Ni ne znamo koliko biljke o nama znaju

Posljedice klimatske krize, poput sveprisutne eko anksioznosti, prodiru u mnoge aktualne umjetničke projekte koji se bave temom ekologije. No, za razliku od pesimističnog tona koji se može iščitati u mnogim aktualnim umjetničkim radovima, vizualna umjetnica Nika Radić, njeguje optimističniji i poletniji pristup sklon opipljivim rješenjima. Nika Radić diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje danas vodi klasu na Kiparskom odsjeku. U svojoj umjetničkoj praksi usmjerena je na istraživanje komunikacije i percepcije, koristeći različite medije, od videa i instalacija do fotografije i prostornih intervencija.

Njezina aktualna samostalna izložba 1/3 u Zbirci Richter spekulira o mogućem ublažavanju klimatskih promjena kroz transformaciju trećine svih prometnica u šume. S Nikom Radić razgovaramo o njenom umjetničkom radu u polju ekologije, pristupima oblikovanju slike prirode, umjetničkom ispitivanju granica ljudske komunikacije te aktualnom pedagoškom radu na Akademiji likovnih umjetnosti.

Kako komentiraš rastući problem eko anksioznosti i pesimistični ton u mnogim umjetničkim projektima u polju ekologije? Kod tebe prepoznajem dozu optimizma, poleta i posvećenosti mogućim opipljivim rješenjima. Možeš li predstaviti svoje modele rada i kako te vode prema konkretnim umjetničkim projektima i intervencijama?

Pesimizam je, na žalost, u današnjem svijetu razumljiva reakcija. Teško se oduprijeti apokaliptičnom osjećaju i vjerojatno svi različito reagiramo. Većina se ne želi suočiti s činjenicama i puno ljudi zapada u rezignaciju. To je sve razumljivo. Ni ja nisam baš optimistična, ali mi se čini, da kad već živim na svijetu, mogu pokušati napraviti najbolje što mogu. Ne znam ima li to neke prave koristi po svijet ili  se radi o vlastitom eskapizmu u kojem se osjećam malo bolje ako posadim barem jedno stablo. Meni je samoj lakše živjeti kad pokušam zamisliti neko rješenje i vjerojatno i dalje gajim nadu da možemo svijet promijeniti na bolje.

Teško mi je opisati neki model vlastitog rada jer, iako već desetljećima radim projekte, izložbe i intervencije, svaki put imam osjećaj da je prvi put. Zbog toga mi je i zanimljivo raditi to što radim.

Kad se radi o prostornoj intervenciji, polazim od samog prostora. Gledam nacrte tog prostora, šećem se po njemu, ako mogu, i dugo razmišljam prije nego počnem s konkretnim, opipljivim radom. Zapravo tako radim i na projektima koji nisu nužno vezani uz neki prostor. Treba mi vremena u kojem bi se moglo reći da ne radim ništa, čak ni ne razmišljam baš koncentrirano o tom projektu, ali ga imam negdje u podsvijesti pa mi ipak svako malo padne na pamet neko moguće rješenje. Puno čitam i tekstovi me isto vode do novih ideja, iako ne direktno. To je više kao kad nam u razgovoru padne na pamet sljedeća rečenica kao odgovor na to što je sugovornica rekla.

U svakom projektu postoji ta prva faza u kojoj teško mogu reći da postoji proces, ali na kraju se stvari ipak iskristaliziraju te je sama konačna produkcija relativno brza i efikasna. Nikad nisam bila ona vrsta umjetnice koja svaki dan redovito ide u atelje i tamo provodi određeni broj sati fizički stvarajući. Pokušala sam tako raditi nakon akademije, no postalo mi je puno lakše kad sam shvatila da ja nisam takva i da mi je bolje biti u miru sa samom sobom i vlastitim načinom rada. 

Zanima me kako pristupaš oblikovanju slike? Primijetila sam da se u tvom radu često isprepliće nekoliko različitih vizualnih registara – od kolažnog pristupa, arhitektonskih crteža do prostornih instalacija u kojima slike imaju definirajuću ulogu.

Vizualna manifestacija je rezultat razmišljanja. U dosadašnjem sam radu koristila valjda sve medije osim slikarstva. Studirala sam kiparstvo i oduvijek me nešto prostorno više zanimalo, ali je slika često čitljivija. Kad kažem slika, mislim na pojam koji se na engleskom prevodi kao image, a ne na nešto naslikano. Zapravo bih rekla da izbjegavam “ruku” u radu. Ne želim pokazivati vještinu pa mi je draže stvari odliti, fotografirati i koristiti znak kao indeks, a ne kao simbol ili ikonu, ako znakove definiramo prema Peirceu.

Možda zapravo samo hoću izbjeći dopadljivost ne bih li bila više objektivna. Naravno da nije moguće raditi objektivnu umjetnost i, čak i ako nešto nije dopadljivo, sve vizualno što napravimo toliko je duboko ukorijenjeno u kulturi da ne možemo izbjeći kategorije lijepog ili ružnog. Svejedno bih voljela kad to ne bi bio prvi sloj čitanja, nego nešto što nam to čitanje omogućava.

Nastavno na ranije pitanje zamolila bih te također da se osvrneš na uloge koje priroda zauzima u tvojim projektima. Konkretno, možeš li komentirati reprezentacije prirode za kojima posežeš i kako one progovaraju o odnosu s tzv. “više-nego-ljudskim” ekologijama?

Fokus na prirodu razvio se u zadnjih pet, šest godina. Krenulo je s hipnozom i mojom frustracijom općim pesimizmom. To vjerojatno ima veze i s prvim pitanjem. Dosadilo mi je stalno biti protiv nečega pa sam tako napravila projekt Sve je bilo zeleno u kojem sam devetnaest ljudi hipnotizirala da vide dan u budućnosti u kojem su potpuno sretni. Neočekivano se dogodilo da je većina opisala prizore u prirodi. To je sigurno i zato što je stanje prirode trenutno najveća opasnost, što je i mene potaklo da prirodu pažljivije pogledam.

U međuvremenu je došla i pandemija pa smo se kolektivno sjetili da nam je priroda potrebna. Georg Spehr, umjetnik i prijatelj iz Berlina, radio je performativne šetnje po gradu i predložio da zajedno nešto pokrenemo.  Predložila sam da spojimo njegovo poznavanje Berlina s mojim interesom za biljke i tako je krenuo projekt Berliner Pflanze koji traje do danas. Radi se o šetnjama u kojima Georg govori o povijesti Berlina, a ja o biljkama, i na taj način povijest grada pričamo iz jedne drugačije perspektive, iz perspektive prirode.

Ono što nam uspijeva i što je meni jako važno, jest da sudionici tih šetnji i kasnije počinju primjećivati biljke kojima smo okruženi, a da ih ne vidimo. U biologiji čak postoji pojam “sljepoće na biljke” koji ukazuje na to da biljke smatramo neživima, ako ih uopće primjećujemo. Morali bismo ih, međutim, primjećivati jer bez njih ne možemo živjeti.

Još donekle govorimo o klimatskim promjenama jer primjećujemo oluje, poplave i suše, ali stravično izumiranje vrsta nije česta tema. Moramo prestati vjerovati da smo mi najpametniji na svijetu i moramo postati ponizniji prema vlastitoj okolini. Teško je, međutim, poimati biljke kao živa bića. Biologija je zadnjih desetljeća došla do ogromnih otkrića, ali je nama svejedno teško zamisliti život toliko drugačiji od našeg. Granice komunikacije su me uvijek zanimale, stoga mi je interesantan i odnos s vrstama s kojima ne komuniciramo, ali živimo zajedno, međusobno se hranimo i istovremeno ništa ne znamo jedni o drugima… Možda biljke o nama znaju nešto više, ali mi ni to ne znamo.

Spominješ granice komunikacije kao bitnu referentnu točku svojih istraživanja pa me zanima detaljnije čuti kako se ta tema provlači kroz tvoj umjetnički rad?

Dugo sam se bavila pitanjem koliko se uopće možemo razumjeti. Svjesna sam ograničenja komunikacije i ljudske zadivljujuće sposobnosti da ipak komuniciramo, stoga sam promatrala koje su to minimalne poruke za koje možemo biti sigurni da ćemo ih uspješno poslati i primiti. Taj se interes godinama provlačio kroz naizgled vrlo različite radove i vjerojatno kulminirao radom Poruka. U njemu sam počela od pretpostavke da pojedinci, gledajući umjetničko djelo, u njegovu interpretaciju uključuju barem isto toliko vlastitog iskustva i očekivanja, koliko i novih doživljaja izazvanih djelom koje promatraju. Da bih to ispitala, napravila sam eksperiment gradeći instalaciju u koju sam uključivala interpretaciju promatračica i promatrača tijekom godine dana.

Na početku sam napravila prilično jednostavnu geometrijsku konstrukciju, sličnu prvim radovima koje sam radila nakon akademije, te sam, jednog po jednog, zvala razne ljude koji se profesionalno bave umjetnošću. To su bile umjetnice i umjetnici, kustosice, galeristi, kolekcionari, dakle ljudi čije mišljenje se odražava na razvoj diskursa koji nazivamo suvremenom umjetnošću. Svakog posjetitelja zamolila sam da pogleda instalaciju i prepriča mi svoju interpretaciju. Nakon razgovora sam instalaciju promijenila, nešto  joj dodala ili oduzela, tako da više odgovara tome što je zadnja posjetiteljica rekla.

Dogodilo se nešto zanimljivo, što sam zapravo i htjela dokazati: posjetitelji bi iskazali da ih instalacija podsjeća na nešto, a kad sam ih pitala čime se oni trenutno bave, onda bi mi rekli da se bave upravo time što su vidjeli u mom radu. Taj proces se ponavljao tridesetak puta, uz tridesetak sudionica i sudionika, a završio je kad se zadnjih troje složilo da se radi o instalaciji koja se bavi privatnim i javnim životom te da prostor postavlja kao pozadinu za performativni čin. Njihova interpretacija odražavala je aktualne teme u suvremenoj umjetnosti pa su svi sudionici pomogli da se rad pretvori u presjek ondašnjih umjetničkih interesa. Na kraju, instalacija je izgledala bitno drugačije, a s dokumentacijom sam napravila film i knjigu.

Sint Art je serija izložbi s vrlo specifičnim zadatkom: ne radi se samo o prostoru nego i o Vjenceslavu Richteru i njegovim radovima s kojima sam ja, kao i prijašnje umjetnice i umjetnici, ušla u dijalog. U ovom slučaju, dugo sam razmišljala i o privatnom odnosu s tim prostorom jer je moja majka, Anela Đukan, bila arhitektica i prvi joj je posao bio upravo u toj kući kod Richtera. Nisam iz toga htjela raditi sentimentalnu priču, ali sam razmatrala kako da i na to ukažem pa sam, konačno, sve nacrte na izložbi izložila na stolovima koji izgledaju poput crtaćih dasaka u arhitektonskim biroima. Prostor bivšeg biroa je na taj način opet poprimio izgled kakav je nekad, barem djelomično, morao imati.

S Vesnom Meštrić (op.a. ravnateljica MSU-a i prijašnja dugogodišnja voditeljica Zbirke Richter) sam puno razgovarala o biljkama, Richterovim ziguratima koje je on nazivao Sinturbanizmom i prostoru, te se iz tih razgovora, razmjene literature (ona meni o Richteru, a ja njoj o biljkama) razvila i ova izložba. Mene je u ovom kontekstu najviše zainteresirala baš ta Richterova utopijska ideja Sinturbanizma, izvjesne forme zigurata koja ukupni urbani život koncentrira u jednu megastrukturu u kojoj se živi i radi, a puno prostora oko te piramide prepušta prirodi. Zapitala sam se što bi bilo kada se ne bi odijeljivali, nego bi tu prirodu ponovo uveli u grad.

Mnogi tvoji radovi funkcioniraju kao site-specific odgovor na lokalne probleme koje detektiraš te su u direktnom dijalogu s prostorom i izazovima okoliša u kojem radiš. U Sint Art 19 zanimala te transformacija trećine svih prometnica u šume na području Zagreba, dok si u projektu Berliner Pflanze (s Georgom Spehrom) vodila ture po Berlinu iz perspektive biljaka. Kako pristupaš site-specific radovima i kako oni definiraju tvoju praksu?

Svaki rad je site-specific u smislu da je uvijek negdje postavljen. Modernistička ideja bijele kocke (white cube) kao idealnog izložbenog prostora je ideal koji kao prvo ne postoji, a kao drugo je nerazuman, jer ne živimo u bijelim sterilnim prostorima. Živimo u prljavom svijetu u kojem vrste izumiru i ljudi se guraju. Ne želim isključiti okolinu iz rada i, dapače, baš mi je zanimljivo kako rad i okoliš reagiraju jedan na drugoga.

Ipak, pristupi u  Berliner Pflanze i izložbi u Zbirci Richter bitno su različiti. U Berliner Pflanze nismo ni na koji način intervenirali u prostor. U Zbirci Richter sam itekako mijenjala prostor, ali je sam prostor bitan dio rada. Ta bi izložba izgledala potpuno drugačije da ju se postavi, primjerice, u Umjetnički paviljon… U tom slučaju drugačije bih je napravila. Dakle, izložba je site-specific jer je rađena za taj prostor i s tim prostorom. Prostor je dio rada.

U slučaju Zbirke Richter također mi je vrlo važno stablo koje raste kroz zgradu, odnosno dio zgrade koju je Richter sagradio oko stabla koje i dalje tamo raste. Moje fotografije debala raznih stabala koja se protežu kroz izložbu su direktna reakcija na to stablo. Zamisli da kroz kuću rastu stabla! Za vrijeme izložbe to se stablo može vidjeti, dok je deblo inače u skladišnom prostoru. Ovo je i moj apel da se stablo sačuva jer je u prvom projektu obnove Zbirke predviđeno da ga se posječe. To me užasava.

Spomenula si mi da tekst igra bitnu ulogu u tvojim radovima i da često sama pišeš tekstove koji prate vizualnu praksu. Možeš li se malo osvrnuti na taj aspekt djelovanja? Koliko ti je pisanje važno za artikulaciju umjetničkih istraživanja?

Pišem svako malo, iako ne baš rado. Teško mi se prisiliti i teško mi je postići kvalitetu s kojom sam zadovoljna. Vjerojatno zato što pišem sporadično i puno čitam, pa mane vlastitih tekstova vidim, ali teško ih popravljam. Unatoč tome, stalo mi je da sama artikuliram  što mislim i zato sam često pisala tekstove za kataloge vlastitih izložbi. To je zanimljiva pozicija jer ne mogu i ne želim pisati tekst uz svoju izložbu, tako da se pravim da sam druga osoba koja se kritički osvrće na mene samu. U tom slučaju tekst postaje još jedan dio izložbe, izvjesna kombinacija još jednog rada i vodstva kroz izložbu.

Odnedavno predaješ na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kiparskom odsjeku. Zanima me kako se tvoja umjetnička praksa pretače u predavački rad? Kako pristupaš radu sa studentima?

Tek sam počela, stoga mi je još teško reći. Pokušavam upoznati studente i vidjeti što svakom pojedinom treba. To je na ALU-u moguće jer se radi u malim grupama i suradnja je vrlo osobna. Vodim klasu, što znači da su moji najmlađi studenti na trećoj godini, već su prošli prve zadatke i trebaju postepeno razviti vlastite ideje. Mladim ljudima danas nije lako koncentrirati se jer žive u svijetu mnoštva distrakcija. Svejedno rade zanimljive stvari, uzbudljivo mi je gledati što im pada na pamet i  nadam se da ću im moći pomoći da ideje dobro i artikuliraju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 04.12.2025.