Tema Razgovarala: Nikolina Sok
Upravo su brojna putovanja razlog zašto se još uvijek nije skrasila na jednom mjestu, a kada boravi u Hrvatskoj onda je to gotovo uvijek na relaciji Zagreb-Cres-Rijeka. Po zanimanju je grafička umjetnica, članica Foto kluba Zagreb i Likovnog društva Kozala iz Rijeke, a kao dopredsjednica udruge Atelier koja djeluje na Cresu, promovira domaće i strane umjetnike. Ivana posjeduje jedinstven i prepoznatljiv stil, a iz radova koje stvara proizlaze dubina i zagonetnost. Nedavno se vratila iz Pariza s izložbe projekta 11 visions čija je bila organizatorica, a okupila je 11 umjetnica koje su prikazale različite osjećaje, tajne, nade, želje i skrivene strane osobnosti. S Ivanom Režek razgovarali smo o spomenutoj izložbi, projektima, iskustvima u našoj zemlji i inozemstvu…
KP: Kako si se nedavno vratila s izložbe u Parizu, reci nam za početak dojmove i kako je prošla izložba, jesu li očekivanja ispunjena?
I.R.: Moji dojmovi iz Pariza su prilično pozitivni – nisam znala što mogu očekivati s obzirom da je to grad koji je zaista prepun umjetnika i galerija i teško je privući pažnju, no bila sam sretna što imamo priliku predstaviti svoje radove tamošnjoj publici. Galerija u kojoj smo izlagali nalazi se na zaista odličnoj lokaciji – na samo nekoliko minuta hoda od Centra Pompidou, i u ulici u kojoj je još 5-6 galerija, tako da tamo prolazi mnoštvo ljudi koje zanima umjetnost. Galerija nije velika, ali je šarmantna, s jednim rustikalnim kamenim zidom na kojem su platna velikih formata odlično izgledala. Na otvorenje je došlo dosta ljudi, pozitivno su reagirali i zanimali se za priču svake slike. Uspjela sam prodati neke radove i uspostaviti kontakte kako sa tamošnjim umjetnicima tako i sa galeristima, pa se nadam i daljnjoj suradnji.
KP: Kako je došlo do te suradnje i izložbe? Na koji si način okupila ostale umjetnice koje su također izlagale svoje radove, koji je bio glavni kriterij – zašto si odabrala baš ove autorice koje su bile predstavljene na izložbi?
I.R.: Izložba u Parizu bila je treća u nizu izložbi 11 visions (prve dvije bile su u Rijeci i Berlinu), a tema izložbe bile su žene i aspekti ženstvenosti. Sve umjetnice imale su radove koji su se uklapali u temu, bilo da ih ta tematika i inače zanima ili su odlučile nešto napraviti baš posebno za ovaj projekt. Neke od umjetnica poznavala sam od ranije, neke sam upoznala na raznim izložbama pa sam ih pitala da li bi bile zainteresirane, a neke su se meni javile – no sve imaju stil slikanja koji se meni osobno jako sviđa, i drago mi je što smo surađivale na ovome projektu.
KP: Možeš li povući paralelu između sve tri izložbe, gdje je interes posjetitelja bio najjači – reakcije, komentari i sl. Ima li interesa za njezino predstavljanje u Zagrebu?
I.R.: Izložba u Berlinu je dobila najveći publicitet (mislim da je vijest o izložbi prenijelo preko 30 web stranica), imali smo i performans, a otvorenje je trajalo do dugo u noć jer je zaista došao velik broj posjetitelja. Izložba u Parizu nije bila toliko razglašena, no svejedno je bio solidan odaziv publike, i uspjeli smo se više povezati s lokalnim umjetnicima, te nam sada stižu pozivi na sudjelovanje u raznim grupnim izložbama. Potvrdilo se ono što sam već ranije čula od svojih kolega koji su izlagali u inozemstvu, a to je da se tamo publika puno više fokusira na samo djelo nego npr. umjetnika ili njegovu biografiju – svako djelo analiziraju do najmanjeg detalja, i zanima ih priča o tome kako je djelo nastalo, inspiracija, motivacija, moguća tumačenja i žele o tome što više čuti. Bilo bi, naravno, zanimljivo izložbu postaviti i u Zagrebu, da vidimo kakve bi reakcije tu bile – ukaže li se prilika, voljela bih to napraviti. Trenutno radim na nekim drugim projektima, no možda za sljedeću godinu organiziram još koje izdanje 11 visions.
KP: Primjetila sam da su vijesti o toj izložbi, ali i općenito o tebi kao umjetnici, puno češće objavljivane na stranim portalima. Kakvo je tvoje iskustvo ovdje u Hrvatskoj, dobivaš li dovoljno feedbacka, ima li uopće prostora za mlade i perspektivne umjetnike da naprave nešto više?
I.R.: U Hrvatskoj i nisam baš puno izlagala, pa stoga i ne dobivam nešto feedbacka, jave mi se tu i tamo ljudi koji su vidjeli moje slike ili negdje uživo ili na internetu pa žele kupiti koju, ali to je uglavnom sve. Ali znam da je teško dobiti termin u galerijama – mnogi umjetnici koje znam žale se na nedostatak galerija i drugih izložbenih prostora, jednostavno nema ni dovoljno mjesta ni termina za sve koji bi voljeli izlagati. Možda je rješenje za to organiziranje više grupnih izložbi, da više umjetnika smisle kako da zajedno iskoriste neki prostor, ili traženje alternativnih mjesta za izlaganje. Početkom ove godine upoznala sam ekipu iz udruge JAM, koji se trude otkriti čim više prostora u Zagrebu koji su zainteresirani za suradnju s mladim umjetnicima i te prostore prezentiraju u svom online časopisu – mislim da im je to odlična ideja.
Most
KP: Znači li to da za mlade umjetnike u Hrvatskoj nema neke prespektive da se bave onime što vole i da žive od toga? Može li u današnje vrijeme umjetnik preživjeti u našoj zemlji ili su nephodni odlasci u inozemstvo? Nekako stječem dojam da je naša publika zakinuta i da uz sve kreativce ostaju samo neki dok su ostali prisiljeni svoje mjesto i priznanje potražiti drugdje. Nedavno sam u jednom našem magazinu čitala ispovijest hrvatskog slikara koji već neko vrijeme živi u Berlinu i kaže da se tamo osjeća slobodnim, te da jednostavno slika bez opterećenja hoće li se to publici svidjeti ili hoće li pronaći mjesto za izlaganje svojih radova, dok je njegovo iskustvo u Hrvatskoj bilo suprotno. Je li ovo samo iznimka ili je takvih slučajeva puno više nego što se u medijima piše?
I.R.: Ne znam da li su odlasci u inozemstvo baš neophodni (pokušavam biti optimistična) – no neosporno je da je tamo umjetnicima mnogo lakše nego ovdje. Evo, kad si već spomenula Berlin, to je grad u kojem sam provela mnogo vremena i u njemu vidim svoju budućnost. Tamo postoje zanimanja koja kod nas mislim da ili ne postoje ili ih ima jako malo: umjetnički agenti u potrazi za mladim nadama koje će lansirati, umjetnički vodiči koje kolekcionari ili turisti plaćaju da ih vode po galerijama ili ateljeima, profesionalni buyeri za velike firme, nezavisni kustosi koji razviju neki svoj koncept, okupe umjetnike koji se u taj koncept uklapaju i onda ga nude galerijama… Svi ljudi koji se bave tim zanimanjima aktivno traže nove umjetnike i uvijek ih zanima pogledati radove, jer je i njima u interesu poznavati što više ljudi, kako bi imali što širi izbor za ponuditi svojim klijentima. Postoji također i mnogo načina na koji umjetnici rade, neki imaju otvoreni atelje u kojem rade od 9 do 5 i ljudi ih mogu doći gledati kako slikaju i odmah kupiti sliku, neki u tim ateljeima organiziraju popodnevne čajanke ili večernje zabave, a neki rade upravo suprotno, izoliraju se od javnosti i prodaju slike isključivo preko interneta, i svejedno na taj način zarađuju dovoljno za život. A mnogo ih izlaže u klubovima ili kafićima, to tamo nije nikakva sramota, za nekog tko se želi predstaviti mlađoj publici to je uobičajeno. Naravno da niti tamo uspjeh ne dolazi preko noći – ali umjetnici koje znam uložili su uglavnom godinu dana, možda malo više od toga, u sudjelovanje na grupnim izložbama, samopromociju, upoznavanje s galeristima i općenito umjetničkom scenom, i nakon toga (kad se za nekog malo pročuje, kad se zna kojim stilom slika, i gdje ga se može naći) ljudi dolaze sami. No bitno je od samog početka biti prisutan na likovnoj sceni. Promocija je tamo odlična – i galerije, i svaki kvart posebno, i cijeli grad Berlin štampaju svaki mjesec vodiče sa svim izložbama koje se događaju, zajedno s kontaktnim podacima svih umjetnika koji izlažu (mi smo za svoju izložbu dobili čak i intervju na radiju, što nam je svima bilo pozitivno iznenađenje). A i galerije za vrijeme trajanja izložbi organiziraju i književne večeri, čitanja poezije, predavanja, akustične svirke, tako da ljudi koji dođu na bilo koje od tih događanja usput vide i izložbu. Mnoge galerije na svojim web stranicama nude i online kupnju slika koje su trenutno kod njih izložene. Lakše je i što se tiče statusa umjetnika – dok ovdje ne mogu proći niti prvu stepenicu u procesu dobivanja statusa samostalnog umjetnika, i na mnoge natječaje za izlaganje nema smisla da se prijavljujem ako traže isključivo akademske slikare, kad god sam izlagala u inozemstvu (ne samo u Njemačkoj, nego i drugdje po svijetu) stvarno nitko nije pravio probleme oko toga što nisam akademska slikarica niti ih je puno zanimalo moje obrazovanje – samo portfolio i artist statement. U Berlinu sam članica umjetničke udruge Sunflowers koja ima zaista divan, prijateljski odnos prema svojim članovima i trude se promovirati ih kroz razne izložbe i natječaje, a često mi stižu i pozivi za sudjelovanje u grupnim izložbama od ljudi koje niti ne poznajem, ali su vidjeli moje radove negdje i zaključili da se uklapam u to što rade. Još jedna stvar koja je drukčija nego kod nas je ta neograničena sloboda koju umjetnici imaju – oni doslovce mogu slikati što god žele, od komičnih, djetinjastih, duhovitih slika preko klasičnih pa sve do morbidnih, šokantnih i zastrašujućih, i ne moraju se brinuti hoće li se to prodati, jer uglavnom hoće. I ne zato što bi te slike bile komercijala, već zato što se o promociji i prodaji brinu ljudi koji znaju kome te slike trebaju pokazati, gdje bi se mogle uklopiti, tko bi bio zainteresiran za određene motive ili stil slikanja. I naravno da je onda umjetnicima primamljivije živjeti negdje gdje ljudi cijene njihov rad i gdje od toga zaista mogu živjeti bez ikakvih stresova, nego negdje gdje je stvarno teško i dobiti prostor i prodati svoje slike. Možda nije fer uspoređivati njih i nas, s obzirom na našu specifičnu situaciju – no s druge strane, i Berlin je imao svojih problema: i ekonomskih i političkih, no svejedno taj njihov mentalitet i pozitivna energija doveli su do toga da Berlin sad već opasno konkurira Parizu što se tiče umjetničkog života. U prosincu sudjelujem u jednoj izložbi na Prenzlauerbergu i jedva čekam da se opet malo vratim u tamošnju atmosferu.
KP: Je li kod nas situacija zaista tako negativna i obeshrabljujuća ili se naziru bolji dani za mlade umjetnike?
I.R.: Možda će se stvari i kod nas uskoro promijeniti, jer imamo zaista puno talentiranih umjetnika, a i ljudi koji se trude promovirati ih. Mislim da čak i mala grupa entuzijasta može puno učiniti, kao npr. ULS iz Zaprešića koji organiziraju zanimljive izložbe i likovne kolonije, ili udruge Organ Vida koja je svojim fotografskim festivalima učinila zaista puno za promoviranje umjetnosti fotografije. Ne mislim čak niti da je financijska situacija prevelika prepreka, kad vidim koliko su sajmovi knjiga vratili kupnju knjiga u modu, ili koliko su posjećeni filmski festivali, koncerti, pa čak i ovih nekoliko svjetskih izložbi koje su bile postavljene kod nas ove godine – mislim da su ljudi spremni potrošiti na nešto ako su cijene razumne i ako se radi o nečemu što ih čini sretnima i uljepšava im život. Sad je na kulturnim menadžerima da osmisle kako prezentirati i domaće umjetnike čije su slike i fotografije jednako tako vrijedne pažnje, na sponzorima da odluče podržati ljude koji su dosad o vlastitom trošku promovirali nešto u što vjeruju da je vrijedno, kao i na medijima da možda malo više poprate događanja na polju vizualne umjetnosti.
KP: Koristiš se različitim tehnikama – slikanjem, crtanjem te mail artom… Koju najradije koristiš, kojoj si više sklona i na koji način odabireš određenu tehniku? Što pojedinom želiš postići, izraziti?
I.R.: Nikako se ne mogu odlučiti samo za jednu (što mi je možda i nedostatak). Olovkom i ugljenom se koristim kad su mi bitni detalji i kad želim napraviti neki kompliciran crtež (na kojem radim danima, i često su to neke ozbiljne ili mračne teme), akvarel je idealan za romantična ili melankolična raspoloženja, pastel za ilustracije i crtanje portreta, a akrilom (naročito intenzivnih boja) na platnu obično slikam kad sam sretna i puna energije (ili pod nekim drugim intezivnim dojmovima) i takve slike obično nastanu u jednome danu, bez puno planiranja. Sve od tih tehnika su mi potrebne, svaka na svoj način, kako bih izrazila sve što osjećam i o čemu razmišljam.
Svjetiljka
KP: U tvojim su radovim u velikoj mjeri zastupljeni mitološki motivi. Što te privuklo k njima, što kroz njih želiš iskomunicirati?
I.R.: Od malena me zanimaju stare legende i mitska bića, sviđa mi se njihova simbolika, a zanimljivi su i kao motivi za slikanje. Mislim da mitologija, kao i znanstvena fantastika i fantasy, pružaju priliku za neki bijeg od stvarnosti, a opet je sve u njima na neki način blisko i poznato. Sviđaju mi se i bajke, i simbolika snova, i pokušavam na slikama dočarati neki osjećaj ili stanje svijesti. U zadnje vrijeme dosta istražujem arhetipe i njihova univerzalna značenja, i ono što određenim ljudima predstavljaju.
KP: Razgledavajući tvoje radove i projekte posebno me se dojmio onaj naziva A Book About Death. Riječ je o izložbi koja je okupila umjetnike iz cijelog svijeta čiji su radovi kreirali knjigu o smrti. Predstavila si se crtežom Tired angel za kojeg si ujedno osvojila nagradu na Art slantu. Sudjelovala si i u koordinaciji cijelog projekta. Možeš li opisati to iskustvo?
I.R.: A Book About Death osmislio je američki umjetnik Matthew Rose, i tema je očito zainteresirala velik broj ljudi – odazvalo se blizu pet stotina umjetnika koji su svi poslali svoju stranicu. Posjetitelji su mogli uzeti stranice koje su željeli i tako sami sastaviti svoju knjigu. Bilo je impresivno vidjeti te sve radove na jednome mjestu, kao i proučavati različite stavove, osjećaje i iskustva umjetnika koji su sudjelovali. I publika je doživjela izložbu kao nešto pozitivno, u čemu su pronašli utjehu, snagu, inspiraciju, vidjeli da nisu sami u svojim razmišljanjima, gubicima i nadama. Rad Tired angel nastao je mnogo prije ove izložbe, ali ga i nisam baš puno izlagala, no kad sam vidjela poziv za ABAD, odmah sam odlučila da ću baš nju poslati. Prva izložba bila je održana u galeriji Emily Harvey fondacije na Broadwayu u New Yorku, bila sam jedan od sponzora otvorenja i željela sam vidjeti postoji li mogućnost da izložba dođe i kod nas. Samo je nekoliko kompletnih setova s originalne izložbe sačuvano (jedan set uzeo je Muzej moderne umjetnosti u New Yorku za svoju arhivu), no uspjela sam dobiti na posudbu jedan od njih i bio je postavljen u Knjižnici Vladimir Nazor u Kustošiji i u Prostoru u Mesničkoj ulici u Zagrebu, a zahvaljujući Nataši Stanišić, i u ASA galeriji u Sarajevu. U međuvremenu je izložba bila postavljena na još 19 mjesta širom svijeta (i interes za daljnje izložbe ne jenjava) a i novi radovi neprestano pristižu, tako da je sa svakom novom izložbom i postav drugačiji, i sve više i više umjetnika uključuje se sa svojim osobnim interpretacijama teme – A Book About Death ostavlja zaista velik trag.
KP: Još jedna zanimljiva suradnja dogodila se za britansku kreativnu mrežu Platform58 koja proizvodi umjetničke publikacije na webu…
I.R.: Platform58 se bavi izdavanjem online časopisa u kojem promoviraju umjetnike. Za svaki broj odaberu 50-ak radova koji imaju zajedničku temu ili neku drugu poveznicu, a nedavno su krenuli i s objavljivanjem umjetničkih online knjiga. Prijavila sam se na nekoliko njihovih natječaja, a moje radove su izabrali za objavu u dva broja. Oni nastoje čim više povezati umjetnike i potaknuti ih na međusobnu suradnju, pa potiču i lokalna okupljanja umjetnika (u kafićima ili kod nekoga doma) gdje bi se njihove publikacije zajednički čitale, komentirali radovi umjetnika, dolazilo do novih ideja za projekte i ostvarivalo kontakte, s time da se i njih obavještava kako su ti sastanci izgledali, o čemu se pričalo i je li osmišljen kakav novi projekt ili suradnja. Odnedavno imaju i svoju grupu na Facebooku, tako da ih se i tamo može naći.
KP: U kolovozu si sudjelovala u Atlanti na Green Art Showu zajedno s umjetnicima iz cijelog svijeta. O kakvom je projektu riječ?
I.R.: Green Art Show bila je izložba na temu zelenog – i po boji i po temi. Radilo se o izložbi na temu ekologije, prirodnih resursa, recikliranja, održivosti, ljudskih prava, životinjskih prava, Zemlje i života općenito… Organizator je bio Daniel Flores (DTM) koji i inače organizira razne grupne izložbe na raznim lokacijama u Atlanti (on je i sam umjetnik, i najviše ga zanimaju stripovi, super-junaci, ilustracije…).
KP: Izlagala si u mnogim stranim zemljama, upoznala različite umjetnike. Gdje si doživjela svoja najpozitivnija i najljepša iskustva? Postoji li neka razlika između naših i stranih umjetnika (u načinu rada, pristupu umjetnosti i sl)?
I.R.: Teško mi je odlučiti gdje mi je bilo najljepše – svugdje na svoj način. Putovanja su mi i inače velika ljubav, želim vidjeti čim više različitih zemalja i smatram da svako mjesto ima neki svoj poseban šarm i stil. Što se tiče stranih umjetnika, (naravno, ne mogu to tvrditi za sve, ali velikom većinom) prijateljski su nastrojeni, kad sudjeluju u nekoj grupnoj izložbi žele se upoznati s ostalim ljudima koji tamo također izlažu – ako ništa drugo, barem preko maila ili telefona (jako puno komunikacije se odvija telefonom), i nastoje ostati u kontaktu. Neki s kojima sam izlagala samo jednom, i to prije par godina, još uvijek se javljaju i pitaju što sad radim, šalju pozive za izložbe, linkove na natječaje, slike s otvorenja, nove galerije koje su otkrili, svoje nove radove itd. Imam dojam da puno više pomažu jedni drugima, možda zato što ne doživljavaju jedni druge kao konkurenciju nego kao kolege. Ili sam ja imala jako puno sreće pa uglavnom upoznavala pozitivne ljude. I ono što sam već spomenula – daju si puno više slobode i u temama i u izvedbama, rade ono što vole i što im padne na pamet, bez straha od negativnih kritika.
Objavljeno
Objavljeno
