Intervju Održan nekoliko dana nakon Noći vještica, 17. po redu PSSST! Festival nijemog filma posvetio je dio ovogodišnjeg programa vješticama, magiji i nadnaravnom. U sklopu subotnjeg programa održanog u CeKaTe-u, prikazan je nijemi komični horor i pseudodokumentarac Vještice (Häxan, 1922.) danskog redatelja Benjamina Christensena uz glazbenu pratnju Šimuna Matišića na udaraljkama, Ivana Kapeca na gitari i Hrvoja Gallera za klavirom.
Unatoč značajnoj ulozi danske kinematografije (i produkcijske kuće Nordisk Films Kompagni) s početka stoljeća koja je konkurirala francuskoj, film Vještice je zbog nezainteresiranosti financijera sniman u Švedskoj i smatra se jednim od najskupljih švedskih filmova nijemog razdoblja. Film je, kako objašnjava popratni tekst u vrijeme izlaska bio cenzuriran, ali su njegove kopije nađene 40-ih čime zadobiva kultni status i ubuduće služi kao inspiracija mnogim filmašima.
U trajanju od skoro dva sata, film prikazuje Christensenovo tumačenje dijelova srednjovjekovnog vodiča za inkvizitore Malleus maleficarum povezanih s uprizorenjima progona vještica, moralne panike i tada aktualnim liječenjem histerije.
Prvo od sedam poglavlja filma bavi se vjerovanjima u demonske i nadnaravne pojave prikazane ilustracijama poput onih Hansa Baldunga. U kadru se pojavljuje predavački štap kojim nevidljivi predavač usmjerava gledatelja, dok popratni tekst dodatno pojašnjava ilustracije koje se prikazuju. Koncept vizualnog eseja praćen tekstualnim pojašnjenjima nastavlja se u sljedećem i preostalim poglavljima filma.
U drugom poglavlju se uprizoruje podzemni dom vještice koja pripravlja čarobni ljubavni napitak, vještaci koji se spremaju raspačati iskopano tijelo mrtve djevojke, bacanje uroka i dogovori s vragom. Središnja priča filma situirana je u kasni srednji vijek i uprizoruje izbezumljeni strah društva i prikaz poznatijih metoda suđenja vješticama poput bacanja svezanih žena u duboku vodu, koje bi u slučaju potonuća “dokazale” svoju nevinost, a plutanjem bile osuđene na spaljivanje.
Pratimo i priču o Mariji, staroj i siromašnoj ženi okrivljenoj za bacanje uroka zbog kojih se pretpostavlja da je tiskar Jasper umro. Optuženica prolazi kroz niz stadija psihofizičkog mučenja koje predvode redovnici da bi potom, u potpunom očaju, Maria optužila druge žene, čija će sudbina mučenja preslikati njenu, neovisno o krivici.
Završni dio filma vodi gledatelje u početak dvadesetog stoljeća i liječenja histerije kod pacijentica. Pripovjedač vuče paralele između tada aktualnih terapija za simptome histerije, represivnog aparata koji ih vodi u sanatorije i “neuobičajnog” ponašanja koje je tijekom povijesti služilo kao povod za osudu i psihofizičko kažnjavanje.
Problematikom kontrole nad ženskim tijelom, čija se sistemska razina u filmu naslućuje, ali ne eksplicira, ozbiljnije se bavila talijanska teoretičarka Silvia Federici. U knjizi Kaliban i vještica Federici analizira i povezuje jačanje patrijarhalnih odnosa s razvojem kapitalizma u Europi. U tom je kontekstu lov na vještice poslužio kao učinkovita metoda opresivne kontrole nad ženskim tijelom najprije od strane Crkve, a zatim i države. Optuživanje se često provodilo stihijski, kao što je ilustrirano u slučaju optuženice u Vješticama, i nerijetko je bilo motivirano materijalnim sukobima oko usjeva ili posjeda.
Unatoč ozbiljnosti predstavljene tematike, film Vještice dosljedno balansira jazom između komičnosti gesti, pokušaja erudicije, naizgledne bezazlenosti optužbi i osjećaja nemoći spram sudbina likova. Navedeni osjećaj nemoći opetovano se javlja u vrijeme porasta broja femicida u Hrvatskoj, iscrpljujućim propitkivanjima motiva iza njih, demoniziranjem žrtvi rodno uvjetovanog nasilja kao i reakcijama šire javnosti, zbog čega je film Vještice, nažalost, i dalje relevantan.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
Objavljeno
Objavljeno
