Intervju Razgovarao: Srđan Sandić
Vanja Jambrović pjesnikinja je i filmska producentica rođena u Zagrebu 1980. godine. Osvojila nagradu Josip Eugen Šeta Hrvatskog književnog društva za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis za zbirku Pjesme za vunene noći 2011. godine, 2010. bila je jedna od pobjednica HAZ-ova natječaja Zbirka studentske poezije, a prema njenoj pjesmi Moj tata plače u kinodvoranama cijela zbirka dobila je i naslov. Objavljivala je na Knjigomatu te u časopisima Poezija, Agon i Re. Kao producentica do sada potpisuje desetak filmova, a u suradnji s redateljem Nebojšom Slijepčevićem nedavno je osvojila nagradu prestižne europske TV-kuće ARTE koja je njihovu filmsku ideju odlučila koproducirati.
KP: Pjesnikinja si i filmska producentica. Što je bilo prvo? Rekla si jednom da inspiraciju za poeziju upravo najviše dobivaš iz filma i vizualnih umjetnosti, a tek onda iz književnosti?
V.J.: Mislim da svatko od nas posjeduje više paralelnih identiteta i da se oni odvijaju posve istovremeno. No, problem je kako ostvariti njihov balans i kako odgovoriti na egzistencionalno pitanje s kojim se svi kad-tad susreću: na koji način organizirati vlastiti život da ostvarim primarnu funkciju čovjeka, uspješne svakodnevnice, da budem funkcionalna, ukorijenjena i realizirana, a da i dalje ulažem u ono što istinski volim koliko god to možda bilo na društvenoj margini? Zato je produciranje filmova moj svakodnevni posao, nešto što mi omogućuje da zaradim kruh i uvjerljivo odigram ulogu odgovorne odrasle osobe koja plaća račune i aktivno doprinosi državnom proračunu, a poezija je intelektualni i emotivni izbrisani prostor u kojem ne postoje niti te, niti druge kategorije. Ili kako Tomaž Šalamun kaže u zbirci Metoda anđela – “Ja sam bijeli, brisani prostor. Što se dogodi, dogodi se”. Taj je citat za mene polazišna točka svakog pisanja jer ističe njegovu neukorijenjenost i neuvjetovanost. Tu smo samo ja, moje sveopće ljudsko iskustvo i ograničenost, te bijeli papir, odnosno prazni word dokument. Produciranje filmova se sastoji od potpuno različitih postupaka, duboko ukorijenjenih u izvanjski život, uvjetovanih najrazličitijim faktorima, od ekonomije, kulturne politike, klimatskih uvjeta, filmsko umjetničkih tržišnih trendova… Time naravno nikako ne želim reći da je pisanje poezije neozbiljna, djetinjasta rabota, rezervirana za dokone hobiste, kao što to također ne znači da produciranje filmova ne može biti kreativno, nepredvidivo i izražajno iskustvo. No, da bih pisala o životu i njegovim fenomenima, moram se izdvojiti iz njega i promatrati ga sa strane, kao da me se pretjerano ne tiče. A da bi producirala film moram mu se potpuno prepustiti i objeručke zgrabiti svaku priliku koja se unutar njega pruža.
KP: Upravo si od ARTE-a – jedne od prestižnijih europskih televizijskih kuća – dobila” zeleno” financijsko svjetlo za produkciju svog prvog internacionalnog filma? Reci nam nešto o tom projektu. Kako je došlo do njega, s kim radiš?
V.J.: Riječ je o dokumentarnom filmu Gangster te voli kojeg radim zajedno s redateljem Nebojšom Slijepčevićem. To je do sada moj najizazovniji producentski angažman i prvi internacionalni film na kojem sam glavni producent, a u projekt su ušli i koproducenti iz Rumunjske i Njemačke, Florin Iepan i Stefan Kloos. S projektom smo započeli točno prije dvije godine kada sam dobila stipendiju od HAVC-a za sudjelovanje na međunarodnoj trotjednoj školi za producente dokumentarnih filmova Eurodoc. Na Eurodocu mi se otvorio čitav jedan novi profesionalni svijet europskih fondova, koprodukcija, pitchinga i festivala, pa smo redatelj Nebojša i ja iduće dvije godine posvetili pokušavajući naučenu teoriju pretvoriti u praksu stvarnosti. To je financijski bilo vrlo rizično, pogotovo zato jer su produkcijski novci na HAVC-ovom natječaju za taj film bili dobiveni još 2008. godine kada su dotacije za dokumentarne filmove bile još uvijek apsurdno male, pa je recimo moj čitav hrvatski produkcijski budžet iznosio trećinu budžeta koji su moji europski kolege imali na raspolaganju samo za “development” tj. razvoj svojih dokumentarnih projekata prije nego što bi uopće ušli u snimanje. No, ipak se pokazalo da je HAVC počeo redovito održavati i natječaje za međunarodnu suradnju na kojem smo mogli dobiti dodatnu financijsku potporu za međunarodni razvoj projekta, a redatelj Nebojša, ja kao producentica i moja produkcijska kuća Restart uložili smo vlastiti novac u projekt, iako je to protivno svim profesionalnim pravilima filmske produkcije. To nam je sve skupa omogućilo da konkuriramo na vrlo dinamičnom i zasićenom europskom tržištu dokumentarnih filmova u nastajanju koji tragaju za koproducentima i financijerima, no nije bilo garancije da ćemo uspjeti u ičemu što smo priželjkivali. Stvari su se postepeno počele događati. Prvo je film dobio potporu na Rumunjskom filmskom fondu, onda smo ga uspješno prodali (tzv. “presale” – prodaja filma u razvoju) na osam europskih televizija, osvojili smo nagradu IDFA Forum za najbolji projekt na East European Forumu u Češkoj, a posljednji i najveći događaj je to što nam je televizija ARTE ušla u film kao koproducent. Strast prema filmu kojeg radimo, uvjerenje da je riječ o univerzalnoj priči koja ne poznaje granice, te Nebojšin redateljski talent, na kraju su ipak prepoznati i nagrađeni.
KP: Što možemo očekivati od filma Gangster te voli? I s obzirom da se ne baviš onim filmovima mišljenima za nedjeljna popodneva, koja je po tebi uloga filma danas?
V.J.: Film prati Nedjeljka Babića, bračnog posrednika iz Imotskog. Prije 25 godina ostavio je posao parketara kako bi se posvetio spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio, zahvaljujući uspješnosti i nadimku – Gangster. U filmu pratimo glavnog junaka u pokušaju da pronađe muža 35-godišnjoj Bugarki i samohranoj majci i da oženi 44-godišnjeg zidara koji je uvjeren da ga ni jedna žena ne bi mogla poželjeti. Gangster te voli bit će observacijski dokumentarac s vrlo malo intervjua, dugih kadrova koji dopuštaju radnji da se razvije i mirne kamere. Sukob između dva vremena i suprotstavljenih tradicionalnih i suvremenih svjetonazora vrlo je očit u Imotskoj krajini, no i vrlo je univerzalan. Svugdje u zapadnom svijetu zadnjih desetljeća potpuno se redefiniraju uloge muškarca i žene; no u provincijama poput Imotske krajine taj proces doveden je do krajnosti. Zato je to sjajno mjesto za priču o odnosu muškarca i žene u suvremenom društvu. Gangster je kao protagonist vrlo filmičan: pred kamerom je sasvim spontan i opušten, upravo onakav kakav je i inače, a i inače je rječit i temperamentan, osebujnog i slikovitog rječnika. Najava za film može se pogledati ovdje.
Da se kratko osvrnem na drugi dio tvog pitanja o ulozi umjetničkog filma danas nasuprot filma za nedjeljna popodneva – čini mi se da danas nema mjesta za takve stroge podjele. Posve je jasno da je većina filmskih zapisa producirana u službi banalne industrije zabave i svode se na beskonačno, neinventivno multipliciranje stereotipa, no to zaista ne znači da svi komercijalni filmovi spadaju u tu kategoriju. Baš sam nedavno čitala knjigu Olliviera Pourriola Filmozofija u kojoj on preispituje Descartesovu i Spinozinu filozofiju preko komercijalnih američkih filmova dokazujući da gledanjem blockbustera zapravo razmišljamo o istini, volji i slobodi. A što se tiče mojih razmišljanja o ulozi filma ili općenito umjetnosti danas, zanimljivo je da me to pitaš jer je to tema kojom se i sama dosta opterećujem s obzirom da sam kulturna i filmska radnica, a svakog ponekad uhvati sumnja u potrebnost i smislenost onog čime se bavi. Mislim da rijetko koji filmaš može zaista reći da je njegov film promijenio svijet ili neki njegov djelić, iako postoje takvi primjeri pogotovo u dokumentarnom filmu (prvi primjer koji mi pada napamet je dokumentarac Presumed Guilty Geoffreya Smitha koji je direktno utjecao na oslobođenje krivo optuženog doživotnog zatvorenika u Meksiku). No, ono što po meni predstavlja suštinsku razornu moć koju filmska i druge umjetnosti s pravom prisvajaju je potencijal za transformaciju, pomak i promjenu pojedinca, odnosno individualnog umjetničkog konzumenta kojeg umjetnost može duboko obilježiti, a ponekad čak i spasiti. Upravo o toj moći umjetnosti napisala sam pjesmu pod nazivom Moj tata plače u kino-dvoranama, posvećenu mom tati koji uvijek plače u susretu sa razorno snažnim filmskim klasikom. I te njegove suze zapravo govore sve o “ulozi filma danas koji nije za nedjeljno popodne”.
KP: Kažu da odskačeš od tekuće pjesničke produkcije u Hrvatskoj, međutim, što to uopće znači, što to znači tebi? Kakav je tvoj odnos prema našoj “produkciji poezije”? Što čitaš? Tko te “inspirira”?
V.J.: U mojoj zbirci nalazi se pjesma Bila sam nizašto posvećena mom prvom susretu sa zbirkom Tatjane Gromače Nešto nije u redu?. To je zbirka koja je na mene imala duboki utjecaj i nikako mi nisu jasna neka tumačenja koja pomalo omalovažavaju Gromačinu poeziju zbog njene izrazite narativnosti. Ne mogu se složiti s ikakvim formalnim pravilima za pisanje poezije, za mene ne postoji unaprijed osuđeni ili hvaljeni koncepti, ono što je kod poezije presudno je da sadrži nepresušnu dozu iskrenosti, da vješto zaobilazi banalnosti i stereotipe i da se hrabro hvata u koštac s najjasnijim i najskrivenijim temama, tako da ono privatno profunkcionira kao ono opće i prepoznatljivo. Kao čitateljica sam pravi verbalni fetišista jer najviše uživam u rečenicama u kojima je sve poredano baš kako treba, no nikako ne podupirem isprazni verbalizam ili neutemeljeni hermetizam kojeg u hrvatskoj poeziji ima dosta. Iako osjećam poseban ushit kada u pjesmama naiđem na neku divnu vratolomiju jezika, stih kojeg je pjesnik sročio kako sama ne bih znala, maštovitije i osebujnije od literarnog prosjeka, ne volim kada jezik sam sebi postane dovoljan i poezija izgubi svaku komunikativnost. Upravo zato najviše se inspiriram onim autorima koji sjajnom spisateljskom vještinom uspješno kombiniraju i jedno i drugo poput Mirka Kovača, Charlesa Simića ili klasika Daniela Dragojevića, Miroslava Mike Antića i Leonarda Cohena. Od novijih poetskih autorica izdvajam Aidu Bagić, Asju Bakić, Olju Savičević Ivančević, a posve nedavno me oduševila Beograđanka Milena Marković.
KP: Kako bi definirala svoj “poetski koncept”? Kakva je uloga pjesnika i umjetnika u društvu koje te uloge ne ohrabruje, osim ako svojim djelovanjem ne podilazi dominantnom diskursu– i i ekonomskom i intelektualnom?
V.J.: Počela sam ozbiljnije pisati i raditi na zbirci Pjesme za vunene noći prije tri godine kada sam u kasnim dvadesetima oboljela od vodenih kozica. Prisilna višetjedna izolacija u kojoj sam ležala doma u krevetu, natjerala me da skupim mentalne koncentracije i od razbacanih pjesama počnem stvarati knjigu. Pišem teško i mukotrpno, dugo radim na svakoj pjesmi prije nego što dozvolim zaključak da je nešto završeno. Po meni bolje je izdati dvije poštene knjige u životu nego opterećivati svijet nedovršenim poluproizvodima, pa u skladu s tim mislim da je jedina uloga pjesnika u društvu da napiše nekoliko dobrih pjesama, onoliko koliko može, ali onakvih pjesama koje će nekome zbilja značiti, tako da osjeti kako je umjetnost fizički osjetljiva. Ne volim kada se umjetnost mistificira i kad joj se dodjeljuju božanski atributi uzvišenosti i izabranosti. I kada me pitaš koji je moj poetski koncept najradije bi odgovorila da želim pisati pjesme o biseksualnosti, ateizmu, strahu od smrti i strahu od bliskosti koje će sa zadovoljstvom čitati i krovopokrivači u pauzi dok čekaju da se poslože redovi crjepova, kako bi mogli krenuti postavljati oluke. No, to bi bilo jako pretenciozno, a ja naravno ne želim ispasti kao da to mislim ozbiljno, pa ću jednostavno reći da namjeravam nastaviti pisati pjesme u slobodnom stihu i pjesme u prozi, hladnokrvnim i smirenim izrazom iz najintimnije perspektive, začuđena stanjem i okolnostima. I još samo da dodam da za sljedeću zbirku razmišljam kako bi pjesmama bilo odlično pridružiti i strip, odnosno kako bi mogla udružiti snage s nekim strip crtačem ili crtačicom, pa da spojimo crtež i stih u poetski strip.
Objavljeno
Objavljeno
