Tema Urška Škerl slovenska je krajobrazna arhitektica, umjetnica i istraživačica koja djeluje na sjecištu prostornih politika, urbanističkih eksperimenata i umjetničkih intervencija. Njezin rad obuhvaća sve od participativnih praksi i vizualizacije liminalnih prostora do istraživanja “poetike birokracije” – pukotina u zakonima i politikama koje oblikuju naš životni okoliš. Osim toga, radi i kao urednica na međunarodnoj platformi za krajobraznu arhitekturu Landezine, a kao autorica radijske emisije Tipologije prostora na Radiju Študent propituje odnos prostora, medija i javnosti.
U Zagrebu boravi na petotjednoj rezidenciji organiziranoj u sklopu projekta Operation Nova, koji istražuje ulogu, uvjete djelovanja i potencijale nezavisnih kulturnih prostora u regiji. Naš razgovor odvijao se na polovici njezina boravka, u trenutku kada se imala priliku dublje upoznati s gradskim prilikama, i kada su prvi dojmovi počeli poprimati jasnije konture. Njih će na kraju rezidencije pretočiti u rad koji će biti predstavljen 18. ožujka u sklopu grupne izložbe u Studio-galeriji Klet.
Razgovarale smo o specifičnostima zagrebačke nezavisne scene, uspoređujući je s onom u Ljubljani, o neizvjesnostima prostora u kojima organizacije djeluju i o paradoksima tržišta nekretnina koje guši kulturnu produkciju. Dotaknule smo se i njezinog manifesta o “uberarhitekturi” u kojem kranovi – neizbježni akteri urbane izgradnje i preobrazbe – postaju metafora za propitivanje što je uopće arhitektura i što ostaje od prostora kada ga razložimo na slojeve moći, vlasništva i proizvodnje.
Provela si dva tjedna u Zagrebu, obilazeći različite prostore i upoznavajući kolektive aktivne na nezavisnoj kulturnoj sceni. Kakve ti je uvide donijelo to iskustvo – je li te nešto posebno zainteresiralo ili iznenadilo? Kako bi usporedila uvjete i dinamiku tih prostora s prostorima u susjednoj nam Ljubljani?
Uz određene razlike, u Zagrebu se osjećam kao kod kuće. Govorim osnove jezika pa sam se lako uklopila u svakodnevicu i sudjelovala u redovitim aktivnostima. No kako me ovdje gotovo nitko ne poznaje i nemam neke naročite društvene obveze, moj uobičajeni FOMO (Fear of Missing Out – osjećaj propuštanja važnih događaja i iskustava, op.a.) smanjio se za otprilike 80 %. No što smo više upoznavali prostore, kolektive i ljude, to mi je FOMO postajao jači. Zagrebačka nezavisna scena izrazito je živa i dinamična. Nemoguće je popratiti sve što se događa, pa mogu zamisliti da na vrhuncu sezone dolazi do “slatkog problema” (pre)zasićenosti.
Mnogo je sličnosti s Ljubljanom – mogla bih povući paralele gotovo sa svakom organizacijom i prostorom na nezavisnoj kulturnoj sceni. Naravno, ovdje je sve većih razmjera. Razlika koju općenito zapažam je da se u Zagrebu pridaje više pozornosti istraživanjima o bivšoj Jugoslaviji, kolektivima, susjedstvima, arhitekturi, radnicima, industriji i tome slično. Naslijeđe socijalizma je značajnije. Osim toga, Zagreb je manje uglađen i oštriji (na ulicama), što je na neki način oslobađajuće.
Što se dinamike prostora tiče, bitno je tko vodi grad i institucije. Europeizacija i privatizacija nezavisne kulturne scene može biti pozitivna, ali i prevrtljiva. U Zagrebu se ističu neke stvari: iznenadilo me koliko udruga unajmljuje svoje prostore. Uzmimo za primjer KONTEJNER, koji ima izvanredan program, a troši 2000 eura mjesečno samo na najam, što je nečuveno. I WHW unajmljuje svoj uredski prostor. Tu je i fenomen prostora koji su u privatnom vlasništvu, a imaju javne programe i produkciju, poput, recimo, Galerije Spot, Kleti, KUĆĆE, Trotoara i Uranije. Tu je i poznati slučaj Pogona, zanimljivog hibrida javne institucije i organizacije civilnog društva. Snažan otpor i otpornost postoje, no ako napravim usporedbu s onime što je još donedavno bilo u funkciji, prostori se ipak zatvaraju (kao i u Ljubljani) zbog nedostatka financiranja.
Tvoje istraživanje prostora oblikovano je interdisciplinarnim pristupom, a u svome manifestu o uberarhitekturi ističeš da nije riječ samo o umjetničkoj nego i filozofskoj istraživačkoj praksi. Možeš li to pobliže objasniti – kako uberarhitektura postaje metodološko oruđe za promišljanje o prostoru, društvu i ekonomskim odnosima?
Uberarhitekturom smatram sve što nadilazi i utječe na arhitekturu ili stvarnu situaciju na terenu. Zakonodavstvo, vlasništvo, gospodarstvo, ideje – nešto što dolazi odozgo, iz nematerijalne sfere, i diktira svoje uvjete prema dolje. S druge strane, to je pitanje ideala, onoga što bi ta nadarhitektura mogla postati. Iako prepoznajem forsiranje Nietzscheova übera, on u ovom kontekstu odgovara ideji kvaliteta koje nadilaze partikularno, a za kojima traga uberarhitektura.
Sve u svemu, riječ je o radnom istraživačkom pojmu, bez jasne definicije, čiji je simbol građevinski kran jer je “uvijek kat viši od zgrade koju gradi, sve dok ga jednog dana ne rastave i premjeste na novo gradilište”. Pita se što je to arhitektura ako ne uberarhitektura.
U manifestu pišeš da “živimo u šumi kranova”, što odmah priziva sliku Zagreba, grada koji je već jako dugo jedno veliko gradilište. Je li te taj vizualni i infrastrukturni aspekt grada nadahnuo ili na neki način potvrdio spomenuta razmišljanja o uberarhitekturi?
Da, tužno je to, no gradilišta su uglavnom povezana s postpotresnom obnovom. Kod Paromilina ih je pristojan broj. A vidim i da se grade neki luksuzni kompleksi. Nisu krivi kranovi, oni su tihi predstavnici nevidljivih građevinskih radnika, a istovremeno su i vizualni pokazatelji napretka i investicija.
Kad bismo živjeli podignuti u zraku, među krošnjama kranova, manje bismo pritiskali tlo i priroda bi mogla slobodno teći ispod nas. Time želim reći da moramo biti više orijentirani na očuvanje prirode i prostora, manje graditi i biti blaži prema tlu. Zagreb raspolaže s mnogo prostora na kojemu se može graditi, pa mu nesumnjivo predstoji mnoštvo kranova. Dobro se pritom zapitati što, kako i za koga.
Svoj boravak u Zagrebu zasad bilježiš kroz dnevničke zapise. Kako će izgledati završna prezentacija tvoga rada – imaš li na umu neki određeni format ili pristup kojim želiš prenijeti svoje iskustvo rezidencije i istraživanja?
Mislim da su dnevnički zapisi postali pomalo konfuzni. Dani više nisu obilježeni pojedinačnim događajima, nakon nekog vremena boravak ovdje postaje način života i potpuno se navikneš. Jako sam zahvalna na vremenu koje sam provela ovdje i na ovom rezidencijalnom programu. Međutim, ne mislim da će moja perspektiva biti od pomoći s nekakvim posebnim novim uvidom.
Rad će se stoga baviti pitanjem kako se odužiti zajednici koja živi od projekta do projekta. Ja uživam u plodovima rada koji su međunarodni timovi i pojedinci uložili u prijavu ovog projekta prije tri godine, kao i u trudu ljudi koji ga sada provode. Kada bolje razmisliš, to je ogroman napor. Bila bi šteta da sve završi u ničemu, da rezultat bude samo gomila papirologije.
Moj će pristup biti konceptualan u tom smislu da ću pisati prijedlog koncepta za još jedan EU projekt kojim se “održava zamah”, kako bih se stavila u poziciju organizatora i pokušala naučiti “njihov jezik”.
Tvoj rad obuhvaća i urednički posao na platformi Landezine i produkciju radijske emisije na Radiju Študent. Kako rad u medijskom polju utječe na tvoj umjetnički i istraživački pristup prostoru i arhitekturi? Doprinosi li ono na neki način tvojoj perspektivi?
Naravno. Riječ je o uzajamnom obogaćivanju, da se poslužim popularnim izrazom. Landzine mi omogućuje da ostanem u kontaktu sa svojom strukom i s ljubavlju prema dizajnu i dobrim idejama. Čast mi je što imam priliku pratiti i podržavati profesionalce u tom polju.
Na Radio Študentu sam znatno više eksperimentalno nastrojena. Ponekad je riječ o zvučnim zapisima, scenarijima ili jednostavnom iznošenju istraživanja ili ideja. (Uzgred budi rečeno, organizacija Radio Študenta jako je zanimljiva, s veoma plitkom hijerarhijom koja se neprestano pomlađuje i zbog koje ta institucija funkcionira od 1969. godine. Pitam se može li se taj organizacijski model prenijeti u neke druge kontekste.)
Ideje se neizbježno prelijevaju u oba smjera – iz medijskog rada u moju umjetničku praksu i obrnuto.
Prijevod: Tomislav Žilić
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
