Kritika Razgovarao: Stjepan Jureković
KP: Koliko je punk kao supkulturni pokret doista uspio?
B.P.: Jedan dio toga je sigurno uspio. No, mi vidimo da punk nije jednoznačan pojam i da je punk bio tek jedan od elemenata posredovanja između životnog stila i identiteta mnogim ljudima i to jako različitim ljudima. Ako pogledamo samo Hrvatsku, vidjet ćemo koliko je bio različit punk osamdesetih od punka devedesetih. Također, ako pogledamo svjetsku scenu, vidjet ćemo koliko je bio različit recimo pravac Oi punk kojim su se inspirirali nogometni huligani i skinheadsi od recimo Crust-a koji je inspirirao jednu sasvim drugu ekipu. Koliko su Oi punk i Crust dio iste familije to je sad upitno, no poanta je ista. Poslije imamo straight edge bendove i njihovu filozofiju. Dakle, iz punka je izraslo dosta toga što je zadržalo neki zajednički naziv bunta, provokacije, spontanosti, snažne energije za koju je, naravno, opet netko znao reći da je maskulinistička, no pitanje je koliko se i u kojem trenutku punk otvorio prema feminističkim idejama i koliko je njegova energija slična, recimo, stadionskoj energiji.
Sve su to složena pitanja koja pokazuju koliko je punk nejednoznačan pojam i koliko je teško reći je li punk uspio ovo ili ono. Punk je po meni uspio već samim time što ima određenu autorefleksiju, što je mnoge ljude inspirirao prema razvoju različitih supkulturnih otklona od dominantne stvarnosti, a u konačnici i prema razvoju kontrakultunih intencija. Kad sam već spomenuo Crust, on se nalazi u akademskim knjigama kao pokret koji je ostvario snažan utjecaj na stvaranje tih zajedničkih nazivnika koji poslije možda više i nisu u sebi sadržavali punk, ali su sadržavali ideju o otporu dominantnom svijetu kroz osnivanje nezavisnih mreža, kroz promjenu u svakodnevnom životu, kroz sudjelovanje u protestima, demonstracijama, blokadama autocesta, sabotažama lova, blokadama izgradnje atomskih centrala, dakle kroz niz ekoloških akcija, akcija za ravnopravnost spolova, za prava životinja i tome slično.
Uspješno srastanje ljudi inspiriranih punkom i novim društvenim pokretima već je jedan dokaz da je taj pokret itekako izašao iz okvira pukog supkulturnog stila i pukog glazbenog pravca, iako nikako ne smijemo zanemariti njegovu vrijednost kao glazbenog pravca. Punk je bio utjecajan kao bunt i provokacija protiv ustaljenosti velikih rock bendova koje su već tada počinjali nazivati dinosaurima. On je zagovarao ukidanje distance između izvođača i publike, spuštanje tih ogromnih stage-va na neku nižu razinu, tako da je i u okviru same glazbe, punk pružao inspiraciju ljudima koji nisu samo živjeli glazbu, nego su imali aktivni odnos spram svijeta u kojem žive.
Netko bi sad mogao tvrditi da je punk nakon svojih prvih par godina ušao i u visoku modu, da su se neke crne kožne jakne prodavale po cijenama kakve ne može zamisliti nitko tko je došao iz radnih slojeva društva, pogotovo ne iz neke klasične radničke klase plavih ovratnika. Ali to su sve stvari kojima se ne može negirati ova struja koju ističem. Možemo pričati da je punk došao na MTV, možemo pričati o tome da je Green Day proglašen punkom i da je to blasfemija. Dakle, punk je postao izuzetno širok pojam, on može uključivati spontanost, bunt, provokaciju, a može uključivati i jednu antiintelektualističku, polubirtašku i maskulinističku aktivnost koja ne mora nužno biti ni revolucionarna ni subverzivna.
Osobno sam poznavao punkere u bivšoj Jugi koji su tvrdili da su bili na mnogim koncertima, ali da je najbolji i najluđi pogo uvijek bio na stadionu. Naravno, bilo je punkera koji su svoj punk identitet mogli miješati i sa svojim nacionalnim identitetom. Devedesetih to punkeri nisu radili, sad izgleda da postoje punkeri koji to ponovo mogu raditi.
KP: Danas smo svjedoci nekim novim strujama među mladim pankerima. Kako ih vi tumačite?
B.P.: Prije nekoliko mjeseci su punkeri od kojih sedamnaest godina upali na rođendan od sina mojih prijatelja i čekićem počeli razbijati glavu dečku kojeg uopće nisu poznavali. Nisu poznavali nikog na tom rođendanu, a razbili su sve što su našli, uzeli su nakit od prabake, koji je moja prijateljica držala u ladici. Pitanje je što je to, je li to paklena naranča, je li to novi val punka, o čemu se radi i kakve to veze ima s mirovnim, feminističkim ili nekim drugim pokretima koje su upravo punkeri sredinom devedesetih aktualizirali u Hrvatskoj? Kakve to veze ima s punkom koji se temelji na autorefleksiji? Mnogi sociolozi tvrde da je autorefleksija ključna, da ona čini pokret. Kada se pojavio techno, znali su me pitati gdje je autorefleksija u techno pokretu. Moj odgovor je najčešće glasio, samo pričekajte. Naravno da se onda pojavila hrpa knjiga.
Dovoljno je da kao kriterij uzmemo ponašanje pa da vidimo koliko je punk nejednoznačan pojam. Čak i ako se ograničimo na područje Hrvatske, imamo osamdesete kao provokaciju i određenost punka kontekstom i jednostranačkom politikom koja je punk htjela prikazati kao desničarski pokret, dok je on zapravo bio ljevičarski pokret. Punkeri su u Ljubljani crtali kukaste križeve po zgradama općinskog i gradskog komiteta Saveza komunista, a ako znamo da simbol mijenja svoju funkciju s obzirom na kontekst, onda moramo biti svjesni da kukasti križ na mercedesu znači poruku, a ne izražava naprosto nečiju nacističku pripadnost.
Naročito je hard core pokret doveo sredinom devedesetih punk vrlo blizu društvenim pokretima. Mladi su punk akteri tada bili ujedno i akteri novih generacija i snaga na sceni ekološkog, mirovnog ili feminističkog pokreta. No, danas, deset godina poslije, možda dolazi neki novi val punka, a punkeri koji su uletili na taj tulum su možda nositelji upravo tog novog vala. U različita je vremena za različite ljude punk imao potpuno različita značenja, no baš imajući sve to na umu i poznavajući jedan njegov dio, mislim da mu je vrijednost velika i čak da se na temu punka više ništa ne dogodi, mislim da je punk pošteno odradio svoj posao za dobar dio ljudi, kroz inspiraciju u kreativnosti i otporu kapitalizmu.
Objavljeno
