Intervju Jesi li tim Muca Copatarica (Maca Papučarica) ili Hello Kitty? Ovim pitanjem bavit će se publika koja će prisustvovati Bitci osobnosti, impro serijalu izvedbi koji se održava 7. prosinca u ljubljanskom klubu Gromka. Riječ je o kazališnom programu u sklopu Impro lige, čiju organizaciju potpisuje Društvo IMPRO.
Osim javnih programa, Društvo IMPRO aktivno je kroz pedagoški rad u obrazovnom sustavu, vodstvo izvedbenih kolektiva posvećenih marginaliziranim skupinama, te međusektorske i međugeneracijske suradnje. O značaju navedenih suradnji, kulturi improvizacijskog kazališta u Sloveniji i njegovu potencijalu u odgoju, obrazovanju i društvu razgovarali smo s kulturnom radnicom i voditeljicom nekolicine programa u Društvu IMPRO, Mistral Majer, u povodu njenog gostovanja u Puli na konferenciji The Blueprint Reimagined.
Aktivna si u nekoliko organizacija i kulturnih inicijativa, uključujući Asociaciju i IMPRO. Možeš li nam reći nešto o svom profesionalnom putu i o tome kako svoj rad vežeš uz različita područja – kulturu, obrazovanje i suradnju?
Radim kao samozaposlena kulturna radnica. U Društvu IMPRO vodim nekoliko programa, a istovremeno surađujem s brojnim drugim udrugama i organizacijama, uključujući ljubljansku Asociaciju. Moj rad usmjeren je na projekte koji povezuju kulturu i zdravlje, a upravo sam zbog toga i došla u Pulu, kroz sudjelovanje Asociacije na ovoj konferenciji.
Kao samozaposlena kulturna radnica obnašam različite uloge: radim kao producentica, izvođačica i pedagoginja u području kazališta. Zaista volim kombinirati sve te uloge, jer je u kulturnom ekosustavu poput ljubljanskog i slovenskog ključno surađivati, graditi partnerstva i pronalaziti organizacije s kojima dijelimo interese i teme kroz koje se možemo povezati.
Društvo IMPRO ima dugu tradiciju improvizacijskog kazališta. Možeš li ukratko opisati njegove glavne aktivnosti i kako su se razvijale kroz godine?
Društvo Impro osnovano je 2012., ali naš rad u improvizacijskom kazalištu počeo je mnogo ranije, još tijekom 1990-ih. Djelovali smo u KUD-u France Prešeren Trnovo u Ljubljani, gdje su nastali dobro poznati programi poput Impro lige (1993.) i Školske improv lige – ŠILA (1997.).
Danas Društvo IMPRO vodi šest glavnih programa uz brojne projekte tijekom godine. Naš vodeći program je Impro liga, koja okuplja odrasle izvođače s iskustvom u improvizacijskom kazalištu. Drugi veliki program je ŠILA – srednjoškolska improv-liga, najveća i najrasprostranjenija od naših inicijativa, koja povezuje oko 25 srednjih škola i više od 250 mladih izvođača diljem Slovenije.
Tu je i MIŠ – Mala impro škola, program improvizacije za osnovne škole, zatim Bodigatreba, program edukacije i osposobljavanja kazališnih mentora_ica i pedagoga_inja; te dva kolektiva – Gverila Teater i Improške, nehijerarhijska ženska improv grupa koja istražuje teme moći, jednakosti i roda.
Uz naše glavne programe, provodimo i mnoge projekte u području kulturnog obrazovanja za sve dobne skupine. U posljednje vrijeme poseban naglasak stavljamo na povezanost kulture i zdravlja, istražujući kako kazališna praksa može unaprijediti emocionalnu dobrobit, stvarati sigurnije prostore i jačati veze u zajednici.
Vodimo i edukacije za nastavnike_ce o tome kako koristiti improv metode u školama. Te metode mogu se primijeniti u raznim predmetima – ne samo u dramskoj ili jezičnoj nastavi, nego i u prirodoslovnim predmetima i drugim područjima – kako bi poticale kreativnost, timski rad, komunikaciju i aktivno učenje. Pomažu učenicima razmišljati drugačije, učiti kroz igru i povezivati znanja na nove načine. Osim u obrazovanju, te su metode korisne i u organizacijama i tvrtkama koje žele poboljšati komunikaciju, suradnju i kreativnost unutar svojih timova.
U usporedbi s Hrvatskom, Slovenija ima mnogo dužu i snažniju tradiciju improvizacijskog kazališta. Kako vidiš ulogu Društva IMPRO unutar te scene?
Slovenija ima iznimno snažnu scenu improvizacijskog kazališta, jednu od najrazvijenijih na svijetu s obzirom na broj stanovnika. Zahvaljujući djelovanju ŠILA-e posljednja tri desetljeća, velik broj ljudi bio je uključen u improvizacijsko kazalište.
Nastojimo da je sudjelovanje u našim programima što dostupnije i uključivije. To znači da ne naplaćujemo pojedinačne kotizacije, nego aktivno tražimo financiranje kroz javne pozive i partnerske organizacije kako bismo pokrili troškove. Radimo i na poboljšanju pristupačnosti za marginalizirane skupine, kao i za one s različitim fizičkim ili mentalnim zdravstvenim potrebama.
Posljednjih godina razvijali smo politike i metode za poticanje inkluzije, jer vjerujemo da su vještine koje ljudi dobivaju kroz improvizacijsko kazalište – osobni razvoj, društvena povezanost, samopouzdanje – ključne za razvoj pojedinca i zajednice. Posvećenost inkluziji jedna je od naših temeljnih vrijednosti.
Na konferenciji The Blueprint Reimagined spomenula si problem nedostatka prostora za nezavisne kulturne organizacije u Ljubljani. Možeš li nam to malo detaljnije objasniti – koji su glavni izazovi i kako se oni odražavaju na širu situaciju nezavisne kulturne scene?
Trenutno nemamo vlastiti prostor ili dvoranu. Imamo ured koji nam je dodijelio Grad Ljubljana putem javnog poziva, s ugovorom na pet godina. Prostor je prilično malen i primarno namijenjen za ured, ali ga, zbog nedostatka drugih opcija, često koristimo i za neke ili većinu proba za naše odrasle grupe.
Za većinu izvedbi moramo plaćati najam, što znatno opterećuje naš godišnji budžet. Naše aktivnosti uglavnom se financiraju putem javnih poziva Grada Ljubljane, Ministarstva kulture, Ureda za mlade i drugih izvora. Postoje neki prostori u kojima nam se ne naplaćuje najam, ali to obično nisu prostori u kojima izvodimo događanja, niti je moguće održavati toliku količinu tjednih programa kakvu mi imamo. U nekim slučajevima imamo suradnje koje nam omogućuju da koristimo prostor besplatno, ali takve su mogućnosti obično ograničene – možda na jedan, dva ili tri događaja.
Situacija je prilično zahtjevna. U Ljubljani je većina kazališnih prostora dio javnih institucija. Kao nevladina organizacija ponekad možemo dobiti neprofitni pristup, no to obično znači da, iako ne plaćamo najam, moramo pokriti operativne troškove, koji također mogu biti znatni. Osim toga, takvi aranžmani rijetko su prikladni za vođenje velikih, kontinuiranih programa, zato i dalje surađujemo s različitim partnerima. Postoje i nevladine organizacije koje imaju vlastite prostore, no kako i one provode svoje programe, njihovi su termini i infrastruktura uglavnom u potpunosti zauzeti. Teško je pronaći slobodan termin kada su im aktivnosti već unaprijed isplanirane.
S tim se izazovom suočavamo već dugo, otkad smo 2013. napustili KUD France Prešeren. Jedna od posljedica toga je da su neki naši programi morali seliti više puta. Ta stalna selidba predstavlja veliki izazov, praktički i emocionalno, jer svaki prostor ima svoju atmosferu, lokaciju, tehničke uvjete i osoblje. Svaki put moramo prilagoditi svoj rad novom prostoru, ponovno graditi partnerstva i obnavljati kontakt s publikom. I publici treba vremena da se prilagodi, da pronađe novu lokaciju, osjeti novi prostor, ponovno se poveže. Kada se to događa svakih nekoliko godina, postaje vrlo zahtjevan i stresan proces.
Do sada smo uvijek uspijevali pronaći novi prostor, ali bilo je i situacija kada su nas pojedini prostori odbili jer se naši programi nisu uklapali u njihove vrijednosti ili smjernice. Unatoč svemu, i dalje uspijevamo djelovati i prilagođavati se, ostajući dosljedni svojoj posvećenosti inkluziji i zajednici.
Što si naučila o izgradnji veza među različitim kulturnim kontekstima kroz svoja partnerstva i sudjelovanje u raznim projektima?
Puno toga – stvarno jako puno. Vjerujem da su povezanost i suradnja jedini uistinu smisleni način rada. Zapravo, ne samo u kulturi nego i u životu općenito, mi kao ljudi trebamo surađivati i komunicirati. Bitno je da se otvorimo, dijelimo, slušamo različite perspektive i pokušamo pronaći zajednički jezik. Ponekad suradnja teče lako, a ponekad ne, ali s vremenom se stvari mogu promijeniti i ta kontinuirana komunikacija, mislim, sama je srž ljudskog postojanja.
Meni je rad u kulturi ono što nas upravo tome uči – kako se povezati, kako slušati, kako razumjeti jedni druge. Zbog toga mi je kulturni rad i kulturno djelovanje važno, ne samo za profesionalce u tom području, nego za sve ljude – bilo kao aktivni sudionik ili kao publika, bavljenje kulturom pomaže nam da dublje osjetimo povezanost i komunikaciju.
Kultura nas uči različitim oblicima izraza, jezicima, točkama gledišta, te kako ostati otvoren – kako slušati, uzeti nešto sa sobom i odgovoriti. Svaki dan, u svakom partnerstvu, u svakoj suradnji, od jedne osobe do druge ili od jedne organizacije do druge – sve se uvijek svodi na isto: na povezanost između ljudi.
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
