Blic Mnogima je posebna radost iznova se prisjetiti anegdota iz (su)života sa životinjama. U mom slučaju, to je susjeda koju sam u djetinjstvu promatrala kako hrani čopore glasnih mačaka na livadi, a zatim s drugog kata zgrade s njima razgovara, glas starog susjeda koji doziva svog mačka Gabrijela ili vlastiti neuspjeli pokušaji da divljeg mačka Šuću (Žuću) uvjerim da sam njegova ljudska saveznica. Potonji napori nisu se ostvarili, no fascinacija promatranjem i potragom za zajedničkim jezikom s neljudskim živim bićima koja me okružuju nastavila se razvijati.
Spomenuta fasciniranost svakodnevicom koju dijelimo sa životinjama predmet je proučavanja mnogih teoretičara_ki i praktičara_ki, a nju dijeli i redateljica, filmašica i veterinarka Sunčica Ana Veldić. U sklopu novog izdanja programa Kritičke dramaturgije, ova umjetnica će predstaviti selekciju filmova koji se bave temom nadzora u mikro-kinu MaMa te održati radnu grupu Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji.
Sa Sunčicom Anom Veldić razgovaramo o mogućnostima neopterećenih filmskih početaka, interesu za život i kretanje životinja, preuzimanju mnogostrukih uloga kroz rad na filmu, zvuku te razigranim potencijalima opservacijskog dokumentarizma i nadzorne kamere.
Središnja tema ovogodišnjeg ciklusa Kritičke dramaturgije, Izvan kontrole, mogla bi se primijeniti i na tvoj karijerni razvoj koji je obilježen raznolikim interesima i nerijetko subverzivnim senzibilitetima koje treba(mo) nastaviti njegovati. Za početak, reci nam nešto više o tome kako si se i kada počela baviti filmom?
Filmom sam se počela baviti 2010-ih kada sam od prijatelja dobila u ruke handycam i počela bilježiti situaciju u njihovom domu nastalu nakon što im je pas obolio. Činilo mi se zanimljivim kako ta situacija utječe na njih, njihove prijatelje i druge životinje u tom kućanstvu. Svi smo željeli da pas ozdravi i bili smo danonoćno zaokupljeni time iako se znalo i osjećalo da nema šanse za potpunim ozdravljenjem ili povratkom na staro.
Moje su snimke bile prljave i stidljive, ali su ulazile u intimu ljudi što se zbog te autentičnosti svidjelo Martinu Semenčiću, tadašnjem studentu montaže na ADU, pa smo od tog materijala zajedno smontirali film Hux Flux, Smokvin sin. Prvi radovi amatera i hobista često imaju u sebi sukus bitnog, instinktivnog, neopterećenog iako su tehnični daleko od korektnog.
Osim što si redateljica, radiš i kao veterinarka, a tema odnosa prema životinjama (i okolišu) često se javlja u tvojim filmovima. Možeš li nam ukratko predstaviti neke segmente rada sa životinjama koji te zanimaju i na koji ih način, kroz medij filma, postavljaš u šire društvene odnose?
Čovjekov odnos prema životinjama uređen je cijelim nizom normi i konvencija, pa one pod cijenu suživota s ljudima bivaju ukroćene, poražene i ponižene. Sve je manje slobodnoživućih životinja jer i one podliježu kontroli od strane čovjeka. Kućni ljubimci su skupina odabranih životinja, uglavnom mesojeda, koji postaju članovi čovjekove obitelji i često ih se tretira kao djecu. Odrasla sam u takvom postavu, bilježim ga kakvog ga zatičem.
Raduje me postavljati lovačku kameru kako bih vidjela životinje u prolazu. Znam zateći slobodnoživuće čagljeve, kune i lisice po Pelješcu, zeca na Lastovu, zatim ježeve u noćnim ekspedicijama po zaraslim vrtovima, čančare u maratonskim orgijama ispod borova, blavore i smukulje u kršu među šparogama, pa čak i miševe u mom stanu u Zagrebu koji se kao čarolijom provlače kroz okna mišolovke. Volim svoj mali videosafari, reklo bi se National Geographic za siromašne.
Dok gledam snimljene materijale ne trudim se stavljati ih u šire društvene odnose, možda sam mentalno lijena za to, ali ne i za igru, barem ponekad. U videobasni Šabi – Šabi kornjačama i pticama sam dala ljudske glasove koji su tematizirali njihovo seksualno općenje i mogućnost prodaje snimaka corn hubu. Kornjača je, tobože, probijajući četvrti filmski zid gledala u kameru i govorila: “Kakva je ovo žica? Oli nas prisluškuju?”
Koncem siječnja predstavljen je serijal Pijaca, pazar, plac na kojoj si radila kao redateljica, a tijekom godina si, kao i mnoge druge filmske radnice, preuzimala različite uloge na setovima tuđih autorskih projekata. Iz tvog iskustva, u kojoj je mjeri potrebna suradnja na drugim projektima kako bi se ostvarila određena financijska stabilnost za razvoj vlastitih?
Meni su tuđi autorski projekti na kojima radim uvijek zanimljivi i svaka nova uloga koju odlučim preuzeti me veseli jer učim nove stvari manje se naprežući nego da ih učim samo kroz ostvarenje svojih projekata. Kad imam baš svoj film, unaprijed računam da ću potrošiti sve što sam negdje drugdje zaradila da bih nadoknadila stavke koje nedostaju u budžetu mog filma.
Što se tiče serijala Pijaca, pazar, plac to mi je iskustvo bilo baš preplavljujuće i bogato. Jako sam se veselila da će moj tata upaliti televizor i gledati dugometražnu epizodu serijala koju sam režirala a to se i dogodilo. Godinu dana sam posvetila samo tome da moje televizijsko djelo bude najbolje moguće. Volim jesti i komentirati hranu, što sam starija, to opsežnije i detaljnije.
Snimanje tona na tuđim projektima me isto jako veseli jer je pomalo “no-brainer”, “easy money” i vrhunska meditacija. Ponekad bude naporno, recimo na nepredvidivim dokumentarnim snimanjima koja traju i po 12 sati, ali ne radim to tako često. Volim slušati zvuk, dobiti masni signal i čisti ton i na to se koncentriram. U toj me misiji nadahnjuje filmski lik Genea Hackmana – Harry Caul, profesionalni prisluškivač u filmu The Conversation. Caul se za vrijeme potajnog snimanja obraća svojem tehničaru, kojeg više zanimaju trivije razgovora nego kvaliteta zvuka: “Ne zanima me o čemu razgovaraju. Želim samo čistu, masnu snimku.”
Na tom tragu, primjećuješ li razliku u vlastitim radnim procesima od ranijiih iskustva rada na filmu u sklopu kinoklubaške infrastrukture i kasnije profesionalizacije u polju?
Primjećujem da je timski rad kompliciraniji i kojiput mi nisu jasne bezbrojne segmentacije posla pogotovo u dokumentarnom filmu, ali to je možda i zato što ne znam režirati, a moje se iskustvo uglavnom bazira na konceptu jednog čovjeka za sve (“one man band”). Orkestriranje suradnicima i protagonistima radi predkoncipirane ideje poništava moj prvotni postav prepuštanja mogućnostima scene preda mnom. Teže mi je navoditi predkoncipirani smjer i još se učim donositi odluke za vrijeme snimanja a ne samo u montaži, ali zapravo volim biti montažerka nejasno motiviranog materijala koji nalikuje onom s nadzorne kamere.
Odluka da se baviš opservacijskim dokumentarizmom donosi brojne izazove koji proizlaze iz nepredvidljivosti razvoja situacije. Možeš li nam reći zašto ti je taj pristup zanimljiv i koji potencijal u njemu vidiš?
Opservacijski dokumentarizam ima elemente nadzorne kamere. Najveća je vještina odabrati najbolju poziciju za praćenje situacije i neprimjetno se i suptilno premještati ovisno o onom što fokusiraš. Drugi plan je bitan da povremeno rastrese fokus nekom manje bitnom, parazitskom radnjom. Zanimljivo je usred dramatski napete scene između ljudi vidjeti recimo parenje mačaka u drugom planu. Dramatski potentne situacije dobivamo dugotrajnim praćenjem protagonista ili vrebanjem promjena. Rukavci su mnobrojni i zanimljivi, a glavna struja se nekad promijeni u montaži. Volim pustiti jače struje da me otplave u novu rijeku. Taj rafting hoće biti naporan i znam se naći na nepoznatom teritoriju s malo tragova za cjelovitu priču.
Za kraj, reci nam nešto o filmskoj projekciji i špijunskoj radionici na kojima radiš u okviru Kritičke dramaturgije. Što možemo očekivati, odnosno kakvim se misijama možemo nadati?
Za filmsku projekciju odabrala sam presjek filmova koji koriste nadzornu ili skrivenu kameru, nakon čega slijedi rasprava koju će moderirati novinarka i jedna od voditeljica projekta Knjiški moljac, Izabela Šegedin, također strastvena istraživačica nadzora u našoj svakodnevici. Namjera je da se zaljubimo u kreativne mogućnosti svega onog što jest i što može biti nadzorna kamera i pretresemo etičke dvojbe oko svepristunih kamera u našoj okolini.
Na špijunskoj radionici avantura se nastavlja, a jedan od zadataka bit će rekreiranje scene otvaranja iz spomenutog filma The Conversation uz korištenje mikrofona i raznih kamera – malih akcijskih, preko lovačkih do filmskih. Pokazat ću i odabrane filmske primjere u kojima se kreativno koristi nadzorna kamera.
Objavljeno
