On je treći suosnivač organizacije i njegovo desetljetno iskustvo rada s umjetnicima uvelike je utjecalo na način na koji smo postavili naš zajednički studio.
Jason: Kada smo odlučili pokrenuti Signal Culture 2012. godine, ETC je, nakon 40 godina rada, zatvorio vrata svog rezidencijalnog programa, što je ostavilo ogromnu prazninu u zajednici. Bili smo jako inspirirani njegovim radom, ali smo htjeli pokrenuti nešto drugačije. Jedna od velikih promjena bila je ta što smo razmišljali o budućnosti medija i o tome hoće li analogni i digitalni mediji supostojati. Razlog zašto ljudi i dalje dolaze u Signal Culture – imali smo 500 ljudi iz 26 zemalja i 36 država – jest taj što od 2014. imamo jedinstveni studio koji ima mnogo rijetkih, unikatnih video sintisajzera. U studiju, Debora provodi svu obuku za rezidente koji dolaze.
Spomenuli ste da je između osnutka organizacije i pronalaska prostora prošlo dvije godine. Koliko je bilo zahtjevno pronaći studio koji odgovara vašim potrebama?
Debora: Bilo je jako teško. U početku se radilo o pronalaženju novca i plaćanju najamnine nekome, ali i o specifičnim potrebama poput prostora koji treba imati dovoljno struje za paralelni rad nekoliko vrsta uređaja. Također, od početka smo bili odlučni da uvijek želimo istovremeno ugošćavati rezidente_ice, dakle, željeli smo prostor u kojem bi mogli smjestiti sudionike_ce dviju rezidencija i odbili smo iznajmiti studio koji tome nije bio prilagođen. Uz to, bilo je vrlo teško objasniti prirodu našeg rada najmodavcima. Što je grad bio veći, bilo nam je teže objasniti naš rad.
Jason: Imali smo poteškoća u prikupljanju sredstava, ali i puno podrške. Tijekom naše prve kampanje s kojom smo prikupljali sredstava uspjeli smo dobiti nešto novca zahvaljujući našem dugogodišnjem prisustvu i volontiranju u zajednici. Na kraju nas je Fondacija Robert Rauschenberg, velika umjetnička organizacija, koja je tražila primatelje početnih stipendija i nove organizacije za financiranje, podržala na temelju preporuke kustosa_ica iako nismo imali prostor. To je još jedan razlog kako smo mogli započeti s radom, jer smo imali značajno financiranje velike organizacije.
Debora: Također, u početku smo rekli da ne želimo da naš prostor bude u Owegu, jer se tamo nalazi Eksperimentalni televizijski centar, a to bi moglo uzrokovati konfuziju. No nakon što smo tražili po cijeloj državi New York i imali poteškoća, ipak smo se odlučili za Owego budući da je prostor koji nam se tamo nudio bio jeftin i blizu Hanka, našeg suosnivača, te Jasonove obitelji.
Gdje se sada nalazi prostor udruge?
Debora: Dvaput smo se selili. Nedavno smo se vratili u državu New York, neko vrijeme smo bili u Coloradu, ali smo odlučili pojednostaviti situaciju i pronaći kuću za nas dvoje koja je dovoljno velika da od tamo može djelovati i Signal Culture.
Važan dio vašeg rada su rezidencijalni programi u Signal Cultureu. Možete li pojasniti vrste programa koje nudite i zašto vam je važno istovremeno surađivati s umjetnicima i istraživačima?
Jason: Prijave na naše rezidencijalne programe potpuno su besplatne, a sredstva prikupljamo kako bismo osigurali da ne radimo ‘na grbači umjetnika’, već da podržavamo njih, istraživače i izrađivače u tom području. Umjetnički rezidencijalni program uglavnom se zasniva na produkciji radova na našem rijetkom sustavu video sintisajzera. Imamo strojeve iz 1970-ih koji se mogu spojiti i na razne vrste suvremenih uređaja. To je kao da postoji sustav medijske ‘arheologije’ s kojim ljudi mogu kombinirati različite vrste uređaja na načine na koje to na drugim mjestima nije moguće.
Istraživački program može funkcionirati u širokom rasponu. Surađivali smo s konzervatorima i kustosima koji su proučavali materijale u našoj knjižnici i birali radove za izložbu. Primamo povjesničare umjetnosti koji pišu i istražuju povijest raznih uređaja, uglavnom se radi o širokom rasponu istraživanja. Razlika između ovog i programa za izrađivače/produkciju je u tome što oni grade nove uređaje ili sintetizatore koristeći elektroničke komponente, te kodiraju ili hakiraju postojeće sustave.
Razlog zašto ih želimo spajati je taj što često, barem u Americi, umjetnici osjećaju da bi, ako moraju previše pričati o tehnologiji, to umanjilo vrijednost njihovom umjetničkom radu, a mi smatramo da to nije baš koristan način razmišljanja. S druge strane, istraživači misle da ne bi trebali razgovarati s umjetnicima jer oni imaju previše mišljenja o svom radu. Najbolji način za prevladavanje tih prepreka je stvaranje prostora u kojem se zajednica može razvijati i ljudi mogu međusobno razgovarati.
Više od desetljeća kasnije, vidite li ikakve promjene u svom pristupu prema ulozi organizacije, posebno s obzirom na to da ste oboje aktivni umjetnici koji su sposobni mapirati potrebe zajednice?
Debora: Na Signal Culture u cjelini u velikoj mjeri je utjecala činjenica da su osnivači, dakle mi i Hank Rudolph – umjetnici. Nikada nismo naplaćivali kotizaciju ili rezidencijalnu proviziju jer smo vidjeli koliko je to ograničavajuće. Kada naplaćuješ kotizaciju za umjetnički program, zapravo govoriš da je moguće biti dio programa samo ako si možeš to priuštiti ili ako si spreman zamoliti da se ne naplaćuje, a mi ne želimo nikoga staviti u tu poziciju. Također smo skratili trajanje rezidencije jer nemaju svi privilegiju da mogu odvojiti mjesece svog života kako bi sudjelovali, a želimo osigurati da se ljudi koji imaju posao ili obitelji i dalje mogu prijaviti.
Jason: Također, u program unosimo vlastito znanje i iskustvo. Dubinska istraživanja kojima se bavimo kako bismo održali ove tehnologije živima i relevantnima – Deborino poznavanje analognih u kombinaciji s mojim radom s digitalnim sustavima – pomažu nam u stvaranju novih i složenih načina oživljavanja sustava za koje bi neki ljudi pomislili da više nisu valjani. A mi svoje znanje dijelimo.
Vraćajući se na publikacije i dijeljenje znanja, možete li nam predstaviti projekt Signal Culture’s Cookboks?
Debora: Naša prva predsjednica upravnog odbora, Tammy McGovern, skovala je ideju kuharica udruge Signal Culture. To nisu prave kuharice s hranom, već recepti, za mogućnosti bavljenja eksperimentalnom medijskom umjetnošću.
Jason: S tehnologijom, puno toga ovisi o industriji, ali bitno nam je također preispitivati i odbaciti ograničenja koja industrija postavlja na bilo koji dio bavljenja tehnologijom. Naše kuharice pružaju pogled u način razmišljanja umjetnika_ca koji dolaze iz različitih konteksta i, u mnogim aspektima, funkcioniraju kao mape umjetnikovih mozgova.
Debora: Kuharice i aplikacije koje izrađujemo nastale su jer smo razmišljali o načinima prikupljanja sredstava koji bi koristili misiji udruge. Generalno, kuharice i aplikacije omogućuju ljudima da razviju svoj rad i uče o vrstama našeg rada. Za nas to znači unapređenje naše misije i omogućuje nam da kada dobijemo donacije za njih, sredstva u organizaciji koristimo prema aktualnim potrebama, što nije moguće u okviru mnogih drugih organiziranih financijskih potpora.
Jason: U SAD-u financiranje umjetnosti javnim novcem je prilično teško, stoga moramo pronaći nove načine za prikupljanje sredstava.
Kako je trenutna politička klima u Americi oblikovala važnost vašeg rada kao neprofitne organizacije koja se bavi eksperimentalnom medijskom umjetnošću i istraživanjem?
Debora: Od početka smo koristili alternativne načine prikupljanja sredstava umjesto da se prijavljujemo za nacionalna, tako nije toliko financijski utjecalo. No mislim da je ono što mi radimo sada važnije nego ikad jer u Signal Culture dolaze umjetnici iz raznih sredina, a mi im pružamo podršku i vrednujemo ih te im omogućujemo prostor i vrijeme da se bave svojom umjetničkim praksom.
Jason: Postoji i jedna posebnost kod eksperimentalnih medija, a to je da se prirodno opiru kapitalističkoj kooptaciji kojoj su druge umjetničke forme malo podložnije. Eksperimentalni mediji funkcioniraju kao radikalni glas, posebno pri izražavanju političkih trenutaka u kojima se trenutno nalazimo. Primjerice, vrlo često primjećujem da se glitch art koristi za kritiku medijskih poruka kojima su ljudi izloženi.
Promatrajući eksperimentalnu medijsku umjetnost, ljude je moguće naučiti da se odupru iskušenju prvoloptaškom promatranju slika, već ih prikazuju onakvima kakve jesu – krhki, prolazni signali. Kada se time bavite, zapravo osnažujete ljude da vjeruju kako ne trebaju samo pasivno primati poruke od moćnih centraliziranih organizacija poput naše nesretne vlade, već da poruke koje nam šalju možemo manipulirati ili im se oduprijeti.
Možete li nam reći nešto o važnosti i ulozi međunarodne zajednice i osobnih suradnji za praksu Signal Culturea?
Debora: Oduvijek smo bili organizacija usmjerena na međunarodne suradnje. Zajednica ljudi koji se bave eksperimentalnom medijskom umjetnošću, posebno eksperimentalnom medijskom umjetnošću u stvarnom vremenu i obradom slika, poprilično je mala. Ako ste unutar nje aktivni, prilično brzo upoznate ljude iz cijelog svijeta. Mislim da je izgradnja zajednice jedna od najvažnijih stvari koje Signal Culture radi. Zaista cijenimo prilike za povezivanje i okupljanje s drugim praktičarima i teoretičarima u tom području.
Još jedan aspekt za koji smatram da je važnan u vezi s međunarodnim mrežama je stvaranje prilika za učenje o povijesti kroz drugačiju prizmu. Učili smo da je povijest video umjetnosti povezana sa sjevernim dijelom države New York i stoga nam je bilo uzbudljivo imati rezidente iz cijelog svijeta, te doznati što i kako se taj dio povijesti odvija u drugim zajednicama. I zato nam je bilo važno prikupljati tu dokumentaciju u našoj knjižnici, kako bismo pomogli u širenju tog znanja.
Na primjer, kroz naše odnose s Intermediale Festivalom u Poljskoj, saznala sam za Stana Ostoju-Kotkowskog, poljskog umjetnika koji se preselio u Australiju ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Zamolili su me da napravim rad posvećen njemu, pa sam trebala doznati tko je uopće on. Nema puno informacija o njemu na internetu, ali ono što sam pronašla bila je dokumentacija izložbe s početka 1960-ih gdje je uvjerio vojnog proizvođača u Australiji da mu pomogne u modifikaciji televizora magnetima kako bi na njima napravio apstraktne umjetničke radove.
Vrlo su slični radu Nama Junea Paika, ali u drugom kontekstu, a nitko s kim sam razgovarala nikad prije nije čuo za njega. Nisam ni ja dok me Małgorzata Dancewicz nije pozvala da se njime bavim. Smatram da je uzbudljivo i važno proširiti uvriježene povijesne kontekste, pogotovo u svjetlu očuvanja našeg rada što je zahtjevno zbog brzog tempa kojim se tehnologija mijenja. Tako da što je razgovor globalniji, to bolje.
Oboje ste govorili o važnosti rada sa zastarjelijim medijima i sporijim procesima. Što vas najviše uzbuđuje ili vam daje nadu u vezi s takvim načinom rada?
Debora: Postoji nekoliko stvari, primjerice mi smo uvijek potpuno zanemarivali potrošački model onoga što bi tehnologija trebala biti. Nitko ne govori slikaru da je njegov kist star dvije godine zastario. To je smiješno, govorimo o načinu izražavanja. Na primjer, samo zato što netko želi zaraditi više novca s novijom kamerom ne znači da stara kamera ne može biti sjajan alat. Izazovno je održavati stvari u opticaju zbog planiranog zastarjevanja, ali otkrili smo da se uzbudljive stvari događaju kada se ljudima pruži širok pristup različitim vrstama kamera ili drugih alata.
Jason: Važno je napomenuti i napredak umjetne inteligencije kao tehnologije koja nam se nameće. Glavni problem s umjetnom inteligencijom koji trenutno vidim u načinu na koji nam se prodaje jest pokušaj da se ljude navede da razmišljaju o svijetu samo kao o nizu proizvoda. I možda ako ste kapitalist i vjerujete da je više bolje, onda radite na tome da producirate puno više stvari, ali što s tim? Mi ne želimo slike samo zato što su pristune i producirane, već se kroz njih želimo povezati, te osjetiti empatiju ili uzbuđenje. Takav pristup zahtijeva vrijeme i upoznavanje s materijalom. Postoji nešto u tome da se suočavate s problemima, te da se borite, a kada taj segment potpuno isključite iz radnog procesa, jednostavno prihvaćate stvari koje su već učinjene iznova i iznova.
Debora: Mislim da je kod ovog načina rada posebno uzbudljivo to što u tehnološkim procesima gdje ste vi glavni ili odlučujete, zapravo komunicirate sa stvarima na način koji je izražajan i ne ostvaruje se isključivo kroz konzumaciju.
Jason: Kada naučite ljude da se odupru načinu na koji bi se tehnologija trebala koristiti i da ne potičete finalni proizvod, već istraživanje – to je vrlo politička stvar. Ako kažete da želite otkriti nove stvari ili da niste zadovoljni sustavima koji su vam nametnuti, tražite od osoba da razmisle o svom političkom i ekonomskom životu. Zbog toga su i mnogi političari vrlo nepovjerljivi prema umjetnicima i edukatorima jer ne žele da ljudi zamišljaju išta novo. To je dio društvene kontrole.
Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.
ObjavljenoObjavljeno
