Intervju Ne mogu rekonstruirati trenutak u kojem sam došla do te informacije ni točno datirati kad je doprijela do mene, ali internet me podsjeća da je 2019. godina bila ona u kojoj je slavni koreograf i izvođač Jérôme Bel odlučio da, zbog prevelikog ugljičnog otiska avionskog prijevoza i potrebe za preuzimanjem odgovornosti u kontekstu ekološke krize, više neće putovati. Ono što, međutim, mogu prilično egzaktno smjestiti u vrijeme i prostor jest početak ljeta 2017. godine, kada sam prvi put samostalno sjela u avion i otputovala dalje od Splita. Nakon dvadeset i kusur godina šetanja po ovoj zemlji, ta godina obilježava moj prvi pravi let avionom – iz Zadra u Manchester, danas nepostojećom linijom niskobudžetnog šampiona, Ryanaira.
Drugačija vizija mogućeg
Putujem kako bih se upustila u tromjesečnu avanturu stručne prakse u uredu dramaturginje Royal Exchange kazališta, jednog od najvećih u Manchesteru, i pritom prvi put ulazim u neposredan doticaj s međunarodnom kazališnom scenom – ako ne brojimo oskudna (ali vrijedna) gostovanja predavača ili predstava stranih umjetnika i umjetnica koje lovimo ili nas zapadaju tijekom prvih godina studija. Vjerujem da, koliko god smiješno fatalno zvučalo, svi imamo neka iskustva koja nas promjene, obilježe, na ovaj ili onaj način odrede što ćemo i kako ćemo dalje na našem putu. Za mene je vrijeme provedeno u Manchesteru, tijekom kojeg sam imala priliku izbliza vidjeti rad engleskog suvremenog teatra te dublje uroniti u trendove internacionalne scene kroz posjete festivalu Edinburgh Fringe i londonskim teatrima, označilo promjenu u načinu na koji imaginiram svoju budućnost u umjetničkom svijetu.
Na drugu praksu odlazim samo godinu dana poslije, zahvaljujući ostvarenim kontaktima i pod dojmom predstave Nassim Bush Theatrea iz Londona, koju gledam upravo na Fringeu. Taj kazališni dragulj u kojem iranski dramatičar Nassim Soleimanpour ogoljuje poziciju dramskog pisca do njezinih elementarnih čestica, ostavio je toliko dubok trag na meni da sam poželjela odmah zaći iza kulisa koje su je podigle na noge i učiti od onih koji su prepoznali i ostvarili potencijal Nassimovog koncepta. Učinilo mi se to instantno važnim jer tu spremnost na otpuštanje kontrole nisam mogla zamisliti ni u najeksperimentalnijoj hrvatskoj instituciji tada.
Otvorenost i jednostavnost Nassima koji svaki put ugošćuje novog izvođača_icu, bez pripreme i proba, pritom uključujući i publiku u izvedbu, a sve pod orkestracijom maestra izvedbenog teksta – dramskog autora – za mene, tadašnju studenticu dramaturgije, bilo je nešto toliko revolucionarno da na licu mjesta odlučujem da je to ideja koju ću jednom posuditi. Za mene je ona označila neku novu, drukčiju i uzbudljivu dimenziju pisca kao izvedbenog tijela, koju dotad nisam ni zamišljala niti mi se nudila. Da se tada nisam otisnula na to putovanje, najvjerojatnije za nju nikad ne bih ni saznala. Time se zatvara jedno razdoblje prije Brexita i što je još važnije – prije pandemije.
U iščekivanju novog početka
Sljedeći put napuštamu zemlju tek u zimu 2021. godine, nakon više od godinu dana kolektivnog očajavanja kojem sam se pridružila kao svježa radnica u kulturi, koja je uspjela svega šest mjeseci raditi na honoriranim angažmanima prije nego što je nastupila opća blokada. Te godine mnogo razmišljam o tome mogu li nadživjeti ovu krizu, je li vrijeme da se pomirim sa stručnom prekvalifikacijom i čemu se uopće nadam da će se dogoditi ako i kad nepovoljna situacija krene jenjavati.
Ne znam točno koji je dan, u jednom od mnogih koji počinju i završavaju u pidžami, pala ta odluka, ali znam da u jednom trenutku počinjem opsesivno pretraživati mogućnosti honoriranih umjetničkih rezidencija diljem svijeta. Pišem na desetine prijava, radim projekcije radova za koje ni ne znam kako ću ih – i hoću li ih uopće – ostvariti, ali sjećam se tog osjećaja ograničenosti i klaustrofobije; preplavljenosti osjećajem izgubljenosti, manjkom nadahnuća i bilo kakve aspiracije koji me zahvatio već jednom kad sam bila studentica i pamtim dobro što me spasilo: odlazak. Odmaknuti se. Izmjestiti se. Otvoriti se novom iskustvu, novim utjecajima. Kročiti u širu sliku. Shvaćam da je to ono čemu se zapravo nadam – ponovnoj mogućnosti da odem, ako ovaj ciklus buđenja, hiberniranja, anksioznosti, Netflixa, mijesenja kruha i ponovnog spavanja ikada završi.
Između nebrojenih odbijenica stiže jedan iznenadan, iznenađujući mail. Odbijenica se čudom pretvara u poruku koja glasi: “Ako ste zainteresirani, otvorilo nam se jedno mjesto i rado bismo vam ponudili rezidenciju u La Chartreuse, Villeneuve-Lez-Avignon. Znamo da je u zadnji čas zato vas molimo da nas što prije obavijestite o vašoj dostupnosti kako bismo organizirali vaš dolazak.”
U tom trenutku ostavljam sve i skačem na pruženu priliku kao ožeđali u pustinji na izvor vode. Konačno ću se skinuti iz pidžame! Tad nisam bila ni svjesna koliko mi se posrećilo jer nisam u potpunosti shvaćala kamo idem ni što me tamo čeka – ne znam da je u pitanju francuski nacionalni centar za dramsko pisanje, prestižno rezidencijalno mjesto za kazališne ljude iz cijelog svijeta, a još manje slutim u kojoj će mi mjeri to iskustvo izokrenuti i pogurati život na profesionalnoj i privatnoj razini. Tog dana, u avionu za Pariz, sretna sam samo zato što sam ptica puštena iz kaveza.
Čarobni tragovi otiska
Fast forward, iza mene su profesionalna putovanja na koja odlazim zbog edukacija, razmjena, povodom sudjelovanja na festivalima, rezidencijalnim programima i konferencijama – od Bugarske do Njemačke, od Cipra do Portugala. Jedno vrijeme predano čuvam sve svoje ukrcajne karte jer mi se svaki odlazak čini čaroban i nevjerojatan, ali u jednom trenutku shvaćam da sam zatrpana zgužvanim batrljcima koji su doista maleni i nevažni naspram svega drugoga što sam dobila na tim putovanjima. Prestajem ih skupljati: još me čeka puno pakiranja ručne prtljage u životu. Tako barem mislim.
U epohi internacionalnih gibanja koja se za mene resetira i u punom smislu započinje 2021. godine – više to nisu studentski programi nego profesionalne prilike – do mene dopire ili mi se kao bumerang vraća spoznaja o Jérômeu Belu koji iz svoje umjetničke prakse isključuje putovanje. Moji papirnati tragovi, koje sam doživljavala kao suvenire, odjednom mi se čine kao materijalni dokazi protiv mene i načina na koji se ekološki otiskujem u ovom svijetu.
No, ubrzo se spuštam na zemlju – ti nisi, nemaš i najizglednije nećeš imati status niti kulturni kapital Jérômea Bela. To je odluka koju si on može priuštiti, ali ti ne. Ne ako želiš nastaviti rasti. Ne ako se svojim radom želiš barem mrvicu pomaknuti u smjeru umjetničkih idola kao što je Bel ili netko drugi. Ne u ovom sustavu gdje prilike nisu jednako raspoređene i gdje postoje centri gravitacije kulturne moći, a ti se nisi profesionalizirala u jednom od njih. Ne i u ovom sektoru čija je najveća prednost bogatstvo i raznolikost umjetničkih izraza koje bi bilo, u najmanju ruku, šteta ne otkriti i ne upoznati. Zaključujem da je mirovanje za mirovinu. Uostalom: bi li doista mladi, još neafirmirani Bel bio spreman odreći se internacionalne umjetničke mreže na koju je oslonio veliku većinu svoje karijere? I što ako uopće odgovor na to pitanje ne moramo dati mi kao umjetnici – niti Bel, a niti ja?
Zeleni narativ i kozmetičke mjere
Intenziviranje mjera kojima se nastoji smanjiti ekološki utjecaj kulture mobilnosti već je neko vrijeme dio narativa, što je vidljivo i na velikim programima kao što je Culture Moves Europe koji dodatno stimulira “spora putovanja” i “nagrađuje” umjetnike za korištenje drugih transportnih sredstava pored aviona, kao i općenito za “zeleni način” pristupanja rezidenciji. Nažalost, odgovornost se još jednom prebacuje na umjetnike, koji u prijavnicama, pored svega ostaloga, postaju i stručnjaci za kompostiranje i raspetljavanje europske mreže vlakova koja je na većoj polovici kontinenta i dalje nedostupna, nepouzdana ili jednostavno nepraktična za korištenje.
Istovremeno, broj programa koji su usko specijalizirani i produkcijski orijentirani te omogućuju isključivo kratkoročne boravake se ne smanjuje. Rezultat je sustav u kojem umjetnici postaju mašine za pisanje prijava, dok se na manji broj istraživački orijentiranih rezidencija, s ozbiljnijim trajanjem boravka, prijavljuje na tisuće umjetnika iz cijelog svijeta. Toliko mnogo da je, primjerice, program Akademie Schloss Solitude ove godine uveo nasumični probir za prvi krug prijava.
Možda bi popularnost i značaj rezidencijalnih programa kao što je Akademie Schloss Solitude trebalo podrobnije razmotriti u kontekstu budućih kulturnih politika, želimo li doista govoriti o njihovoj održivosti i pozitivnom učinku – ne samo na umjetnike_ce, nego i na zajednice i okoliše u kojima se ti programi provode. Za početak, prvi korak moglo bi biti povećanje minimuma, ali i maksimuma trajanja projektnih putovanja, koja prema trenutačnom pozivu programa Culture Moves Europe moraju trajati najmanje tjedan dana, a najdulje šezdeset dana.
Osvještavanje privilegija
Kao ljudi, a onda i kao umjetnici, neprestano pregovaramo sa sustavom koji imamo na raspolaganju i vlastitom pozicijom unutar njega. Jasno mi je da moja baka, koja gotovo nikada nije napustila svoje rodno selo, ima neusporedivo manji ugljični otisak od mene – kao što bi ga, uostalom, imala i u usporedbi s Jérômeom Belom. Ono što danas, nakon brojnih preleta preko Europe kojima se još uvijek veselim (iako me sve više umaraju) i čiji bih radijus i dalje voljela širiti (možda i dalje od starog kontinenta), mogu reći jest da određene stvari nikad ne bih spoznala, vidjela ni iskusila da se nisam upustila u ta putovanja. Ne bih stvorila nekoliko neobičnih i nevjerojatnih poznanstava i ne bih imala ovu hrabrost koju imam danas jer ne bih upoznala ljude koji su mi tu hrabrost dali – svojim povjerenjem ili svojim umjetničkim radom koji se utisnuo u mene.
Ta činjenica, međutim, ne oslobađa nas potrebe da kritički promislimo tvrdnju da umjetnost sama po sebi opravdava pravo na mobilnost – privilegiju koja mnogima nije dostupna i koja se drugima aktivno uskraćuje. U slučaju kulturne mobilnosti, istinost tvrdnje o susretima i iskustvima dodatno je kompleksna i značajna jer su upravo umrežavanja i razmjene u kulturnom svijetu često “lijek” za fragilnost naše struke. Ona umjetnicima daje moć i vidljivost bez koje ne bi preživjeli u ovom sustavu orijentiranom na profit. Ona nadopunje i zatvara rupe ondje gdje lokalni sustavi zakazuju, stvara veze i sigurne prostore koji se prelijevaju na šire zajednice te (barem načelno) omogućuje inkluzivniji svijet.
U prijevodu, to znači da možeš biti s margine – klasne ili geopolitičke – i svejedno dobiti pristup vrijednim prilikama gdje se tvoj glas poštuje, jednako kao i bilo koji drugi. A ponekad to znači i mogućnost da se vlastita umjetnička privilegija podijeli s nekim drugim, što je možda i najvažnija i najljepša strana kulturne mobilnosti.
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
Objavljeno
