Pretpovijest hrvatske kinematografije

Nijemi film, Juraj Kukoč, Mladen Burić

Razgovarao: Dinko Štimac

Centar za kulturu Trešnjevka od 8. do 10. studenog organizirao je 12. PSSST! – Festival nijemog filma. Osim uobičajenog natjecateljskog programa, festival je gledateljima ponudio  programsku cjelinu o talijanskom igranom filmu nijemoga razdoblja i blok o hrvatskoj baštini nijemog filma. Potonji se ove godine pokazao naročito zanimljiv zato što su posjetioci festivala u pola sata imali priliku pogledati sav filmski materijal koji su domaći snimatelji snimili u Hrvatskoj od prve pojave filma na našem području pa do 1922. godine, a koji je trenutačno u posjedu arhiva Hrvatske kinoteke (bivši Hrvatski filmski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivu) – institucija s kojom CeKaTe već duži niz godina opetovano surađuje na realizaciji programske jedinice o hrvatskoj filmskoj baštini.

Prikazano je devet kratkometražnih dokumentarnih filmova: Šibenska luka (Frank S. Mottershaw, 1904, 2′); Sokolski slet u Splitu (J. Karaman, 1′); Procesija Sv. Duje (J. Karaman, 1911, 2′); Splitska luka (J. Karaman, 1911, 1′); Sprovod gradonačelnika Vicka Mihaljevića (J. Karaman, 1911, 2′); Kavana Corso (J. Halla, 1915, 1′); General Maister (J. Halla, 1918, 1′); Karneval u Splitu (1920, 2′); Skupština HSS-a u Koprivnici (J. Halla, 1921, 9′); i Seljačka svadba u Hrvatskoj (redatelj A. Bazarov, snimatelj J. Halla, 1922, 5′).

Iako je poanta ovog programskog bloka bila prikazati upravo filmske početke hrvatskih autora, projekciju nije otvorio Karamanov Sokolski slet u Splitu – prvi film hrvatskog autora snimljen na tlu Hrvatske za koji trenutačno znamo, već isječak Šibenska luka koji je 1904. godine snimio Frank S. Mottershaw. Naime, ovaj je materijal godinama pogrešno smatran prvim hrvatskim filmskim materijalom, da bi ga se tek naknadno identificiralo kao dio cjeline naslovljene Krunisanje kralja Petra I. Karađorđevića i putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju.

O ovakvim smo arhivskim otkrićima, povijesnom životu naše najranije filmske baštine, njezinoj relevantnosti za današnje gledatelje i o budućnosti Hrvatske kinoteke pričali s Jurjem Kukočem, članom programskog vijeća PSSST!-a i višim filmskim arhivistom u Hrvatskoj kinoteci te Mladenom Burićem, načelnikom odsjeka za obradu filmskog, video i fonografskog gradiva Hrvatske kinoteke. 

 

Što nam možete reći o filmsko-povijesnom razdoblju u hrvatskoj kinematografiji kojem pripadaju snimke prikazane u bloku Hrvatska u ranom nijemom filmu? 

M.B.: Filmovi koji su prikazani predstavljaju period – kako ga Škrabalo naziva – pretpovijesti hrvatske kinematografije. Kada govorimo o kinematografiji ne govorimo o pojedinačnim snimcima, zato što kinematografija podrazumijeva uređeni sustav promišljanja, stvaranja i prezentacije filmskih, odnosno kinematografskih djela. To znači da mora postojati mreža: od mreže kina do producenata koji će kontinuirano proizvoditi filmove. Razdoblje koje smo predstavili na ovogodišnjem PSSST!-u jest razdoblje u kojem sastavnih elemenata kinematografskog sustava još nije bilo ili su tek postojali počeci i pokušaji da se tako nešto uspostavi. 

J.K.: U to su se doba igrani filmovi u Hrvatskoj jako rijetko radili, ako su se uopće radili, zato što ni nisu mogli konkurirati stranim filmovima i produkcijskim središtima. Zato je ipak bilo jednostavnije napraviti dokumentarni zapis, kao što je i vidljivo iz ovog programa. S obzirom na to da je jedan od najčešćih dokumentarnih zapisa toga doba bio putopis, bila je ideja da ljudi na filmu vide ono što nisu mogli vidjeti u stvarnosti pošto se tada još nije tako puno putovalo, turizam nije bio naročito razvijen. Pa su se u Hrvatskoj zapravo snimali filmovi o nekima za našu i stranu publiku egzotičnijim prostorima koje još nisu vidjeli, primjerice Plitvička jezera, Opatija i slično.

Također, iz prikazanoga se može vidjeti da su drugi popularni dokumentaristički zapisi koji su se u to doba snimali zapisi određenih važnih javnih događaja. U programu smo mogli vidjeti vjerske procesije, sprovode, vojne parade, političke skupove i slično. Dakle, to bismo mogli usporediti s onom funkcijom koju danas ima televizijski dnevnik koji prikazuje reportaže o nekim ključnim događajima. Zanimljivo je za napomenuti i da se u to doba u svijetu i kod nas često snimala gradska svakodnevica, nakon čega bi se snimku odmah razvilo i prikazalo. Tako da je u isti dan ili par dana nakon snimanja, snimljeni materijal o gradskoj svakodnevici bio prikazan u kinu. I onda su ljudi koji bi toga dana vidjeli da ih se snima iste večeri došli u kino, platili ulaznicu i pogledali se na platnu. To je bila financijska računica toga doba. 

M.B.: Također, hrvatski su snimatelji toga doba većinom radili kao svojevrsni dopisnici stranih kompanija. Smatramo da je i to jedan od razloga zašto je sačuvano tako malo snimljenog materijala iz tog razdoblja. Većina se snimanog materijala slala u inozemstvo naručiteljima, pa je bilo poprilično teško za očekivati da se u takvom produkcijskom aranžmanu kopije materijala zadržavaju u Hrvatskoj.

J.K.: Smatra se da je ukupno oko 75 posto nijemog filma na svijetu izgubljeno. Mislim da je u Hrvatskoj u tom razdoblju do 1920., premda nije bilo kontinuirane kinematografije, možda čak i više od 75 posto materijala izgubljeno.

M.B.: Osim toga, postoji velika količina snimaka koje su raspoređene po različitim arhivima. Ono što rade filmski arhivisti kada “otkrivaju” ove snimke je da zapravo određene snimke koje su u nekom arhivu možda neprepoznate ili nisu stavljene u pravilan kontekst stavljaju u kontekst  koji možemo nazvati pravilnim. Kod nas taj pravilan kontekst naravno znači prepoznati i naći gradivo koje je snimano na području Republike Hrvatske. Ne znamo točno koliko toga ima, ali sasvim je sigurno da postoji još materijala koji još nismo “otkrili”. 

Tko su akteri koji su proizveli ove materijale naše filmske “pretpovijesti”?

J.K.: Zapravo, tu se radi o dvije osobe koje su utemeljile hrvatski film: Josip Halla i Josip Karaman. Josip Halla donio je 1909. godine svoju prvu kameru u Zagreb, a godinu nakon toga Karaman donosi kameru u Split. Halla je najvjerojatnije svojom kamerom počeo snimati i prije Karamana, ali prva Hallina sačuvana snimka kod nas u Kinoteci je tek iz 1915. godine, radi se o filmu Kavana Corso. To je ujedno prva sačuvana snimka grada Zagreba koju je snimio hrvatski snimatelj, iako postoje i ranije snimke stranih autora. 

Snimanje filmova u to je doba bilo skupa aktivnost. Čak i ako ne govorimo o većim produkcijama dugometražnih nijemih filmova, već o kraćim dokumentarnim snimkama, poput ovih prikazanih na festivalu. Nije bilo jeftino nabaviti kameru i platiti filmsku vrpcu – i zapravo, malo si je ljudi moglo priuštiti tako nešto. Tako da si je to u Hrvatskoj u početku priuštilo tek dvoje ljudi koji su bili ili imućniji ili poduzetnici. Halla je bio imućniji, a Karaman je bio poduzetnik koji je posjedovao kino u kojem je puštao svoje filmove.

 

Zašto su ovi filmski materijali danas važni našoj javnosti?

J.K.: Povjesničari imaju potpuno različit odnos prema 20. stoljeću nego prema svim ostalim stoljećima u povijesti zato što je to jedino stoljeće u kojemu događaje možemo baš vidjeti, na fotografijama ili filmskoj vrpci. Mi povijest često poimamo kao neki narativ, odnosno priču, a u ovom slučaju, kada pogledamo neki filmski zapis shvatimo da to nije bila samo priča – to su stvarno bili neki konkretni ljudi koji su postojali u nekom konkretnom vremenu, kao što i mi danas konkretno postojimo. A zamislimo koliko bi zanimljivo bilo vidjeti kako je primjerice izgledala vojna parada u starom Rimu ili nešto tomu slično.

 

Za kraj, osvrnimo se na budućnost Hrvatske kinoteke, a time i diseminacijsku budućnost hrvatske filmske baštine koju ona čuva. Hrvatski filmski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivu ove je godine promijenio ime u Hrvatska kinoteka. Ovo je, čini se, dio projekta koji se već dulji niz godina provlači kroz strateške planove Ministarstva kulture i HAVC-a i po kojem bi se Hrvatska kinoteka trebala odvojiti od Hrvatskog državnog arhiva u samostalnu instituciju. Međutim, ovaj proces, osim recentne promjene naziva institucije, iz godine u godinu izgleda stoji na mjestu. Što nam možete reći o ovoj situaciji?

M.B.: Ono što je naročito problematično jest da je ova institucija od samoga početka osnovana kao kinoteka pri državnom arhivu. Što znači da smo mi odjel državnog arhiva i da smo po svojoj djelatnosti – arhiv. Kad bi se ovakva Hrvatska kinoteka danas odvojila, zapravo bi se jedan filmski arhiv odvojio od državnog arhiva. Što podrazumijeva da bi se onda morale pokrenuti funkcije koje današnja Hrvatska kinoteka kao arhiv nema: omogućiti prikazivačku djelatnost, programsku djelatnost, muzejsku, izdavačku i odlučiti o zadržavanju ili prekidanju arhivske djelatnosti. Ono što se kod nas dogodilo jest jedna stvar koja je malo izvan uobičajenih okvira na području bivše države. Jugoslavenska kinoteka i Kinoteka Makedonije osnovane su kao kinoteke pri kojima djeluju filmski arhivi. Što ima smisla, zato što onda imate kinoteku sa svim ovim nabrojanim djelatnostima, uključujući i arhivsku djelatnost. Slovenija je osnovala instituciju usporedivu našoj, znači filmski arhiv pri državnom arhivu. Ali su osnovali i samostalnu kinoteku. Filmski se arhiv u slovenskom primjeru bavi nacionalnom, a kinoteka svjetskom kinematografijom, s time da te dvije ustanove vrlo usko surađuju, iako su odvojene.

Ono što se kod nas dogodilo jest da se pod imenom jednog osnovalo nešto drugo pri državnom arhivu, i nikada zapravo nije osnovano ono prvo – znači sama kinoteka. Razlog ovome može biti u tome što je u doba osnivanja postojala kinoteka u Kordunskoj i  Savskoj. Znači, to su bile male dvorane u kojima su se vrtjeli kinotečni programi. I tu smo mi zapeli. Nama je ustvari bilo vrlo sretno razdoblje u kojem smo se zvali Hrvatski filmski arhiv, zato što smo u tom trenutku mogli senzibilizirati javnost o postojanju filmskog arhiva. Hrvatski državni arhiv sasvim sigurno treba imati filmski arhiv, zato što se velika količina arhivskog gradiva danas isto tako nalazi na filmu. Dobar dio naše građe nisu nužno filmska autorska djela, već filmski zapisi i slično. Odvajanje bi u ovome trenutku značilo odvajanje filmskog arhiva i još uvijek ne bismo imali kinoteku u onome punome smislu. U tome je problem: mi naprosto bacamo pojmove, a nismo do kraja promislili što oni jesu. Potrebno je točno strateški definirati kakvu ustanovu želimo i trebamo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 17.12.2018.