Kritika Mračne igre samovoljnih rogatih lutaka; ples do ruba života na klupskom podiju; smrknuti rašiveni rituali dugog trajanja – izvedbeni triptih kojim je Galerija Močvara eksplozivno zaključila sezonu bio je kao duboki uron u ohlađene intenzitete triju izvedbenih univerzuma susjednih konstelacija. Dvodnevni program otvorila je premijerna izvedba predstave Dolls & Goats Zrinke Užbinec u double billu s performansom The Death at the Club Candele Capitán, a nakon jednog dana za uhvatiti dah program je u polagani fade out ispratio kolektivni projekt SMRK. Svaka je individualna predstava podjednako estetski i konceptualno zasićena, a u kombinaciji u kojoj su se našle na repertoaru Pogona Jedinstvo kaleidoskopski su bljeskale dodatnim značenjskim slojevima.
I. Dolls & Goats / Lutke i koze
Je li živa lutka idealna plesačica ili bitno nedostatna plesačica; je li rasterećena ljudske manjkavosti ili lišena kvalitete koja ples čini plesom? Polazeći od komičnog baleta Coppelia, izvedenoj iz hororične pripovijesti Pješčuljak E.T.A. Hoffmanna, Užbinec rastavlja priču o zavodljivom femme automatonu na dijelove, gradeći od probranih segmenata koreografsku partituru, koju vidimo i razbacanu na crvenim papirićima po podu i zidu prostora. Nakon što svoju publiku pozdravi ispred ulaza u Pogon s pomalo rigidnim osmijehom i nekoliko riječi o onome što ih čeka trenucima kasnije u dvorani, umjetnica se smješta na ljuljačku na periferiji scene, polaganim zibanjem prateći kako se mjesta oko izvedbenog prostora pune i smiruju. Slijedi složena koreografija koja u brzim isprekidanim prijelazima fokusira različite dijelove tijela u svim smjerovima, ritmovima i afektivnim nabojima, uz glazbu Bojana Rokvića koja podupire estetizaciju, tek pri kraju nestajući i ostavljajući nas sa zvukovima tijela koje diše i dahće i lupka i ponovno se smiruje u zibanje. Jedino stalno čitavom duljinom izvedbe određena je napetost, odražena i u grimasama koji modeliraju Zrinkino lice poput maski, ponekad lagano klizeći, ali nikada sasvim ne opadajući.
Užbinec spretno balansira jezu i komiku predložaka na kojima gradi i posve je nemoguće usidriti raspoloženje predstave koja je istodobno mučna i razigrana. Suočene s izvijenom mimikom koja agresivno simulira emotivna stanja, pitamo se možda što se inače ne sjetimo pitati, a to je kako se plesačica pred nama zapravo osjeća ispod tenzije artificijenlnih pokreta. S obzirom na performativ afektivne neutralnosti koji karakterizira većinu suvremenoplesnih izvedbi, Užbinec je istodobno unutar danog koda i ustremljena protiv njega, dovodeći svoju fokusiranu publiku u stanje afektivne rastrzanosti.
Ako poznajemo plesnu praksu Zrinke Užbinec kroz prizmu njezine pozadine u kultnom kolektivu BAD.co, teško je otresti se dojma da (i) u ovome radu umjetnica dekonstruira vlastitu utjelovljenu plesnu povijest, s bockavom ironijom i artikuliranim interesom za feministički postavljenu problematiku konstrukcija izved(b)ene ženskosti i načina na koje figuriraju u plesnoj praksi. Ne treba posegnuti duboko u asocijativne labirinte da osvijestimo načine na koje se u temi odražavaju heteropatrijarhalni modusi rodne konstrukcije i dominacije, kao niti odbljesci ovih mehanizama u tradicionalnim i institucional(izira)nim plesnim praksama poput (i najizrazitije) klasičnog baleta. Nije slučajno ni da balet kao umjetnička forma njeguje zatiranje neuredne ljudskosti kao svoju metodologiju i estetiku, a ideal balerine konstruira na vrijednosti apsolutne podatnosti tijela i duha. Užbinec je uza svo neljudsko umijeće kojim vlada, sve samo ne podatna izvođačica; njezina je prisutnost nevjerojatno moćna, uvijek osnažena divljom energijom koja može biti samo pod njezinom vlastitom kontrolom, uvijek prožeta jednako humorom i odmjereno produktivnim (utoliko što ima subverzije i u otporu totalnom produktivnom afektivnom kanaliziranju) bijesom. Predstava o lutkama i kozama iskosa pripovijeda o ženskim životima i smrtima, o oživljenom mrtvilu, umrtvljenom životu i živoj smrti.
II. The Death at the Club / Smrt u klubu
Gustih tri četvrti sata Candela Capitán započinje kolutom unaprijed preko dijagonale bijelog podija, zatim se vraća na početnu poziciju, i ponavlja pokret. I ponavlja pokret. I ponavlja pokret. I ponavlja pokret. Pravilni ritam ponavljanja koje se pretvara u sve širu i dublju crvenu mrlju preko gornjeg dijela njezinih leđa, ondje gdje se tijelo uporno valja po podu, spaja se i rastaje od DJ seta Isabelle Gutierrez, povremenih strobo bljeskova i sve češćih iscrpljenih mučnina koje plesna umjetnica dočekuje sklupčana na podu, prije nego što ponovno ustane. I ponovno. I ponovno.
Performans koji Candela izvodi već nekoliko godina tegoban je i iscrpljujući, i iako je umjetnica već nekoliko puta najavljivala da si doslovnu muku te izvedbe neće ponovno priuštiti, zadnja se izvedba već nekoliko puta povraćala na podij u još jednu smrt. U tome je smislu izvedba u Pogonu možda bila završna ekskluziva posljednje klupske smrti koju će umjetnica izvesti kao solo rad o kompulzivnom užitku koji se pretvara u svoj antipod. Referirajući već u naslovu na klupsku scenu i rave kulturu, performans utjelovljuje koreomanski jouissance repeticije i varijacije, koji sam sebe puni i prazni, uvijek preko rubova ugode i izdržljivosti. Osobiti sloj doživljaju daje i ambivalencija razapeta između plesne izvođačice i glazbenice koja meko, ali posve fokusirano i uz lagane ritmičke pokrete, savršeno u kontradikciji prema divljem tanatičkom plesu, oblikuje svoj fenomenalni set. Mučna euforija kojom se prati minimalistički performans dovodi većinu gledateljstva u stanje gotovo-paralize, bilo u hipnotiziranoj nepomičnosti, ili u mekom neprekidnom tancanju na mjestu odražene koreomanije. Istodobno želimo da manija što prije stane, i želimo da traje zauvijek.
III. SMRK
SMRK je kolektivna izvedba u nastajanju koja okuplja izvedbene umjetnike i umjetnice Minu Tomic, Oskara Petzeta, Omida Tabarija, Romana M Nefelija i Danielu Ulic u zajedničko istraživanje slobodnostrujećih ritualnih obrazaca, dubine izvedbenog asketizma i tenzične istodobnosti konfliktnih doživljaja sažimanja i rahljenja, širenja i koncentracije, stapanja i raspadanja. Iako je SMRK nominalno otvorena izvedba u koju je moguće slobodno ulaziti i izlaziti, vlastitim sam loše tempiranim dolaskom (mea culpa) propustila značajan, i po entuzijastičnim svjedočanstvima mnogih, središnji i najupečatljiviji dio izvedbe, naime onaj koji je uključivao ples razlomljen u amorfne i polimorfne duete. Koliko sam uspjela rekonstruirati iz kombinacije promo i post factum video materijala i prepričanih dojmova, plesni je segment kroz dimnu zavjesu prodirao u spontano smještenu publiku pedantnim, podatnim i napetim pokretima kontakt improvizacije u kojima su tijela postajala privremeno nerazlučiva. Pokret se širi u slobodnom trajanju, uzima si vrijeme, samodostatan i zaokupljen sobom, oblikujući androgine/bezrodne izvedbene mase koje se stapaju i rasipaju. Izvedba postaje afekt, afekt se transformira u izvedbu, hiperartificijenost postaje pounutreni autentični doživljaj, doživljaj se preokreće u vlastiti performativ.
Nešto nakon polovice izvedbe ušla sam u prostor koji je ispunjavala samo izmaglica i zvuk. Ne znajući točno kamo da gledam smjestila sam se uz udaljeni rub spontano oblikovanog gledališta na podu i pustila da mi raspršena pažnja luta u potrazi za minimalnom događajnošću usred viskoznog ništavila. Predstava naglašeno traje, instrumentalizira i bavi se trajanjem, ali nije posve izvedba-u-trajanju; ima ipak razaznatljivu dramaturgiju koja se pomalo osipa, signalizirajući da je riječ o nedavno započetom eksperimentu koji se još razvija i traži, definitivno proizvodeći dovoljno znatiželje da se njegov daljnji tijek napeto prati. Dugi vokalno-instrumentalni outro ponire nas u sve gušću hipnozu fokusiranog buđenja kao idealan završetak cjelokupnog dvodnevnog događanja.
Žanrovski su ove izvedbe hibrid plesne predstave i performansa, relativno jednostavnih, ali ubojito efektivnih tehničkih postavki koje oblikuju atmosferu svakog od radova u totalno iskustvo. Sjajna glazba kao jednakovrijedan segment izvedbenog rada također figurira u sva tri performansa, ne samo audio-kulisa događaja, nego samosvojna izvedbena instanca. Predstave, temeljno različite u senzibilitetima i tematskim osovinama, dijele ritualistički naboj, određenu nelagodnu, a hipnotičku težinu, i specifično disocirani odnos prema tijelima u pokretu. U suštini je riječ o suptilnoj problematici koja leži u samome središtu plesa kao takvog, u pitanju odnosa između volje ili namjere i kretnje koja ju ostvaruje; između odluke i otpora (prema spontanosti); između bića koje je um i duh i tijelo uvijek istodobno, i tijela kao instrumenta, objekta u koji je ustremljen pogled izvana, i koji nosi ples kao potencijal i htijenje.
U tradicionalnim koreografskim praksama instance su jasno odvojene podjelom posla na Koreografa kao nositelja umjetničkog koncepta i onoga tko kroji izvedbu koristeći plesačka tijela kao niti koje plete i para, i plesač/ica koje vlastitu kreativnu energiju podređuju i kanaliziraju u službi Predstave. Suvremeni ples u najširem smislu nije posve emancipiran od ove tradicije, iako su mu korijeni upravo u istraživanju plesa kao prakse slobodne ekspresije i rastakanja konvencionalne hijerarhije kakva dominira u primjerice baletu ili redateljskom kazalištu. No umjetnički najživlje, najeksperimentalnije i najintrigantnije pojave suvremene plesne scene nastaju upravo kao alternativa krutim tradicionalnim i duboko problematičnim uvjetima rada i umjetničkog promišljanja, između ostaloga preklapajući koreografsku i plesačku ulogu u istoj osobi ili osobama, ili je pak razlamajući u mozaik autorskih prisutnosti.
U doživljaju ovog složenog događanja pored umjetničkih je timova bitna bila i kustoska autorska prisutnost Galerije Močvara, odnosno Lovre Japundžića i Lee Vene, koji su oblikovali sinestetski program od tri samosvojne i vrlo intenzivne predstave, i sukreirali trodijelno umjetničko iskustvo u kojem je jedna drugu rasvjetljavala i akcentirala. Iako je termin kuriranja posljednjih godina doživio određeno obesmišljenje hipereksploatacijom, značaj sinergije između kustosa i umjetni/ca koji zajedno stvaraju umjetnički događaj/doživljaj ima osobitu težinu u suvremenim transmedijskim ili multimedijskim praksama za koje je postav i integracija u prostor formativan aspekt percepcije i recepcije djela. A kreativno-praktična vizija kustosa, njihovo razumijevanje podjednako konceptualnih postavki radova, estetike i pragmatike, najsnažnije se aktiviraju u notornoj fleksibilnosti nezavisne scene, za razliku od sveprisutnog tupila institucionalnih okvira koji sporo klize linijama manjeg otpora.
Pod vodstvom Lee Vene i Lovre Japundžića, Galerija Močvara otvara se sve više prema događajnim praksama, što će reći instalacijama i izvedbama, koje aktiviraju potencijale glomazne golotinje prostora Pogona Jedinstvo, dodajući cjelokupnom zagrebačkom izvedbenom repertoaru važan i žuđen prostor za predstavljanje domaćih projekata, kao i za međunarodna gostovanja. A ako je dosadašnji rad i senzibilitet dvojca, kao i ovaj sezonski grand finale, ikakav indikator nadolazećih programa, željno iščekujemo daljnje bljeskove mlade, eksperimentalne i bolno trendy scene.
ObjavljenoObjavljeno
