Tema Iza nas je proslava osamdesete obljetnice oslobođenja Zagreba od ustaške okupacije. Taj je događaj 8. svibnja 1945. poentirao kraj strahovlade NDH nad prostorima današnje Hrvatske, no državne i gradske institucije danas rijetko i stidljivo obilježavaju takve obljetnice, a javni je prostor lišen njihovog spomena. Slijedom toga, za mnoge je građane otpor 1940-ih danas neka “lijeva” tema (figurativno i politički), antifašizam prosta riječ, a povijest Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) nešto što bi trebalo ostati pokopano zajedno s bivšom državom.
No dokazi o življenoj stvarnosti i entuzijazmu naših pra-sugrađana još uvijek postoje, a povodom osamdesetog jubileja prikazuje ih izložba Zagreb: Oslobođenje. Postav bogate arhivske građe, povijesnih zapisa i dokumenata koji reanimiraju zamrlu memoriju možete pogledati u Srpskom kulturnom centru Zagreb do 31. svibnja, a prikazana je i u Pogonu Jedinstvo tijekom vikenda Trnjanskih kresova.
Autorski tim izložbe čine Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković i Saša Vejzagić, istraživači i istraživačice u polju povijesti, studija sjećanja i baštine. Njihov dosadašnji individualni rad na oživljavanju memorije otpora sastoji se od niza izložbi, istraživačko-obrazovnih programa, publikacija i međunarodnih istraživačkih projekata, a na Oslobođenju su s njima surađivale i grafičke dizajnerice Petra Milički i Katarina Perić.
O izložbi i njezinom povijesnom kontekstu te političkim manipulacijama i institucionalnom tretmanu antifašističkog sjećanja razgovaramo s četvero članova i članica autorskog tima.
Prema tekstu deplijana, vaša “izložba rekonstruira ključne događaje vezane uz oslobođenje grada kroz bogat vizualni narativ fotografija, filmskih zapisa, dokumenata i osobnih svjedočanstava”. Kako je tekao proces produkcije izložbe i kako ste prikupljali arhivsku građu?
Petra: Izložba je nastala na inicijativu Mreže antifašistkinja Zagreba i uz podršku i produkciju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Čitava produkcija odigrala se u vrlo kratkom roku, svega nekoliko mjeseci. Prezentirana povijesna građa, uglavnom fotografska, svjedoči o dominantnom osjećaju sreće i uzbuđenja, što zbog oslobođenja i kraja ustaškog režima, što općenito zbog završetka rata i ratnih razaranja.
Fotografska građa prikupljena je iz bogatih fundusa baštinskih institucija: Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja Jugoslavije u Beogradu, Muzeja grada Siska i Muzeja novejše zgodovine u Ljubljani. Nažalost, u Zagrebu taj značajan fotografski fundus već desetljećima nije sustavno prezentiran. Teško je pregledan, a katkad i nedostupan čak i istraživačima. Izložba je stoga namijenjena široj zainteresiranoj javnosti kojoj su desetljećima, od raspada socijalističke Jugoslavije, prezentirani narativi o okupaciji umjesto oslobođenja grada.
Sanja: Na suradnju su me pozvali kolege i kolegice čiji rad pratim već niz godina. Smatram da je važno da akademska zajednica podrži i uključi se u ovakve inicijative. Upravo iz takve sinergije nastao je i ovaj kustoski koncept za koji se nadam da će potaknuti realizaciju budućeg kompleksnijeg muzejskog postava o antifašističkom, slobodarskom Zagrebu koji njegove građanke i građani zaslužuju i već predugo čekaju. S povijesnim nasljeđem i građom kakvu imamo na raspolaganju po prašnim depoima, mnogi bi europski gradovi osnovali ne samo muzeje, nego ozbiljne edukativne i istraživačke centre.
Izložba je koncipirana u pet tematskih cjelina, koje uz ustaški teror i “vojni aspekt oslobođenja” uključuju i sudjelovanje žena u otporu te “svakodnevicu gradskih ulica i društvene posljedice”, kako navodite u deplijanu. Kako su vaši dosadašnji fokusi istraživanja utjecali na kustosku koncepciju?
Sanja: Rekla bih da je na koncepciju izložbe primarno utjecalo to što je ova tema – toliko važna za građanke i građane Zagreba – danas uglavnom rastrgana između banalne političke tokenizacije s jedne strane, i getoizacije u vrlo specifično istraživačko polje, koje je većini ljudi nerazumljivo ili nedostupno. Taj problem nije specifičan samo za Hrvatsku, pa je tako međunarodni projekt Wer ist Walter?, na kojem sam sudjelovala, bio fokusiran upravo na bolju prezentaciju i internacionalnu razmjenu znanja o antifašističkom otporu mlađim generacijama.
Ovom izložbom smo htjeli provjerene povijesne podatke predstaviti na pristupačan, nadamo se i donekle zanimljiv način. Oslobođenje Zagreba je bitno razumjeti kao višeslojan događaj koji je imao svoj povijesni kontekst i uzroke, i koji je za sobom ostavio neizbrisive posljedice za sve koji u tom gradu žive. Konačno, htjeli smo i na svojevrstan način monumentalizirati osjećaj ponosa i veselja koji je neposredno zabilježen kamerama, iz sata u sat, na gradskim ulicama. Bitnu ulogu u komunikaciji sadržaja odigrale su dizajnerice koje su se posvetile zadatku s jednakim žarom i predanošću kao i mi.
Josip: Sad kad promislim, dosta je nevjerojatno da smo uspjeli u nekoliko mjeseci napraviti ovu izložbu. To jednim dijelom svjedoči o tome koliko su članovi tima bili iskusni i sigurni u svojim domenama rada i doprinosa.
Ja mogu samo istaknuti kako mi se čini da izložba ne bi bila moguća, bar ne ovakva i s ovim autorskim doprinosima, da nije bilo višegodišnjeg iskustva i znanja stečenog na radu kroz individualna istraživanja i Kartografiju otpora – što kroz sam zbornik radova, što kroz rad na web stranici koji još uvijek traje.
U izložbi je uz lokacije otpora velik naglasak stavljen i na osobna svjedočanstva sudionica i sudionika. Koliki značaj osobna memorija ima za kolektivno sjećanje o tom periodu?
Sanja: Svi za obiteljskim stolom – prije ili kasnije – pokrenu priče o Drugom svjetskom ratu; mnogi tada vole postati povjesničari, razumjeti i dati onome što se dešavalo našim djedovima i bakama neki smisao, a time razumjeti i položaj u kojem se nalazimo danas, bilo kao pojedinici, bilo kao društvene ili političke zajednice. Borbe koje su iznijeli i žrtve koje su podnijeli ne smijemo zaboravljati, kao što ne smijemo zaboravljati ni greške, nepravde i zablude kojima su mnogi bili zavedeni.
Međutim, šarolikost i raznolikost obiteljskih priča i prenesenih sjećanja otvaraju i potencijal političkim manipulacijama. Njih nemali broj povjesničara, mahom onih s doktoratima i profesurama, odlučuje prešućivati pa ih čak i podržava. Uloga i velika odgovornost nas koji se bavimo prošlošću i naslijeđem je i u tome da osobne i obiteljske povijesti ne prepuštamo revizionističkom lešinarenju, nego da ljudima pružimo alate njihova razumijevanja i uokvirivanja u šire društvene i ekonomske procese. Prepoznavanje običnih, “malih”, obespravljenih ljudi kao povijesnih subjekata, prepoznavanje njihovih odluka i načina djelovanja kao oblika kolektivne snage otpora, preduvjet je za svjesno djelovanje u sadašnjosti i borbu za bolju budućnost.
Kao područje borbe protiv ustaškog terora, Zagreb je igrao zanimljivu ulogu. Prema uvodu zbornika Kartografije otpora, nije mogao biti “sredina iz koje će se rukovoditi ustankom” zbog “nemogućih strukturnih okolnosti”, no bio je i ključno logističko mjesto. Kako biste opisali položaj zagrebačkog otpora u svibnju 1945., pred i tijekom oslobođenja?
Josip: Zagreb je predstavljao centar NOP-a sve do proljeća 1942. godine. Zbog divljačke represije kojoj su strukture NOP-a izložene, zaključuju kako će biti gotovo nemoguće održati neki trajni centar u Zagrebu te da ga treba koristiti kao bazu iz koje će se partizanski pokret snabdijevati ljudstvom, informacijama i materijalom. Bilo je i politički bitno biti prisutan u glavnom gradu NDH. Zbog česte promjene članstva NOP-a radi provala, uhićenja, pogibije ili prisiljenosti na bijeg, u grad su slani instruktori koji su kao iskusne političke i organizacijske figure rukovodili svim strukturama otpora.
Kako je rat odmicao kraju i kako se oslobođeni teritorij pod partizanskom kontrolom širio, uloga Zagreba je bila sve manje važna iz logističkog aspekta, ali je ostala važna njegova obavještajna i politička uloga. Manje-više kroz Zagreb i promjenu njegove strateške uloge možemo pratiti i razvojne promjene kroz koje NOP prolazi tijekom rata. Organizirani otpor u gradu postojao je do samog kraja. Pred samo oslobođenje NOP-om u gradu i dalje rukovodi instruktorica Živka Bibanović Nemčić koja formira štab za oslobođenje te putem njega vodi operaciju očuvanja komunalne infrastrukture i građana od ustaša u povlačenju. Ona i njezini suradnici iz štaba 8. svibnja susreću prve partizanske jedinice – 45. srpsku diviziju – na današnjem križanju Vukovarske i Držićeve.
Bitno je istaknuti da su žene tijekom cijelog rata imale vrlo važnu ulogu u NOP-u Zagreba, a ta uloga je posebno bila vidljiva u zadnjoj godini dana rata kada su žene rukovodile gotovo svim ključnim pozicijama u gradu. Uz Bibanović Nemčić mogli bismo navesti i Slavu Urbančić, glavnu kurirku, Ljerku Kirac Dulčić, glavnu telegrafisticu, Danicu Kleme Smilja, zadnju sekretarku Mjesnog komiteta, itd.
U deplijanu spominjete da izložba dolazi “u vremenu kada se značaj antifašističke borbe i oslobođenja Zagreba nastoji umanjiti ili iskriviti”. Takav trend progresivno izjeda sjećanje na otpor još od ‘90-ih. Kako biste oprimjerili_e taj institucionalni revizionizam i kako je on specifično utjecao na brisanje memorije Zagreba kao “nepokorenog grada”?
Mario: Prema najnovijim istraživanjima, od 1990-ih godina do danas uništeno je ili uklonjeno najmanje 276 spomen-obilježja od 512 koliko ih je ukupno podignuto, preimenovano najmanje 239 od 338 ulica i trgova, a preimenovano je čak 155 od 177 javnih institucija. Gradska vlast nije napravila pozitivne korake u vraćanju uklonjenog ni spriječila nova uklanjanja, a spomen-obilježja koja nisu uklonjena prepuštena su devastaciji i propadanju. Možemo plakati nad onim što je izbrisano ili se aktivirati u vraćanju i obnovi.
U Zagrebu imamo desetke spomen-obilježja koja bi se u kratkom vremenu mogla vratiti ili izgraditi nova ukoliko bi postojala politička volja. Mnogo toga što je devedesetih uklonjeno iz javnog prostora je sačuvano i deponirano, a troškovi povrata tih obilježja su zanemarivi. Za ostalo postoji dokumentacija i trošak izrade iznosi od 500 do 2000 eura po spomen-ploči. Prosječno govorimo o tri spomen-obilježja po gradskoj četvrti, što znači da bismo već za godinu dana uz minimalan trud mogli vratiti ili obnoviti 50 bista ili spomen-ploča, što je petina uklonjenog. Gesta Grada povodom obljetnice oslobođenja moglo je biti bar vraćanje spomen-ploče posvećene borbi za i poginulima u oslobođenju radio stanice u Vlaškoj ulici.
Rezultati takve revizije javnog prostora vide se i u građanskoj kulturi. Mjesta nekadašnjih vješanja i otpora, poput Maksimirske ceste ili Ljubljanice, danas su lokacije grafita fašističke simbolike, a grassroots mobilizaciju protiv okupatora zamijenili su YouTube kanali koji slave NDH i predstavljaju se kao “hrvatska povijest”. Kako vratiti memoriju zatrtu takvim kretanjima? Koliko fizičko upoznavanje s lokalitetima i atmosferom antifašističke borbe kakvo oprimjeruju Kartografija i Zagreb: Oslobođenje može revitalizirati kulturno sjećanje građana?
Mario: Muzeji i javne institucije rade ispod minimuma na obrazovanju o antifašističkom otporu, tek toliko da im netko ne bi prigovorio. Tako da sve aktivnosti ostaju na pojedincima i civilnom društvu. Postoje pozitivni primjeri upoznavanja s mjestima borbe i stradanja. Virtualni muzej Dotrščina nudi besplatne obilaske spomen-parka uz stručno vodstvo za sve javne obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj što je zapravo najbolji i najvažniji primjer organiziranog bottom-up pristupa. Postoje još i, s jedne strane, povremene vođene šetnje mjestima otpora, a s druge strane monotone i zastarjele komemoracije i proslave koje provode u najvećoj mjeri antifašističke udruge u jutarnjim terminima.
Sve to je nedovoljno i ne uključuje i ne privlači velik broj osoba. Zatrtu memoriju mogu vratiti samo inovativni i suvremeni pristupi tim mjestima i sustavna edukacija o tome što se na tim mjestima dogodilo, što je dugotrajan proces. Diljem Slovenije na mjestima antifašističkih akcija, borbi i stradanja postoje info table – iako to više nije inovativno, svakako je potrebno i u Hrvatskoj.
Sjećanje je, dakle, svakako potrebno zaštiti na razini institucija. Saša Vejzagić je još 2023. isticao da je potrebno pokrenuti muzej otpora, no čini se da se trud i dalje odvija izvan institucija i fokusira na revitalizaciju postojećih mjesta sjećanja. Kako državne i gradske ustanove mogu doprinijeti toj revitalizaciji i osigurati očuvanje kulturne memorije?
Mario: Ono što bi institucije svakako trebale napraviti je ukinuti sve naknade za objavljivanje arhivskog gradiva u nekomercijalne svrhe. Dokumenti i fotografije iz arhiva i muzeja rijetko ugledaju svjetlo dana jer svako objavljivanje košta, i to ne male iznose. Dok se dokumenti donekle mogu prepričati, fotografije su vizualno gradivo – one se moraju vidjeti da bi se doživjele. Ako pišete znanstveni ili stručni članak, za objavljivanje svake fotografije institucijama trebate platiti određenu naknadu, što autore često obeshrabruje za objavljivanje slikovnih priloga. Nekim institucijama treba platiti i za objavljivanje digitaliziranih dokumenata i fotografija, primjerice u sklopu projekta eKultura (Vladinog portala za pretraživanje digitalnih zbirki kulturne baštine), što je suludo jer institucije koje su to javno objavile nemaju nikakve dodatne troškove.
Besplatan pristup arhivskoj građi omogućio bi većem broju istraživača, uključujući neovisne znanstvenike i studente, da provode istraživanja i razvijaju inovativne metode analize i interpretacije. Objavljivanje arhivske građe u znanstvene svrhe bez naplate doprinosi ne samo razvoju znanosti, već i očuvanju i širenju znanja o baštini. Kad bi institucije napravile taj minimum, puno zanimljivih priča i fotografija ugledalo bi svjetlo dana.
Josip: Ključno je istaknuti kako je ovom gradu, pa onda i ovoj zemlji, potrebna institucija koja bi se kontinuirano bavila ovim tipom povijesne materije. Drugi svjetski rat je previše bitna tema u našem društvu da bismo je mogli ignorirati. Što god tko mislio o temi ustaša i partizana i koliko god ta tema bila zamorna, ona je prisutna i nije je moguće ignorirati. Toj je javnoj raspravi prijeko potreban nijansiraniji pristup koji bi išao dalje od pukog revizionističkog negacionizma partizanskog pokreta. Mi mislimo da je Zagreb, kao mjesto s nevjerojatnom antifašističkom tradicijom, i još nevjerojatnijim društvenim zaboravom te tradicije, sjajno mjesto za početi takav projekt.
Mislim da bi takav muzej sa svojim kontinuiranim radom okrenutim prema lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj javnosti bio najefikasniji generator rasprave i narativa koji bi rezultirali upravo revitalizacijom mjesta sjećanja u ovom gradu, a onda i samim kolektivnim sjećanjem na antifašističku tradiciju čiji su nositelji svojim suprotstavljanjem ustaškoj i fašističkoj mašini smrti priskrbili Zagrebu titulu “nepokorenog grada”.
Ta tradicija nije samo samo neka priča već naša zajednička prošlost – povijesni trenutak u kojem smo htjeli i mogli bolje, u kojem smo priželjkivali budućnost bez etničke mržnje, ekonomskog nasilja i uskraćivanja slobode. Zato je to možda i najvažniji dio naše povijesti i zato još i dan danas rezonira.
Objavljeno
