Kritika Claudia Bosse njemačka je redateljica i koreografkinja s bazom u Beču. Osnivačica je transdisciplinarne kazališne kompanije Theatercombinat, čijim se gostovanjem zagrebačkoj publici predstavila na Eurokazu 2012. godine. Njezini radovi progovaraju o različitim oblicima nasilja, povijesti i konkretnim utopijama, a posljednje dvije godine tim se problematikama bavi kroz prizmu takozvanih “ukletih krajolika”. Haunted landscapes serija je izvedbenih, uglavnom site specific radova u kojima Bosse svoju publiku navigira kroz, govori o, i s ranjenim krajolicima.
Prirodni su to okoliši koji u tišini progovaraju o ekološkoj krizi, pejzaži koji ne bi trebali proći nezamijećeni, nalazili se u centru Beča ili tisućama kilometara daleko, podno vulkana u Indoneziji. Krajolici čije fotografije na društvenim mrežama ne bismo trebali filtrirati kao sadržaj koji nas uznemirava, jer nas i trebaju opsjedati. cracks in landscape, najnoviji rad iz spomenute serije, Bosse će izvesti na novom izdanju Antisezone, naslovljenom Pređi rijeku reci ne, pa tim povodom razgovaramo o ambivalentnom odnosu prema ranjenim krajolicima, izvođenju na specifičnim lokacijama te prevođenju prirodnih u tehnički krajolik izvedbe.
Zbog čega ste zaljubljeni u ranjene krajolike1? Kako je počela ta romansa?
Odrasla sam njemačkom Zonenrandgebietu, zoni četrdesetak kilometara udaljenoj od granice s bivšom Istočnom Njemačkom. Moj rodni grad Salzgitter Bad povijesno je vezan uz iskapanje ruda i soli, kao i uz nacizam te ratnu industriju. U nekim se od rudnika danas skladišti nuklearni otpad. Kao dijete, igrala sam se u ruševinama tvornice za preradu uljane repice. Sve je to u meni proizvelo emotivnu vezu i ambivalentan odnos prema odlagalištima otpada, ruševinama i ranjenim krajolicima, na koje sam bila navikla.
Što razlikuje ranjene od ukletih krajolika? Što ih karakterizira i kako izabirete kojima od njih ćete se umjetnički baviti?
Neke lokacije su samo dio umjetničkog istraživanja, a na nekima je moguće i izvoditi. U mnogim teško ranjenim krajolicima izvedba s publikom nije opcija, ali ih i dalje možemo posjetiti i pokušati razumjeti svojim tijelom, osjetilima. Također, možemo istraživati o njima.
Krajolici koje opsjeda njihova povijest nemaju uvijek rane vidljive golim okom – to su za mene ukleti krajolici. Povijest se taloži u njihovom materijalu i sjećanju, kao i sjećanju okolnog stanovništva ili radništva. Rudnici i onečišćena područja u planinama oko Bad Schlema, iz kojih se vadila ruda, renaturalizirani su i danas se tamo nalaze golf tereni. Parcela na kojoj smo u Beču izvodili haunted landscapes nekad je bila bojišnica, na kojoj su ležali leševi konja i vojnika – danas pripada zračnoj luci.
U svojoj knjizi Ghosts of My Life, Mark Fisher piše: “U postmodernističkoj kulturi nije potisnuta mračna, već svijetla strana. Puno nam je ugodnije u društvu demona no anđela. Demonsko nam se čini kul i seksi, dok nam je oko anđeoskog neugodno i doživljavamo ga kao pretjerano sentimentalno”. Biste li rekli da romantizirate ranjene krajolike u maniri mračnog turizma?
Rekla bih da se moramo suočiti s nasiljem koje nas okružuje, te poetskim razmišljanjem i umjetnošću ponuditi propozicije za drugačije funkcioniranje svijeta. To možda nije tako daleko od pitanja nošenja s vlastitom i smrtnošću svojih voljenih.
Mislim da krajolicima ne treba pristupati samo kao demonskim ili anđeoskim, kao da su takve karakterizacije međusobno isključive. Želim vam ispričati priču žene koju sam upoznala u Indoneziji, u blizini vulkana Semeru, čija aktivnost razorno djeluje na područje.
Tog je dana pljuštalo, a do nje smo stigli motociklima. Pripalila je vatru kako bismo osušili odjeću i pričala kako ne želi otići iz svog doma. Očistila ga je od pepela i lahara u koji se nakon erupcije vulkana povezuju krhotine, pepeo i kišnica. Lahar se kao silovit i destruktivan blatni tok slijeva i guta krajolik oko riječnih obala. Ta je žena provela cijeli život uz silinu prirode koja istovremeno oplođuje tlo i razara kraj. I to je jedan način povezanosti s našim planetom i njegovim ponekad nasilnim artikulacijama.
I vaše izvedbe na neki način opsjedaju uklete krajolike – što u njima ostaje nakon kraja izvedbe, ostavljate li neki trag?
Ostavljamo tragove svojim tijelima, postajemo dio krajolika i dio njegovih substanci uzimamo sa sobom, htjele to ili ne, jer smo dio porozne razmjene kakva je u prirodi uobičajena. Trebamo paziti što ostavljamo iza sebe i kakve narative budimo u mašti onih koji svjedoče i sudjeluju u našim poetskim intervencijama. Moramo imati na umu da je ljudska samo jedna od mogućih perspektiva na svijet oko nas.
Imaju li vaši radovi aktivistički podton, političke ciljeve? Pokušavate li spriječiti društveni zaborav iskapanjem povijesti krajolika?
Krajolik je, poput ljudi, živa materija. Pod utjecajem je klimatskih i planetarnih uvjeta, u neprekidnoj transformaciji koju se ljudi trude negirati. Krajolike su oblikovale njihove povijesti; oni, poput ljudi, imaju sjećanja, i takvo razmišljanje otvara put k shvaćanju vremena širem od ljudskog životnog vijeka. Zemni plin i nafta su milijune godina stari organski ostaci koje izvlačimo da bismo napajali napredak, ostavljajući pritom nepopravljiv trag u okolišu.
Svjedoci smo ogromne destrukcije infrastrukture i ljudstva, svjedoci smo rata u Gazi (koji mora prestat odmah) i svih drugih područja koja upravo gore, radi nečijeg interesa, eksploatacije i/ili rata. Krš koji ostavljaju iza sebe zatrpava ljude, biljni svijet, infrastrukturu, a rezultirat će, osim u žrtvama i traumi, u dugom globalnom nasilju – kako ga Rob Nixon naziva, “sporom nasilju”.
Priroda liječi samu sebe, zarasta, no ljudi običavaju održavati rane i ožiljke vidljivima, ne bi li ih mogli komemorirati – na neki način, nikad ne dopuštamo da te rane zacijele. Što mislite kakav je odnos zacjeljivanja i društvenog zaborava u kontekstu prirodnih krajolika?
Zanimljivo pitanje. Planet može izliječiti sam sebe pod uvjetom da pritom ostane okoliš otvoren za ljude. Ironično, uništavamo atmosferu koja nam je potrebna da bismo preživjeli. Kaže se da je povijest učiteljica života, no ako pogledamo trenutnu globalnu političku situaciju, kakve su se političke promjene dogodile u mnogim državama, imamo razloga sumnjati u to da doista učimo iz prošlih grešaka.
Iako se HAUNTED LANDSCAPES or the breathing out of earth izvodi u konvencionalnoj izvedbenoj dvorani, većina radova iz serije Haunted Landscapes su site-specific izvedbe. Što vam u bavljenju vanjskim specifičnim okolišima donosi, tj. oduzima jedno, a što drugo? Koji je kriterij izbora?
Kad radiš istraživanje o onečišćenoj vojnoj zoni ili aktivnom vulkanu, razmišljaš kako u izvedbi udaljene krajolike učiniti prisutnima. Ali kad radiš na lokaciji, uvijek je puno specifičnog materijala, informacija, omjera veličina, svjetla, ljudi i drugih živih bića na koje treba misliti. To zahtijeva osjetilni pristup koji ostaje otvoren za nepredvidivo i, bar u nekoj mjeri, izmiče kontroli, što mi se sviđa.
Izvedba predstavlja os u vremenu, posebnu koncentraciju u određenom okolišu, i mora biti porozna, propuštati stvarnost koja se u/oko izvedbe nastavlja odvijati i kokreira ju. Konvencionalni izvedbeni ili umjetnički prostori pretvaraju se da su neutralni, ali naravno da to nisu – oni pokušavaju zadržati vanjski svijet izvan svojih zidova kako bi izvedbeni elementi tvorili značenje izolirano od vanjskog konteksta. Takav prostor za izvedbu je artificijelan krajolik u kojem organiziramo materijal (izvođače i gledatelje) bez kiše i vjetra. Volim obje opcije, sviđa mi se prevođenje iz jednog u drugo, što je uvijek prilika za učenje. Možda konvencionalni prostori za izvedbu omogućuju intimnost jer gledatelji_ce mogu ustuknuti i bježati samo do granica zidova.
Kako prirodni okoliš, zajedno sa svim njegovim materijalima, promjenama, odnosima, poviješću i mitovima, prevesti u izvedbeni okoliš?
To je ono što ću pokušati izvedbom cracks in landscape u Zagrebu. Želim stvoriti izvedbeni okoliš koji uključuje gledatelje i u koji će postojeći prirodni okoliš ući recikliran kao tekst, zvuk, pokret, ljudi te materijali.
U jeku ekološke krize, ulazak u dvoranu kao zatvoreni, konvencionalni prostor izvedbe, možemo interpretirati kao traženje utočišta, surogata stvarnih krajolika u virtualnom i tehničkom krajoliku izvedbe. Hoće li serija haunted landscapes završiti ulaskom u izvedbenu dvoranu?
Rad u vanjskom prostoru nema infrastrukturne uvjete zatvorenog prostora, ali je baš to što ovisiš o, na primjer, prirodnom svjetlu i temperaturi zanimljivo. Trebaš manje energije, ali vjerojatno susjedima više ideš na živce. Cracks in landscape, koji ćemo izvesti u Zagrebu, idući je korak, kulminacija, zbir svega što se dosad u seriji dogodilo i što mogu ponuditi. Rad izvodim sama, sa zvučnim oblikovanjem Günthera Auera, i materijalima koji su suizvođači u prostoru. Tu izvedbu vidim kao artificijelni, izvedbeni okoliš kroz koji propitujemo upotrebu prostora, vrijeme i proizvodnju značenja u izvedbi, kao i uvjete sklapanja ugovora pri susretu s publikom.
Nakon toga, 24. rujna na pustopoljini iza glavnog kolodvora u Beču imamo premijeru WASTElanda. Taj rad je kulminacija koreografskih procesa koji su u susretu s ovim lokalitetom, okruženim novogradnjama i prometom, nastali u periodu od ožujka do rujna, u suradnji s pet fantastičnih plesača.
Mislite li da je tehnološka, virtualna muzealizacija prirodnih krajolika izgledna budućnost?
Možda ćemo zaboraviti na prirodne krajolike, postati zarobljeni u artificijelnim apstrakcijama aplikacija. U idealizacijama okoliša koje iskorištavaju fosilna goriva zato da bi animacije savršeno radile. U narativima koji su kontrolirani odozgo, usmjereni stvaranju idealnog korisničkog iskustva.
Ali to bi za mene bio strašno tužan svijet.
- parafraza replike iz HAUNTED LANDSCAPES or the breathing out of earth ↩︎
Objavljeno
