Godine 2010. nizozemska glitch umjetnica Rosa Menkman kamerom je zabilježila trenutak kada stavlja blond bob periku i nanosi šminku pred ogledalom u svom stanu. No, ove naizgled rutinske radnje prouzročile su neočekivanu fizičku reakciju – zbog alergije na šminku osjetila je slabost, a iz očiju joj je potekla krv. U godinama nakon objavljivanja na internetu, dokumentacija tog performansa doživjela je niz rekontekstualizacija i kooptirana je na bizarne načine. Jedna od fotografija se počela pojavljivati u reklamama, memeovima, aplikacijama za uređivanje fotografija i na tuđim profilima, popraćena opisima potpuno izvađenim iz originalnog konteksta.
Ovaj niz fotografija, njihove “druge živote” i video snimku performansa, umjetnica je okupila i arhivirala, a 3D knjižnicu svojih radova predstavila je na panelu Mogućnosti za glitch, održanom u sklopu ovogodišnjeg Fubar festivala. U njenim zbirkama, osim fotografija, mogu se vidjeti pisma, knjige koje čita (poput Matters of Care Maríje Puig de la Bellacase) ili pak zbirke školjaka i zubala. Fubarov popodnevni panel o digitalnim arhivima, na kojem su, uz Menkman, izlagali Teuta Gatolin i Vedran Gligo, pokazao je da za ove glitch umjetnike_ce pojam “arhiv” podrazumijeva različite razine strukturiranosti i organizacije gradiva. U okviru jednodnevnog simpozija Lomljenje vremena, o arhivima digitalne umjetnosti u moderaciji Irene Borić, osim popodnevnog, održao se i jutarnji panel naziva Propitivanje infrastrukture. Na njemu se raspravljalo o načinima na koje umjetničke organizacije poput Rhizomea, koja vodi online arhiv digitalne umjetnosti ArtBase, Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani i briselskog Constanta, grade svoje digitalne arhive.
Lozana Rossenova predstavila je rad s arhivima u kontekstu svoje suradnje s Rhizomeom, platformom koja od sredine 90-ih predstavlja, pohranjuje i izlaže radove digitalnih umjetnika_ca. Govoreći o istraživačkom radu na softverskoj infrastrukturi i promišljanju uloge (digitalnog) arhiva, Rossenova se oslonila na teorijski okvir koji donose publikacije Two Bits Christophera Kellyja, Sorting Things Out Susan Leigh Star i Geoffreyja C. Bowkera, te What’s The Use? Sare Ahmed. Ahmedino istraživanje bavi se, između ostalog, dostupnošću akademskog znanja široj javnosti te preprekama koje se pojavljuju u formalnim institucijama kroz zahtjeve za razumijevanjem i usvajanjem kodificiranog ponašanja. Ahmed polazi od tvrdnje da sama upotrebljivost stvara potrebu da neku stvar sačuvamo, odnosno izbjegnemo njen gubitak, a toj selekciji je mogće pristupiti iz različitih pozicija. Korisni arhivi u tom smislu nisu samo mjesta za pohranu, već i za čuvanje dijeljenog sjećanja. Na tom tragu, kako tvrdi Rossenova, u istraživanju arhiva ostaje velika praznina jer znanstvenici_e i stručnjaci_kinje uglavnom ne objavljuju neuspjele pokušaje i frustrirajuće procese rada na nekom problemu, već samo krajnji, uspješni rezultat. Potaknuta izostankom informacija o mnogobrojnim pokušajima implementiranja određenih rješenja unutar institucija, Rossenova objavljuje publikacije koje se bave aktualnim procesima u kojima se nalazi, otvarajući prostor za razmjenu znanja van zatvorenih akademskih krugova.
O arhiviranju digitalne umjetnosti u regionalnom kontekstu govorio je Jaka Železnikar. Trenutno zaposlen u Muzeju moderne umjetnosti u Ljubljani, Železnikar je na panelu predstavio nevoljkost institucija da se hvataju u koštac s kontekstualizacijom i arhiviranjem digitalnih radova te vlastitu perspektivu koja proizlazi iz ručnog unosa u programiranju kakvim se on počeo baviti krajem 90-ih, uspoređujući ga s današnjim automatiziranim procesima. U kontekstu međunarodno zastupljenih praksi arhiviranja digitalne umjetnosti, Železnikar je istaknuo nedostatak sredstava i ustaljenih kodificiranih praksi u institucijama kao razloge za manjak posvećenosti slovenskih institucija. Kao pozitivan iskorak prema definiranju, usustavljanju i poboljšanju arhivskih praksi, Železnikar navodi seriju razgovora Discoursor koja se u njegovoj suorganizaciji održala 2023. godine u Muzeju moderne umjetnosti. Radi se o šest diskusija na temu očuvanja, obnove i prezentacije digitalne umjetnosti, održanih s ciljem definiranja, usustavljivanja i poboljšanja postojećih arhivskih praksi.
Osim insitucionaliziranog pristupa arhiviranju, na panelu je predstavljena i neformalnija praksa kakvu je u svom radu razvila neprofitna organizacija Constant. Osnovana 1997. godine, ova briselska organizacije djeluje u poljima slobodne programske podrške (free software), feminizma, roda, copylefta, znanstvene-fantastike i umreženog umjetničkog rada. Imane B.K. i Martino Morandi iz Constanta predstavili su njihov putujući server naziva Splinter, preko kojeg se publika mogla spojiti na stranicu i intervenirati u otvorenu radnu sesiju. Ovakve radne sesije podrazumijevaju suradnju više autora_ica (pod Free Art licencom), a služe razmjeni i/ili stvaranju sadržaja te nadograđivanju znanja bez obveze da dođu do konačnih rezultata. Splinter je imenovan prema petogodišnjem projektu akronima SPLINT, u okviru kojeg članovi_ce organizacije eksperimentiraju s pitanjem “što i kakve bi spekulativne, slobodne i intersekcionalne tehnologije mogle biti”. O tome smo više doznali u zineu Techno Disobedience koji je publika Fubara imala priliku razgledati u MaMi gdje se održao diskurzivni dio festivala.
Paneli Propitivanje infrastrukture i Mogućnosti za glitch predstavili su raznolike pristupe arhiviranju digitalne umjetnosti, uključujući rad umjetnika_ca, programera_ki i drugih stručnjaka_inja. Kroz ove diskusije istaknuta je kompleksnost rada s digitalnim arhivima, pri čemu su mapirane razne prepreke, poput nedostatka financijskih sredstava, infrastrukturnih ograničenja te izazova koje postavljaju vremenski zahtjevi ovakvih projekata. Sudionici_e razgovora istovremeno su proširili_e raspravu o važnosti otvorenog pristupa, kolektivnog rada i dijeljenja znanja, naglašavajući da arhivi ne bi trebali biti zatvoreni unutar formalnih institucija, već dostupni širem spektru korisnika_ca. Oslanjajući se na ideje suradničkih infrastruktura, diskurzivni program Fubar festivala otvorio je niz pitanja o odgovornosti i sudjelovanju u korporativnim tehnološkim strukturama, potencijalna rješenja, književne reference i donio nadu da u pukotinama postojećih, možemo otvarati nova znanja i svjetove.
Objavljeno