Kritika Galerija Močvara funkcionira ponajprije kao dio klupskog prostora URK-a, a zatim i nezavisne kulturne scene još od ranih 2000-ih, predstavljajući svojim programom radove suvremenih umjetnika i umjetnica. Galerijski program, od 2019. pod vodstvom kustosa Lee Vene i Lovre Japundžića, ove je srijede, 5. travnja, smješten je u susjednu dvoranu Pogona Jedinstvo povodom suradničkog rada swift motion out of sight plesnog kolektiva maria mercedes i umjetničke platforme DWMC.
Projekt Dead White Men’s Clothes (DWMC) pokrenuo je multimedijalni umjetnik ganskog podrijetla Jojo Gronostay koji trenutno živi i radi u Beču. U svom radu Gronostay se bavi pitanjima proizvodno-distribucijskih procesa koji oblikuju politike afričkih (i drugih) dekoloniziranih država, identitetima i vrijednostima proizašlim iz tih odnosa, koristeći fotografiju, ready-made, različite vrste dizajna i umjetnost performansa. Projekt DWMC primarno se ostvaruje kroz različite aspekte modne industrije, od prerade donirane ili odbačene odjeće, obuće i drugih tekstila pristiglih na obalu Gane, koje lokalno stanovništvo preprodaje na tržnici Kantamanto u Accri, do njihove umjetničke (re)prezentacije u različitim suradničko-prostornim kontekstima.
Polazni materijal Gronostay re-dizajnira primjenom avangardnih tehnika poput montaže, odnosno spajanja kromatski sličnih tekstila kontrastnim šavovima i otisnutih ili vezom utkanih tekstualnih intervencija. Minimalistički raspoređene, navedene tehnike u kombinaciji s izbjeljivanjem tkanine tvore modni izričaj poznat široj publici. Preuzimanjem vizualnog jezika koji se često koristi u dizajnu i promocijama većine kampanja (fast-)fashion brandova, Gronostay ističe procese ispražnjavanja označenog i razotkriva ekonomsko-kulturne strukture iza njih. Primjer tomu je, osim modne linije, i poziv na pop-up događaj u Parizu. Pod naslovom Hair Bleach Projekt, poziv u obliku screenshota TikTok live videa prikazuje osobe koje u maniri influencera obavljaju svakodnevne obveze ili, u ovom slučaju, nanose blajh na kosu. Radovima poput ovog Gronostay na suptilan način uvodi teme rasnog identiteta i zapadnoeuropskih standarda (ljepote) propitujući naizgled jednostavne i svakodnevne procese na tijelima obilježenim drugosti.
Povodom predstavljanja suradnje u Pogonu kratko smo razgovarali s Jojom o razvoju umjetničke platforme DWMC, uparivanju elemenata popularne i suvremene kulture s avangardnim i modernističkim tehnikama kroz suradničke proizvodne procese i odnosima moći koje generiraju.
U projektu DWMC koristiš doniranu ili odbačenu odjeću sa zapadne obale Afrike koja se zatim preprodaje na tržnicama Accre. Možeš li reći nešto o podrijetlu ganskog termina Obroni Wawu, koji je ujedno inspirirao naziv projekta i značaju koje zadobiva kroz tvoju umjetničku praksu smještanjem brenda na globalno tržište mode?
Ime marke potječe iz termina obroni wawu, koji se može prevesti kao dead white mens clothes. Kad su prvi valovi rabljene odjeće s globalnog Sjevera stigli do nas u Ganu, 70-ih godina prošlog stoljeća, lokalno stanovništvo nije moglo vjerovati da se odjeća tako visoke kvalitete davala besplatno, pa su pretpostavili da su prethodni vlasnici morali umrijeti. Jako mi se svidjela ta utopijska ideja. Rekao bih da je DWMC etabliran više u umjetničkom kontekstu, nego modnom svijetu, ali bitno mi je da ne kontroliram nužno u kojim se kontekstima projekt javlja.
DWMC je etabliran kroz suradnje s drugim umjetnicima što je vidljivo iz raznih formi prezentacije rada marke od performans umjetnosti do postera za techno playliste na SoundCloudu. Koji su razlozi za inzistiranjem na tako otvorenom i suradničkom pristupu produkciji? Usmjeravaju li ti procesi tvoj rad prema široj produkciji usmjerenoj na tržište i kako utječu na prostore u kojima izlažeš, posebice s obzirom na to da si osvojio Austrian Fashion Award?
Projekt sam prvi put predstavio 2017. godine u prostoru za umjetnike Kevin Space u Beču, transformirajući izložbeni prostor u concept-store. Taj trenutak vidljivosti u projektu mi je bio, i još uvijek jest, veoma bitan. Na otvorenje smo pozvali DJ-eve pa su djeca koja su se igrala vani na ulici ispred prostora ušla i izvela spontanu hip-hop koreografiju. Mislim da je razlog tom nestanku sramežljivosti djece u tome što je odjeća ili moda bliža mnogim ljudima nego što je to umjetnost. Tad sam prvi put shvatio da ova marka može funkcionirati i kao platforma.
Pitanje o širokoj produkciji usmjerenoj na tržište mi je interesantno. Zadovoljan sam kad se rad javlja u različitim kontekstima, ali sam svjestan toga da oni imaju različite kriterije i reflektiraju različite vrijednosne sisteme. Pokušavam se ne zakopati u jednom svijetu. Nakon osvajanja modne nagrade sam počeo proizvoditi znatno manje odjeće, toliko malo da se ponekad pitam koliko su sami objekti još uvijek važni i jesu li postali samo rekviziti filmovima, performansima i fotografiji. U ovom mi je trenutku teško odrediti što DWMC točno jest, jer mi je u početku bilo veoma važno inzistirati na odrednici umjetničkog projekta, no kasnije sam ga predstavljao u kontekstu mode. Rekao bih da je DWMC trenutno umjetnička praksa, način proizvodnje umjetnosti najčešće u suradnji s drugima na određen način.
Jednu od takvih suradnji, onu s austrijskim kolektivom maria mercedes, prezentirat ćete u Pogonu Jedinstvo. Možeš li nam reći više o vašoj suradnji i kako ste došli u Zagreb?
Lea Vene i Lovro Japundžić pozvali su nas da kreiramo nešto za Galeriju Močvara. maria mercedes plesni je kolektiv koji čine Julia Maria Müllner i Camilla Mercedes Schielin. Njihov je rad obilježen koreografijama inspiriranih pop kulturom i transponiranih u bizarne situacije. Već neko vrijeme pratim njihov rad, znamo se otprije pa mi se ovo činilo kao idealna prilika za suradnju. Rad koji ćemo prezentirati uglavnom se sastoji od elemenata koje je kolektiv (maria mercedes) već razradio, tako da je koreografija u cijelosti njihovo autorsko djelo. Međutim, kontekst modne marke postavlja nova pitanja, mislim da je zanimljiva ta tenzija između prezentacije odjeće (u kontekstu modne revije) i umjetnosti performansa.
Koje mogućnosti vidiš u korištenju avangardnih tehnika u vrijeme kad ih je masovno tržište već prisvojilo i u kakvoj su one vezi s izražavanjem svog identiteta?
Mislim da si to dosta dobro opisala, metode koje sam koristio nisu nove. Ovaj projekt bi mogao djelovati poput ogledala i nadam se da će neki od gledatelja vidjeti same sebe u umjetničkom djelu ili se u njemu odraziti. To bi moglo utjecati na društvo.
Nadovezuje li se Hair Bleach Projekt, u kojem izbjeljivač osim na odjeći koristiš i na kosi, na trendove prikazivanja crnačkog identiteta?
Da, zanimala su me pitanja o crnačkom identitetu. Izbjeljivanje kože još uvijek je vrlo uobičajeno u mnogim zemljama na globalnom Jugu. Što je koža svjetlija, to je “status” viši.
Kroz tvoj opus nameće se pitanje proizvodnih procesa. Misliš li da se umjetnici općenito izlažu opasnosti od prisvajanja tuđeg rada kako bi vlastiti uskladili s postojećim kapitalističkim tržišnim vrijednostima i na koje se mehanizme mogu osloniti da to izbjegnu?
Da, nažalost mislim da smo svi dio sustava. Pokušavam minimizirati te mehanizme što je više moguće nastojeći redistribuirati kapital, moć, štiteći individualne identitete, ali ova pitanja odnosa moći veliki su dio mog posla i ne želim da budu jednostavna. Obožavatelj sam rada Renza Martensa, jer ako promislite ove odnose moći u umjetničkoj produkciji do kraja, odgovori postaju zaista neugodni.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
