

Piše: Maroje Mrduljaš
Svi smo mi Albanija
Albanija, nekada najzatvorenija i vjerojatno još uvijek najsiromašnija evropska zemlja bila je svojevrsni ekscesni simptom blokovske podjele Evrope. Kao što se Balkan, imaginarna geografska tvorevina, doživljavao i još uvijek uglavnom doživljava kao egzotični Drugi Evrope, tako je Albanija Balkanu praktično služila kao Drugi Drugoga, svojevrsni izgovor ili utjeha da postoji mjesto gdje je vrijeme zastalo ranije, gdje je totalitarizam totalitarniji, a izolacija potpuna.
Danas posjet Albaniji pokazuje jednu hektičnu sliku izgrađenog okoliša koja posjetitelju s prostora Jugoistočne Evrope djeluje poznatom barem u dva smisla. S jedne strane očiti su slojevi povijesnih modernizacija, od neo-kolonijalnih preostataka talijanske racionalističke arhitekture do masovne stambene izgradnje ili stilski hibridnih inačica reprezentativne arhitekture komunističkog režima. S druge strane, na djelu je aktualna totalna deregulacija u kojem dva standardna graditeljska žarna tranzicijskog pejzaža– ružne uredske zgrade i glomazni, loše projektirani i još lošije izvedeni stambeni blokovi gaze postojeću morfologiju. Na periferiji ali i u međuprostorima središta grada buja individualna gradnja kao znak radikalnih demografskih i ekonomskih promjena koja iznenađuje vrlo preciznom izvedbom skeletne betonske konstrukcije maison domino tipa. Kolizija preostataka modernizacijskih zahvata i aktualne gradnje koja nastaje kao parazit na naslijeđenoj infrastrukturi, ako ona postoji, uobičajena je i u drugim gradovima podvrgnutim tranzicijskim procesima, no fragmentarnost strukture grada nastala brzim transformacijama u Tirani dovedena je do ekstrema.
Uslijed nemogućnosti restrukturiranja institucija socijalističkih režima ideja javnog dobra u Jugoistočnoj Evropi praktički je nestala, a gradnja je eksplicitan iskaz potpuno privatnih interesa bez obzira da li je riječ o korporacijama ili inicijativi pojedinca. Tako nastaju konglomeracije koje su isključivo rezultanta omjera ekonomskih mogućnosti i nakana investitora. Uslijed društvene regresije koja je prebrisala matricu uravnoteženja privatnog i javnog interesa, kao i operativnu demokratsku debatu u razvoju gradova, i Albanija i veći dio Jugoistočne Evrope postaju de-urbanizirani teritorij i sve se više vraćaju u jedno neizdiferencirano, primordijalno stanje.
No, jesu li ta urbana neizdiferenciranost i graditeljska procedura asemblaža balkanska specifičnost? I što uopće znači sve veći internacionalni interes arhitekata i šire kulturne javnosti za vizualnu disharmoniju i eksplozivne transformacije u izgrađenom okolišu Jugoistočne Evrope? Je li na djelu empatija prema vitalnosti u trenucima krajnje ekonomske i kulturne oskudice? Ili je riječ o raspoznavanju ogoljenih neo-liberalnih politika prostora koje već mijenjaju gradove diljem svijeta i razumijevanju da je aktualna deregulacija proizvod sveprisutnih laissez-faire postavki u kojima rast grada čak nije niti “forma bez utopije” nego “građenje bez (socijalne) forme”? Svakako, nekritički interes za Balkan opasno se približava legitimizaciji distopije jer iza zavodljivosti lokalnog urbanog folklora i hvalevrijednog entuzijazma osviještenih zaštitnika javnog dobra djeluju vrlo učinkoviti mehanizmi feudalnog obespravljivanja građanstva, rasta socijalne nejednakosti i nesposobnosti političkih struktura da skrbe za boljitak građana.
Političar kao arhitekt
Urbane transformacije u Jugoistočnoj Evropi se danas odvijaju bez utjecaja arhitektonske inteligencije a integritet arhitektonske discipline je praktički potpuno diskreditiran nesposobnošću da se ona na operativan način suprotstavi deregulacijskim procesima. Možda je jedina bitna činjenica da svakodnevni (urbani) život u Jugoistočnoj Evropi ne gubi na intenzitetu usprkos kolapsa arhitektonske kulture što jasno pokazuje da je lik arhitekta shvaćenog u tradicionalnom smislu prosvijetljenog oblikovatelja lokalnim društvenim zajednicama u tranzicijskoj kondiciji nekoristan.
U onom trenutku kada su arhitekti obespomoćeni ili postaju sasvim otvoreni profiteri, pojavljuje se emancipirani političar u ulozi planera. Svjetski zamijećene intervencije kozmetičkog redizajna fasada energetičnog i ambicioznog gradonačelnika Tirane Edija Rame danas su dobrano prekrivene patinom smoga, i na prvi pogled se ne vidi neki smisao u tim zahvatima. No, Edi Rama proveo je i doslovno i simbolički esencijalne zahvate unaprjeđenja infrastrukture i urbane revitalizacije za koje je prethodno bilo potrebno senzibilizirati društvenu zajednicu za što je dobro poslužila vesela akcija farbanja grada. Primjerice, bulevari uz rječicu Lana danas su lijep urbani potez s uređenim i dobro održavanim zelenim površina i jedan od najskladnijih dijelova Tirane. No, taj urbani koridor sa fasadama u različitim stilovima – od staljinističkog soc-realizma do a-stilskih modernističkih blokova kojima je nemoguće utvrditi datum nastanka – je sve do nedavno bio potpuno zakrčen divljom gradnjom koja je zaposjela javnu površinu između ulice i rubova riječnog kanala. Rama je proveo didaktičko “civilizacijsko čišćenje” metodom projektiranja grada rušenjem, pri čemu su se građani doslovno bacali pred bagere kako bi spriječili zahvat. Danas ta intervencija rekonstrukcije kolektivnog prostora ukazuje na mogućnost uspostavljanja novih standarda javnog dobra u konstituiranju grada, a Rama je pokrenuo i realizaciju više dobro i suvremeno oblikovanih trgova koji formiraju nove tipove socijalnog prostora grada. Takva odlučnost u vraćanju javnoga javnosti neviđena je bilo gdje drugdje u Jugoistočnoj Evropi, a teško bi se našao sličan primjer i drugdje. Ramin afinitet prema arhitekturi i želja da se grad internacionalizira ima i potencijalno ranjivu stranu pa u Tiranu redovito navraćaju star-arhitekti privučeni mogućnošću realizacije još nekog nekontekstualnog eksperimenta dok lokalna arhitektonska scena do sada još nije pokazala nikakvu sposobnost da izađe na kraj s novim okolnostima. Za to vrijeme grad živi izuzetno intenzivno, ulice su prepune, restorana i barova ima posvuda a tržnica-buvljak se poput socijalne lave proteže od središta grada sve do skladišnih zgrada na periferiji uz željeznički kolodvor.
Episode 2
Unutar tog nestabilnog miljea, Biennale vizualnih umjetnosti u Tirani je odista smisleni događaj s koncepcijom u kojoj se ispravno insistira na povezivanju kuratorskih zamisli i umjetničkih radova s lokalnom situacijom. Uz vrlo dobru izložbu pod naslovom The Symbolic Efficiency of the Frame postavljenu u intrigantnom ambijentu šarmantno oronulog i elegantnog bivšeg Hotela Dajti, grupa Stealth.unlimited – Ana Đokić i Marc Neelen osmislila je Episode 2 Biennala koji se sastoji od izložbe 11 rooms, instalacije City logs te niza sažetih predavanja i panel-diskusija održanih u bivšoj plesnoj dvorani hotela. U razgovorima organiziranim u suradnji s Emilianom Gandolfijem sudjelovali su arhitekti, aktivisti i drugi kulturni radnici okupljeni oko aktualne teme emancipacijske uloge arhitekture i otpora prema regresivnim politikama prostora. Odlično odabran široki, ali tematski konzistentan raspon tema te optimalni balans između internacionalnih i regionalnih protagonista učinio je seriju od šest sesija poticajnom sredinom za razmjenu iskustava i polemiku o različitim oblicima kritičkog diskursa u formiranju izgrađenog okoliša. Prezentirane su inicijative u različitim kontekstima koje koriste i sasvim različite metode ili kanale djelovanja: od građanskog aktivizma, preko diseminacije suvremene ubrane misli putem izložbi ili izdavaštva, do planerskih intervencija najvećeg mjerila. Tako su, uz ostalo, prikazane aktivističke inicijative u beogradskom predgrađu Kaluđerica, organiziranje političkog otpora protiv rekonstrukcija u centru Zagreba, protesti protiv devastacija u urbanom i prirodnom okolišu u Crnoj Gori, infrastrukturne planske aktivnosti u Albaniji, alternativni prijedlozi za razvoj pulske regije, taktike redefiniranja programskih obrazaca suburbijskih parcela u južnoj Kaliforniji ili obimni zahvati urbane obnove grada Medellin u Kolumbiji.
Taj vijugavi trajektorij kroz divergentne aktivističke, istraživačke ili projektantske prakse na okupu drži predodžba o gradu kao fenomenu koji neizbježno reflektira društvene antagonizme ali i sadrži latentni potencijal socijalnog boljitka koji leži i izvan konvencionalnog projektantskog polja arhitektonskog djelovanja. Štoviše, baš zbir svih tih inicijativa i praksi čini idealnu platformu za uravnotežen urbani razvoj kojoj nedostaje tek jedan, ali ključan protagonist: politička elita. Naime, iako je Edi Rama bio najavljen kao gost diskusija njegov izostanak je odaslao simbolički problematičnu političku poruku u kojoj idealizam protagonista ostaje zagledan u utopijski horizont.
Neformalno i profitersko
U perifernom i nestabilnom kontekstu Jugoistočne Evrope modernizacijski zahvati su značili kreiranje jedne sasvim nove urbane i društvene stvarnosti koja je u punoj formi bila često ispred realnih ekonomskih kapaciteta ali i limitirane socio-političke imaginacije i kompetencije vladajućih poredaka. Sljedovi modernizacija redom bivaju abortirani, trajno nedovršeni ili napušteni pa projektirani, a “oficijelni” pejzaž socijalističkog urbanog razvoja nije bio u stanju zadovoljiti sve zadatke i očekivanja koji su se pred njega postavljali. Sistemski inducira i u osnovi tehnicistička urbanizacija koja je izazvala paralelne procese rasta takozvane divlje gradnje. Upravo je ona nadopuna nepotpune modernizacije i predstavlja specifični oblik nastojanja stanovništva da se izbore za pravo na život u, odnosno, pored grada.
Perspektive, svemu unatoč
Što je moguće učiniti u takvim okolnostima? Na planu projektantskih praksi, a-historičnost i diskontinuiteti istovremeno predstavljaju prepreku evoluciji discipline ali su i pokretač arhitektonskih eksperimenata. U preskakanju stepenica i iskrzanoj modernizaciji se eksperimentalni modeli mogu iznenađujuće brzo i u sasvim neočekivanim okolnostima makar parcijalno realizirati kao što je to bio slučaj tijekom pedesetih ili šezdesetih godina u socijalističkoj Jugoslaviji ili danas u Hrvatskoj u slučajevima zgrada socijalnog standarda koji su heterotopijske enklave u društvenom i urbanom tkivu. No, takvi arhitektonski zahvati zahtijevaju partnerstvo s protagonistima političke ili ekonomske moći ili pak pronalaženje institucionalnih procjepa kroz koji se eksperimenti provode kao svojevrsna sistemski dozvoljena anomalija.
No, pojedini pokušaji suvremenijeg pristupa arhitekturi na prostorima Jugoistočne Evrope uglavnom daju neugodno loše, sasvim provincijalne rezultate jer oponašaju globalne modele i u osnovi nisu eksperimentalni. Umjesto upražnjavanja naivnih formalnih vježbi koje su odijeljene od društvene stvarnosti, arhitekti bi svoju vlastitu emancipaciju mogli pokušati pronaći približavanjem profilu uvjerljivog i empatičnog socijalnog radnika uz pretpostavku da im se dodijele dovoljne ovlasti za provođenje svojih kompetencija. Osnovni koncept takve arhitektonske prakse jest prevođenje zatečenih okolnosti i raspoloživih resursa u prostorne sklopove u kojima arhitektura postaje posrednik između infrastrukturne opremljenosti i programske imaginacije razvijene uz uvažavanje već ustanovljenih socio-ekonomskih procesa. Arhitektura tako postaje specifični proces didaktičkog zagovaranja kolektivnih interesa koji se oslanja na dostupna tehničko-graditeljska sredstva. No, taktike mekog, nedizajniranog projektiranja i popravljanja urbaniteta do sada se nisu uspostavila kao opsežnija učinkovita praksa. Pojedini radovi Lacaton i Vassal, Studia Elemental, Rural Studia ili pak Faleide Architecture Studia primjeri su takvog poimanje arhitekture koji se uglavnom oslanjaju na već postojeće institucionalne socijalne programe. Teddy Cruz, sudionik Episode 2, pokazao je mogućnost inkluzivnog i transverzalnog remodeliranja zatečenih datosti u monotonoj suburbiji južne Kalifornije. Tek za usporedbu, slovenska arhitektica i umjetnica Marjetica Potrč vjerojatno je najdalje otišla u kulturološkoj afirmaciji neformalne gradnje ali i njen se rad, u pojedinim inačicama posvećen Tirani, zadržava na razini jedne parcele i zagovara slobodu i kreativnost populističke graditeljske ikonografije. No, fascinacija slikovitim tijelima zgrada kao iskazima emancipacije građana ne adresira temeljne urbane probleme jer esencija grada nije (samo)-estetski iskaz individualnih fantazija nego proizlazi iz funkcionalnog boljitka grada u smislu kolektivnog organizma sukladnog predodžbi o umjetničkoj i arhitektonskoj djelatnosti kao “socijalnoj skulpturi”.
Mogućnost preusmjeravanja intencija krupnijih investitora još je tjeskobnija situacija, pogotovo zato što u Jugoistočnoj Evropi arhitektonska kvaliteta kao dodatna vrijednost vrlo malo ili nikako ne utječe na samu cijenu nekretnina. U okolnostima u kojima su elementarni principi socijalne, energetske, estetske ili bilo koja druge ekologije sasvim van fokusa političkih praksi, do sada još nisu elaborirani učinkoviti oblici konfrontacije s ne-urbanom, distopijskom proizvodnjom grada koja buja na tranziciji iz pred-moderne u post-moderno stanje (ili obrnuto). U takvom kontekstu, svaki oblik zagovaranja ili prakticiranja arhitektonske progresivnosti naspram dominantnih politika prostora postaje kritički diskurs.
Episode 2 Biennalea u Tirani meta-urbani prostor Albanije koristi kao doslovni i metaforički povod za kritičko propitivanje urbaniteta koji je istovremeno lokalan i globalan, periferan i univerzalan te implicira reviziju i reaktualizaciju kulturnih granica između povijesno-geografskih regija. Baš zbog prepoznavanja nestabilnih značajki, otvorenih potencijala, te u konačnici, nužnosti preoblikovanja urbane stvarnosti Tirane, Stealth.unlimited su uspjeli isprovocirati intelektualno plodonosni okoliš za promišljanje urbanih transformacija gradova u kontekstu globalne tranzicije i emancipacije građana koji ne daju konačne odgovore ali zasigurno sugeriraju naznake određenih optimističnih nada i perspektiva, svemu unatoč.
***
Tekst će također biti objavljen u trojezičnom izdanju beogradskog magazina za arhitekturu, dizajn, umjetnost i lifestyle Kvart, čiji će novi broj biti posvećen Biennaleu u Tirani.
Objavljeno