Kako promišljati društvene prostore za kulturu?

U posljednje vrijeme je nezavisna scena na meti medijskih i pod prijetnjom fizičkih napada, što je samo pridonijelo njezinoj ugroženosti, a jedna od njenih ključnih ranjivosti je nedostatak prostora za rad. O tome što (nam) prostori za kulturu i umjetnost danas znače, te kako ih promišljamo i imaginiramo za budućnost, bila je riječ na konferenciji The Blueprint Reimagined: Knowledge Exchange and Advocacy održanoj u organizaciji Operacije grad. Ova konferencija obilježila je kraj projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je proveden u partnerstvu Operacije grad s Društvom Asocijacija iz Slovenije te Zakladom Lumbardhi iz Kosova. Osim predstavljanja istraživanja nacionalnih provedenog u okviru projekta, o kojem smo izvijestili, dio diskurzivnog programa na konferenciji odvio se u formatima participativnih sesija u kojima su sudjelovali okupljeni kulturni radnici i umjetnici.

Prva radionica Mapiranje potreba – Što nam prostori danas znače? u vodstvu Marije Krnić bavila se mapiranjem prostornih potreba. Sudionici su bili podijeljeni u tri grupe od kojih se jedna bavila različitostima upravljačkih modela, druga preprekama s kojima se suočavaju, a treća željama za budućnost. Pobrojavanje postojećih modela upravljanja prostorima bila je najzgusnutija kategorija jer su unutar nje predstavljene različita rješenja od pojedinačnih i privatnih zakupa prostora, do kompleksnijih (su)organizacijskih modela i suradnji s institucijama. Mnoštvo pristupa reflektiralo se i u drugoj grupi koja je predstavljala prepreke. Neke od glavnih zamjerki ticale su se nedostataka nacionalnih planova kojima se omogućava pristup prostorima, loše infrastrukture, nepovjerenja spram političkih stranki i opetovane potrebe za pojašnjavanjem vlastitog rada. Promišljanjem budućnosti bavila se treća grupa. Polazeći od kolektivnih potreba, istaknuli su nužnost suradnje s gradskim i državnim tijelima koja rade na planiranju upravljanja prostorima kao i veće budžete te stabilniju podršku. Nastavno na infrastrukturne probleme, sudionici_e su istaknuli da prostori trebaju biti prilagođeni različitim tipovima umjetničkih produkcija.

Završne komentare iznijeli su panelisti_ce Tonči Batalić Kranjčević, Rozafa Maliqi i Mistral Majer. Batalić Kranjčević istaknuo je primjer iz vlastite organizacijske prakse u Splitu prema kojemu mladi u njegovoj okolini nisu skloni formalizaciji vlastitih inicijativi ili praksi, već njeguju neformalnije pristupe kroz kraće programske formate. No, kako napominje Kranjčević, spomenuti otklon potaknut je i neizvjesnom budućnošću rada u (nezavisnoj) kulturi. Maliqi s Kosova spomenula je i tzv. “institucionalni optimizam”, odnosno volju i nadu u razvoj profesionalizacije rada u kulturi, koja vlada među tamošnjim organizacijama. Istaknula je kako je nužno nastaviti graditi političku volju među generacijama, a neovisno o tome tko je u određenom periodu na vlasti, organizacije i pojedinci_ke trebaju biti spremni na zagovarački rad. Za kraj, Majer je prikazala razorne posljedice nekontrolirane turistifikacije i gentrifikacije na primjeru Ljubljane. Prema Majer, cijene najmova su previsoke da bi se mogle plaćati u privatnom ili profesionalnom aranžmanu, stoga su prostori organizacija, ako postoje, nerijetko smješteni na gradskim periferijama. 

Primjeri rješenja i upravljački modeli bili su tema iduće radne sesije koja je također funkcionirala kroz podjelu na tri grupe. Provedena u nešto neformalnijem tonu, radionica pod nazivom Vizije budućnosti – Trebamo li danas uopće prostore? održala se drugi dan konferencije, a sudionici_e, ponukani lijepim vremenom, svoja su izlaganja pripremali u prostorima unutar i izvan Rojca. Sesiju su moderirale Milica Ilić i Chiara Mignani, koje su publici na početku podijelile papire s osam kratkih pitanja postavljenih u kontekst 2050. godine, s ciljem predviđanja prostornih potreba u to doba. 

Ovaj put, u interaktivnoj sesiji sudjelujem i ja. Pri odabiru grupe, moja potreba bila je svjež zrak i posljednje hvatanje sunčevih zraka u iščekivanju povratka u tmurni Zagreb, stoga se priključujem skupini smještenoj u park pokraj Rojca. Zeleni krajolik, drvene klupe i lagano strujanje zraka ubrzo su prodrli u našu raspravu o zamišljanju prostora za kulturu iz budućnosti. Trebaju nam energentski i financijski samoodrživi prostori, da ne ovisimo o drugima, rekla je jedna od sudionica. Druga se nadovezala i istaknula da je bitno da prostori budu modularni, prilagodljivi različitim umjetničkim praksama i potrebama lokalne zajednice koja će im postati najjači saveznik. Bilo bi super kad bi se mogli kretati i ne ovisiti o jednom specifičnom lokalitetu, možda da računamo s nečim poput svemirskog broda, kazala je treća sudionica. Da, svemirski brod s komunalnom kuhinjom, dodajem, a prva sudionica mi se pridružuje i kaže da nam onda trebaju i zajednički vrtovi za sadnju hrane. Nakon pola sata rasprave o svemirskom brodu za umjetnost i zajednicu, u mislima hodam njegovim hodnicima, izlazim u vrt i dolazim do parka nalik na onaj u kojem se u tom trenutku nalazim. Pogled vraćam na ulaz Rojca ispred kojeg se okupljaju djeca u taekwondo odjelima, djevojke s koferima za instumente i mladi rekreativci sa sportskim torbama na ramenima.

Da sam bliže svemirskom brodu nego što mi se isprva činilo posvjedočila sam pri izlaganju preostalih dviju grupa koje je uslijedilo. Na tragu spomenute potrebe za inkluzivnijim, održivijim i prilagodljivim prostorima u kontaktu s lokalnom zajednicom, njihove prezentacije bile su oprimjerene lokacijom na kojoj se konferencija odvijala. Zgrada Društvenog centra Rojca smještena je u centru Pule, a izgrađena je krajem 19. stoljeća kada je funkcionirala kao vojna škola. Stoljeće i pol kasnije, isti prostor površine 16 tisuća četvornih metara nalazi se u vlasništvu Grada Pule, a njime raspolažu brojne udruge, inicijative i umjetnici. Prostrane sobe Rojca raspoređene na tri kata, prilagođene su za niz aktivnosti poput muziciranja, plesa, izvedbe, sporta, radionica, čitanja, odmora ili rada u uredima. Društveno-umjetnički potencijal prostora prepoznali su gosti iz Slovenije i s Kosova, a dodatna pitanja o funkcioniranju hibridnog modela upravljanja prostorom nametnula su se i ostatku publike. Srećom, iduća aktivnost konferencije bila je posjet radionici Re-Geppetto s Markom Grbcem Knapićem, predstavnikom Saveza udruga Rojc, koji je prezentirao historijat borbe za prostor ovog Društvenog centra.

Sudionici_e konferencije tijekom dva dana iznijeli_e su niz problema vezanih uz rad u nezavisnoj kulturi poput nedostatnog financiranja, sagorijevanja, zamora starijih generacija, prekarnosti ili negativnog vrednovanja rada u kulturi. Iako u užem smislu ne pripadaju krovnoj temi konferencije, koja je fokusirana na budućnost prostora za nezavisnu scenu, navedeni aspekti rada u kulturi utječu na volju i mogućnosti pojedinaca_ki i organizacija da se hvataju u koštac s dugotrajnim naporima za stjecanjem resursa potrebnih za rad i život. U tom kontekstu, borbe za prostor za sobom povlače niz širih vrijednosti u odnosu na koje se rad u kulturi pozicionira, stoga potreba za čistim zrakom, zdravom hranom, sigurnim i inkluzivnim okruženjem, te slobodnom umjetnosti i kulturom reflektira nedostatke suvremenog kapitalističkog društva, a ne samo reakciju na pitanja postavljena na početku interaktivne sesije.

Iako se čini tako, svemirski brod za kulturu i umjetnost nije nezamisliva eskapistička utopija, već su natruhe sličnih pothvata vidljive u postojećim prostornim kompleksima. Potencijal projekata poput Operation nove, u sklopu kojeg je održana konferencija, leži u razvoju konkretnih koraka kako da se za njih izborimo. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Objavljeno 22.10.2025.