U rujnu 2022. godine Mreža antifašistkinja Zagreba pokrenula je projekt Sjećanje za budućnost – antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru, inicijativu nastalu kao odgovor na nacionalističke i revizionističke političke narative, dominantne već 30 godina. Njihov je rezultat, navode MAZ-ovci, “uništavanje ili uklanjanje preko 3000 spomenika i spomen obilježja stradanja žrtava fašizma i antifašističke borbe, preispisivanje povijesti prema političkim potrebama i suprotno znanstvenim uzusima, ali i opća normalizacija nacionalističkih i retrogradnih političkih pozicija”. Svoj doprinos poboljšanju ovakve situacije MAZ vidi u revaloriziranju antifašističke baštine i iznalaženju modela njezine aktualizacije, što postaje osnovnim ciljem njihovog novopečenog projekta. Pri tim naporima koriste se nizom praksi, u prvom redu opsežnim istraživanjima, diseminacijom rezultata te javnim i zagovaračkim kampanjama.
Jedna takva, pod nazivom Kako pamtimo otpor? – Reprezentacija antifašističkog otpora (1941.-1945.) u javnom prostoru Zagreba, održana je u srijedu, 14. prosinca u prostoru Muzeja grada Zagreba (uz mogućnost online praćenja), uz moderaciju povjesničara Saše Vejzagića. Izlaganju triju gostujućih stručnjakinja prisustvovalo je 40-ak zainteresiranih, mahom predstavnika struke, akademske zajednice, kulturnih, umjetničkih i povijesnih institucija, no predstavnici nadležnog odjela pri Ministarstvu kulture nisu se odazvali pozivu. Panel je za cilj imao kritičko promišljanje trenutnog i potencijalnog diskursa institucionalne i izvaninstitucionalne reprezentacije antifašističke borbe u Zagrebu kroz osvrt na tri razdoblja: do raspada SFRJ-a; period unazad 30 godina do danas; te budući razvoj.
Nedavno umirovljena povjesničarka Nataša Mataušić iznijela je glavne umjetničke, metodološke i političke postulate Muzeja revolucije naroda Hrvatske u kojem je radila kao kustosica od 1984. godine, a koji je za vrijeme SFRJ-a bio smješten u Meštrovićevom paviljonu. Opisala ga je kao kompleksnu ustanovu koja je u svom sastavu imala još tri memorijalna muzeja i niz dislociranih izložbi te se bavila razdobljem Drugog svjetskog rata i socijalističke izgradnje uz učestalo nadilaženje tih vremenskih okvira i tematskih cjelina. Ipak, unatoč relativno dobroj posjećenosti, početkom 90-ih muzej zahvaća ista sudba kao i brojne spomenike, ulice, trgove i ostalo, što su gotovo preko noći proglašeni nepoželjnima. Godine 1991. na sastanku Muzejskog vijeća donesena je “gotovo stihijska odluka” o njegovu integriranju s Povijesnim muzejom Hrvatske u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Hrvatski povijesni muzej, koji je kao takav ostao raditi do danas. Kako navod Mataušić, velik dio zaposlenika ostao je bez posla, spomen-kuće prenamijenjene su u dječje vrtiće, a sam postav utopljen je u drugu megalomansku instituciju koja pokriva 13 stoljeća hrvatske povijesti i rijetko pronalazi prostora za tako specifično razdoblje kao što je period 1941.-1945., a kada ga i pronađe, redovito je to uz poštenu dozu (auto)cenzure. Na taj je način, zaključuje, Zagreb – koji je istovremeno bio središte jedne fašističke para-države i žarište jednog od najrazvijenijih, najslojevitijih i najmnogoljudnijih pokreta otpora u tadašnjoj Europi – ostao bez odgovarajućeg mjesta njegovog obilježavanja.
Aleksandra Berberih Slana, novoizabrana ravnateljica Muzeja grada Zagreba, svoje izlaganje usmjerila je na predstavljanje otpora u postjugoslavenskoj sjeveroistočnoj Sloveniji, predjelu u kojem je posljednje desetljeće vodila Muzej narodnog oslobođenja Maribora. Bio je to jedini muzej u Sloveniji koji je i prije raspada Jugoslavije u svom nazivu nosio termin “oslobođenje” (dok su ostali pak bili muzeji revolucije) i jedini koji je zadržao svoje ime do danas (dok su oni revolucije postali muzejima novije povijesti). Stanje koje je zatekla kada se tamo zaposlila 2006. godine, kako kaže, nije bilo obećavajuće – teme Drugog svjetskog rata bile su izuzetno nepopularne, sve manje i manje posjetitelja dolazilo je na izložbe, a više ih nisu posjećivale ni školske grupe kojima se izmijenio kurikulum. Kako bi učinili građu atraktivnijom odlučili su je prilagoditi mlađim generacijama pa su zaposlenici formirali novi stalni postav koji se udaljava od prikaza stradavanja i usmjerava na ljudska prava, odnosno gubitak istih te na osobne ispovijesti stanovništva Maribora i okolice. Fokusirajući se na odgojno-edukativni potencijal izložene materije, iznova su privukli razne obrazovne institucije, štoviše, proširili su opseg zainteresiranih pa su sad uz povjesničare privlačili i, primjerice, sociologe i filozofe.
Dakle, za razliku od Hrvatske, zaključuje Berberih Slana, u Sloveniji se uglavnom nisu zatvarali muzeji posvećeni NOB-u, nego su se transformirali ne bi li zadobili ruho prijemčivije za mlađe naraštaje. Ovakav pozitivan primjer iz prakse zasigurno ulijeva određen optimizam da su slični modeli primvjenjivi i u našoj sredini. U tom vidu će naročito zanimljivo biti pratiti njezino rukovodstvo muzejom koji se po mnogočemu razlikuje od njezinog prethodnog radnog mjesta, a koji je zadnjih godina bio meta kritike dijela javnosti upravo zbog problematičnog odnosa spram NOB-a. Prema njezinom navođenju, u Muzeju grada Zagreba i dalje se adekvatno čuva relevantna građa, no problem je što se kustosi već desetljećima njome ne bave sustavno što znatno komplicira potrebnu reaktualizaciju.
Posljednja je izlagala Sanja Horvatinčić, znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, koja je raspravu podigla na konceptualnu razinu osvrnuvši se ponajprije na sam naziv tribine, upozoravajući na to da muzeji nisu javni prostor – prostor koji je inače najpogodniji za progresivne prakse – kao što su, primjerice, Trnjanski kresovi čijim vizualom je i najavljena tribina na Facebooku. Nadalje, važnim je smatrala prisjetiti se socijalističkog razdoblja budući da se upravo tada uspostavlja kultura sjećanja na NOB. Shodno tome, istaknula je, i njegova suvremena reprezentacija nužno je obilježena marksističkim viđenjem prošlosti koje Drugi svjetski rat prati kroz liniju klasne borbe, narodnog oslobođenja i revolucije. Diskrepancija tadašnjeg i trenutnog vrijednosnog suda indicira da je za suvremeni okvir ključno preispitati moguće načine revitalizacije postojećih mjesta sjećanja, odnosno zapitati se čega se mi to sjećamo kad se sjećamo antifašističkog otpora i koju svrhu zadržavanje na takvim temama ima danas. Horvatinčić tako podsjeća da je velik dio spomen ploča (barem onih koje nisu uklonjene) posvećen diverzijama, nečemu što bi se u današnjem duhu olako izjednačilo s terorističkim činom. Kako se onda pozitivno sjećati antifašističkog pokreta koji je bio radikalna praksa kontra jednog zločinačkog režima i kako to pomiriti s današnjom idejom ljudskih prava? Upravo nelagoda koju izazivaju ovakva pitanja upućuje na i dalje prisutnu, političku potentnost antifašističkog nasljeđa, zaključuje Horvatinčić.
Prema tome, izuzetno je važno ne samo obnoviti neki objekt ili sačuvati neki predmet, već promisliti kako ispravno posredovati njihov implicitan ideološki potencijal. U tom smislu muzeji revolucije nalaze se u poprilično nezavidnoj poziciji s obzirom na to da je muzealizacija revolucije oksimoron po sebi. Praksa je to koja neizbježno proizvodi fetiš, odnosno, tvrdi Horvatinčić, neku vrst konzumerističkog odnosa spram objekta koji je, u pokušaju da obrani antikapitalizam, posredovan nužno kapitalističkim principima. Alternativni pravac koji izmiče klasičnim vizijama konzervativnijih muzeja i njihovoj političkoj uvjetovanosti, Horvatinčić vidi u izvaninstitucionalnim praksama pri čemu posebno ističe digitalnu platformu Kartografija otporate BLOK-ov Muzej susjedstva Trešnjevka koji osvještava da nisu sve kolekcije još u muzejima, odnosno da se “imaginacija prošlosti gradi svime oko nas”.
Za kraj, zanimljivo je bilo čuti različite stavove izlagačica po pitanju treba li u Zagrebu uopće osnovati novu muzejsku instituciju orijentiranu na otpor. Mataušić smatra da je takva inicijativa nužna s obzirom na to da je gotovo svaki deseti stanovnik Zagreba (od njih tada 280 000) bio na neki način sudionikom antifašističke borbe. S druge strane, gradovi s mnogo skromnijim pokretom otpora (poput Berlina, Amsterdama, Bruxellesa, Osla, Narvika i brojnih drugih), obilježavaju ga mnogo više nego mi. Uz to, kako kaže, nije za pretpostaviti da će se drugi muzeji usuditi baviti tako “skliskim terenom”, pogotovo ne oni koji su dijelom apologetski nastrojeni prema ustaškom režimu. Berberih Slana drugačijeg je mišljenja. Osobno je protiv otvaranja novih antifašističkih muzeja, prvenstveno zbog ekonomskih razloga (ni oni trenutni nisu dobro zbrinuti, a financije je, kaže, najbolje usmjeriti u podupiranje postojećih projekata i institucija koji su spremni otvarati takva pitanja), ali i zbog činjenice da ima toliko dilema u suvremenoj povijesti da bi orijentiranje na nešto toliko specifično bilo pomalo suvišno. Horvatinčić se, s treće pak strane, slaže da postoji manjak reprezentacije, ali smatra da je upitno treba li njega rješavati otvaranjem muzeja. Odnosno, ne brine ju hoće li ta tema biti zastupljena u neoliberalnom (van)institucionalnom prostoru jer je očito da ona jest privlačna, time i profitabilna, već ju brine kako će ona biti komunicirana. To je pitanje koje prema njoj nema niti treba imati konsenzus, odnosno ono mora biti u stalno otvorenom dijalogu unutar kojeg priželjkuje ponešto kontroverznije teme i promišljaje o načinu povezivanja minulih borbi s onima suvremenog društva.
ObjavljenoObjavljeno
