Ništa ne stimulira kratkovidnu nostalgiju i brzogoreći optimizam kao simbolički lom u iluziji linearnog vremena, pa tko bi odolio tome da šampanjcem zalije najbolje i najgore od posljednjih tristo šezdeset i kusur dana, i usput selektivno zamagli sjećanje i percepciju dovoljno da odluči odraditi barem još toliko. I dok bi best of format liste bio problematičan zbog eksplicitne i iluzorne hijerarhizacije umjetničkog rada, i pritom tražio od kritičarke da zaista ima pregled nad čitavom izvedbenom produkcijom (sadistički zahtjev prema ljudima koji očito već trpe karmičku odmazdu neke vrste ako su se našli u ovoj disprofesiji), neki su izvedbeni momenti otvorili prostor za diskusiju kojoj bi vrijedilo posvetiti pozornost dalje i dublje u tek načetoj godini. Slijedi nekoliko tema koje su mi se nametnule izbliza i zalijepile za nepce u toku godine…
Slučaj: Karamazovi
Oliver Frljić se vratio na zagrebački repertoar u megalomanskom stilu s duplom adaptacijom romana Braća Karamazovi, u suradnji s dramaturginjom Ninom Gojić. Golema, a minuciozna produkcija krcata asocijativnim ukrštavanjima i otvorenim šavovima, osim što je sasvim sigurno najspektakularnija u aktualnoj ponudi, izazov je ustaljenim i ustajalim modusima kazališnog rada na ostatku dramske i postdramske scene. Ne toliko zato što uvodi štogod neviđeno i neistraženo u medij, koliko zato što svoj medij doista istražuje i koristi do balčaka. Karamazovi igraju s potencijalima postava romanesknog predloška na scenu i načinom na koji intermedijski prijenosi traže istraživanje izvedbenih modusa, niz i uz dlaku statusu klasika i pripadajućem simboličkom kapitalu. Rascjepljujući izvedbu na dvije za razjedinstveni izvedbeni događaj, predstava poziva publiku da aktivno su-kreira svoju recepciju, usput aktivirajući prostorno-vremenski kontinuum u kojem izvedba rezonira bez jednoznačnog usmjeravanja interpretacije… Dosta je poražavajuće, doduše, da se Frljić mora ukazati na sceni da bi nam repertoari dobili dramsku predstavu o kojoj je moguće i vrijedi dublje i dulje razmišljati, osobito imajući na umu da je domaća kazališna i kulturna scena napravila relativno malo da Olivera zadrži u blizini. U kazališnom i okokazališnom smislu, Karamazovi su prilika da se na opipljive načine osvijesti kako domaća institucionalna dramska scena funkcionira i ne funkcionira, a onda možda nekome, tko sretno čuči na poziciji s koje je to moguće, padne napamet i da se štogod aktivno preusmjeri nabolje.
Double Take: Nagrada hrvatskog glumišta
Diskusija o pro/con omjerima nagrada za umjetnička ostvarenja spiralno se kreću oko pitanja koja dotiču društveni status različitih praksi, sistemske podrške, ideološke pretpostavke i političke implikacije, samu prirodu umjetničkog rada i umjetničkog rada. Ali ako ih ne shvaćamo preozbiljno, nagrade su u najboljem slučaju prilika da se proberu umjetnička ostvarenja na koja vrijedi obratiti dodatnu pozornost (po dobronamjernom mišljenju te godine upregnutog žirija) i da se rad odabranih umjetnica i umjetnika proslavi i osnaži kakvim-takvim novčanim priljevom koji će olakšati daljnji rad, ili odmor od rada. Kada je riječ o plesnoj sceni u kontekstu Nagrade hrvatskog glumišta, suvremeni se ples izmjenjuje bianualno s baletom i ima odvojeni žiri od dramske scene (uključujući nadležnost za jednu nominaciju u kategorijama kostimografije i scenografije uz dvije iz sfera drame i opere), a u samoj ceremoniji uvijek figurira pomalo periferno, kao i drugdje u jasno hijerarhiziranoj kulturnoj sceni.
Kako sam ove godine sletjela u suvremenoplesni žiri pored Zrinke Užbinec i Petre Glad Mažar, mogla sam izbliza posvjedočiti tome kako ta, ipak jedinstvena u svom žanru, nagrada funkcionira u praksi, i puno toga mi je tijekom i oko procesa žiriranja Nagrada hrvatskog glumišta bilo prilično nesuvislo (manjak komunikacije među žirijima, koncepcija, dizajn i financiranje statue, postav kategorija…). Naša je konačna odluka, istodobno i gesta otpora prema prisili konačne odluke, ravnopravno nagradila dvije srodne i neusporedive predstave u kategoriji najbolje predstave u cjelini, Ferlinov kolosalni Sad sam Matthäus i Sol Silvije Marchig, a misaoni smo tijek donekle nastojale objasniti izjavom nakon dodjele, u kojoj smo naznačile pitanja koja su nas najviše žuljala u razgovorima. Ukratko, riječ je o tromoj i prilično zastarjeloj strukturi koja je nezainteresirana za sve što shvaća kao autsajderski input da se možda preispita i restrukturira, a ipak mi se činilo da bi NHG mogla biti prilika da se unutar inače kompartmentalizirane scene dogodi razmjena i značajnije međusobno uvažavanje.
Iako su nagradni sustavi daleko od prioritetnog pitanja u izvedbenoj borbi za opstanak, ako već zauzimaju neki organizacijski, medijski i financijski prostor, onda je propuštena prilika svih uključenih kad taj prostor ostaje neiskorišten. Kako bi sustav nagrada trebao i mogao figurirati unutar umjetničke scene da djeluje afirmirajuće i afirmativno na postojeću i buduću produkciju? Kako artikulirati proces i kriterije na način koji je transparentan i fleksibilan; da potencijalno otvara razgovor, a ne proizvodi samo kolutanje očima i monolitnu komunikaciju u eho komoricama? Kako osigurati i prerasporediti sredstva koja ulaze u financiranje dodjele na način koji ima smisla? Ako zapinjemo negdje između toga da prihvaćamo i preziremo sustav nagrada, nastanjujemo poziciju koja samo pasivno perpetuira besmislice, umjesto pokušaja pozitivne transformacije.
Pedagoške prakse u kritici
Uvezanu s ciklusom predstava Matije Ferlina i popratnim programom, pod naslovom Sad sam manifestacija u ljubljanskom Cankarjevom domu, imala sam priliku voditi višednevnu relativno intenzivnu radionicu eksperimentalne kritike koju sam nazvala Affective Slowdown Critical Workshop. Povod je bio i ostao sporedan, no razmišljajući što bih voljela ponuditi zainteresiranoj maloj grupi mladih autorica i autora, nametnulo se da kao alternativu roju sadržaja kojem smo permanentno izložene želim pronaći način da stvorimo vrijeme, razvučemo proces i da ponudim polaznicama moduse rada mimo konvencionalnih formata, krutih okvira i očekivanja koja pounutrujemo iz zastarjelog rastera. U trosatnim blokovima, osiguralo se dovoljno i, po mogućnosti, uvijek malo previše vremena, za zajedničko čitanje, tiho razmišljanje, pisanje bez pretenzija, dijeljenje samo onako i onoliko koliko je svakome od prisutnih ugodno i drago. Zadaci za pisanje bili su organizirani u sekvence koje sam slagala svaki dan prema predstavi koja je tada bila najsvježija i onome što sam intuitivno slutila da bi moglo odgovarati prisutnima. Svaka je sekvenca vodila prema umjereno eksperimentalnom tekstu, reflektirala neki od temeljnih modusa izvedbi, i bila usmjerena na to da se tekstu pristupi zaigrano i bez opterećenja grand finala. Primjerice, kao refleksija na Ferlinovu već razmjerno davnu predstavu Samice realiziranu u suradnji s Jasnom Jasnom Žmak, u kojoj je obrtanje sintakse jedan od najupečatljivijih izvedbenih poteza, sekvenca je sadržavala niz vježbi pisanja u zrcalnim refleksijama doživljaja i obrtanju redoslijeda klasične strukture teksta. Mnogo smo radile s afirmacijom afektivnih doživljaja djela, autobiografskim refleksijama i manipulacijama onako kako to neke Ferlinove Ja sam iteracije otvaraju; istinama i lažima, sudarima različitih sadašnjosti s obzirom na temporalnosti izvedbe, doživljaja, pisanja i čitanja… Sve mi je to sačinjavalo jedno od najzanimljivijih iskustava na području izvedbenih umjetnosti ove godine i šire, daleko inspirativnije od samih predstava koje su bile predmet razgovora i pisma, iako je riječ o ponajboljem plesnom radu koje naša domaća scena ima za ponuditi.
Promišljanje mogućnosti eksperimenta u pisanju, kao i prijenosa znanja i iskustava u kritičkoj refleksiji izvedbenih umjetnosti unutar malog i meko strukturiranog kolektiva čini mi se izuzetno potentnim terenom za daljnje istraživanje, kojemu tek treba sistemski i sistematski otvoriti prostor za rast i razvoj. Kulturpunktova novinarska školica već godinama sustavno provodi fleksibilni program edukacije za sve zainteresirane zakoračiti u različite prakse i moduse pisanja u medijima, i susreti koje sam u posljednje dvije godine imala s polaznicama i polaznicima tijekom jednokratnih uvodnih predavanja pokazao je vrlo zanimljive skupine autorica i autora u nastajanju. Riječ je o dinamičnom i jedinstvenom programu koji zaslužuje svaki oblik potpore da traje i raste. A i samo otvoriti bilo kakav prostor na kojemu je moguće zastati; dobiti dodatno vrijeme za iskusiti, promisliti i ne domisliti; reflektirati, izraziti i ne izraziti, bez jednoznačne svrhe i zadane forme; doći do samoga ruba produktivne dosade, one u kojoj počinjemo osjećati tek laganu vibraciju želje da nešto poduzmemo, nekamo se pomaknemo… to danas vrijedi neizmjerno puno.
Raving etc.
No podjednako je važno otvoriti prostorvrijeme i za izostanak refleksije, za stihiju i kolektivni trans kao aspekte umjetničkog i para-umjetničkog doživljaja. U tome je smislu značajan interes za prijenose elemenata i aspekata rave (sub-/kontra-)kulture u područje umjetnosti, fenomen koji je već nakupio godina osobito na zapadnoeuropskoj sceni, ali osim što kod nas još uvijek pristiže u pomalo pomaknutim odjecima, produženo zanimanje dopušta i istraživanje područja koje seže dalje od trendy transfera i parcijalnih aproprijacija. Dio odjeka te linije zaživio je na predljetnom programu Galerije Močvara, koja se pod kustoskim vodstvom Lovre Japundžića i Lee Vene otvara sve snažnije prema izvedbenim umjetničkim praksama. U kratkom intenzivnom bloku koji je ispratio prošlu sezonu u ljetnu pauzu, na programu Pogona Jedinstvo našle su se produkcije koje na različite načine afirmiraju glazbu kao izvedbeni sloj ravnopravan u su-kreaciji djela: Lutke i koze kao rukavac doktorandskog istraživanja Zrinke Užbinec u suradnji s Bojanom Rokvićem, kolektivna otvorena izvedba SMRK, i najrave u selekciji, The Death at the Club Candele Capitán i Isabelle Gutiérrez. Nekoliko mjeseci kasnije, u istom je prostoru izvedena i rave verzija Dowla Sonje Pregrad, s porinućem u ekstrapolaciju originalnog glazbenog scorea Nike Pećarine, i rastvarajući kolektivno bunilo za horizontalni ulazak publike.
Da interes ne jenjava i na međunarodnoj razini, dokazuje nedavno interdisciplinarno izdanje časopisa e-flux naslovljeno Black Rave, koji su uredili_e madison moore i McKenzie Wark, a Wark u pripremi ima i novu knjigu Raving koja će izaći u ožujku. Smještanje ravea u kontekst izvedbenih umjetnosti, i izvedbenih umjetnosti u kontekst ravea, i propuštanje elemenata tog anti-diskurzivnog prostora u diskurzivni prostor stvara sve zanimljivije hibride s razvojem eksperimentalnih modusa stvaranja, izvođenja i recepcije umjetnosti. U široj perspektivi zanimljivo pitanje, koje se povlači uz prijenose između univerzuma ravea i umjetnosti, tiče se poroznosti umjetničkih okvira i njihova otvaranja prema široj publici, opasnosti i potencijala aproprijacije i reaproprijacije popkulturnih, parakulturnih i kontrakulturnih žanrova i prostora. No zanimljivost leži i u specifičnosti ravea kao iskustva, i dimenzija umjetnosti s kojima rave kao iskustvo komunicira, reflektirajući dijelom i potrebu za rastrojavanjem, gubitkom oblika i kontrole, istraživanjem političnosti onkraj ili mimo usko političkoga, intenzivno supostojanje ekstrema samodostatne individualnosti i urona u kolektivni bez/um.
Objavljeno