Tema Talijanski književnik i filozof Umberto Eco u knjizi Opera Aperta objavljenoj 1962. otvorenim djelom naziva ono koje promatrača priziva da to isto djelo svojim promatranjem dovršava. Iste godine Eco piše predgovor za milansku izložbu Arte programmata: Arte cinetica, opere moltiplicate, opera aperta koja je tada predstavljala pionirska istraživanja međuodnosa umjetnosti i tehnologije. Premda umjetnička djela u postavu nisu nužno nastala uz pomoć računala koja tada još nisu bila široko dostupna, u njih su bile upisane progresivne ideje programirane umjetnosti, odnosno umjetnosti proizašle iz jednostavne i precizne strukture koja je sposobna generirati nepredvidljiv broj mogućih formi. Pri tom se kreativni zadatak delegira automatiziranom mehanizmu algoritma dok se zadatak tumačenja i davanja značenja umjetničkom djelu prepušta promatraču.
Samo dvije godine kasnije arhitekt, urbanist i umjetnik Vjenceslav Richter u knjizi Sinturbanizam po prvi put javno je predstavio svoju viziju urbanizma budućnosti. Otprilike u isto vrijeme izradio je i prvu verziju Reljefometra, skulpture koja utjelovljuje ideju sistemske umjetnosti i koju će u narednim godinama nastaviti razvijati kroz niz varijanti i u različitim medijima. Objekt sastavljen od 10 000 međusobno povezanih aluminijskih štapića kvadratnog presjeka čijim se pomicanjem cjelokupna struktura transformira poput fino organiziranog stroja, i sam je arhitekt opisao kao rani oblik računalne umjetnosti. No, Reljefometri bili su i više od skulpture. Richter se njima služio kao alatom za promišljanje formalnih problema Sinturbanizma, njegovog cjeloživotnog teorijskog projekta. Utopijski grad u osnovi je grid sastavljen od megastrukturnih jedinica za 10 000 stanovnika u formi zigurata. Unutar sebe objedinjuje sve životne funkcije odjednom – stanovanje, rad i dokolicu i time vrijeme utrošeno na put od jednog do drugog svodi na minimum. Osim toga, Richterove megastrukture imale su političku i odgojnu dimenziju. Ideja rane izloženosti svim aspektima urbanog života, od proizvodnje i upravljanja do stanovanja i dokolice, bila je u duhu samoupravljanja i specifično jugoslavenskog branda socijalističkog društva.
Richterove ideje o sinteznom i interdisciplinarnom pristupu arhitekturi, urbanizmu i umjetnosti rezonirale su s domaćom umjetničkom progresivom 50-ih i 60-ih godina, pa je tako bio i suosnivač grupe EXAT 51 te sudionik pokreta Nove tendencije. U knjizi Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968. – 1984. Darko Fritz tvrdi, a Irena Borić prenosi, kako su upravo aktivnosti pokreta Nove tendencije krajem šezdesetih godina postavile temelje za razvoj digitalne umjetnosti u Hrvatskoj. Tada je u Zagrebu organizirana dvogodišnja manifestacija i simpozij pod imenom Kompjuteri i vizualna istraživanja koja je zacementirala usmjerenost pokreta k algoritamskoj i digitalnoj umjetnosti, a naslovnica časopisa Bit International, čiji je autor Ivan Picelj, smatra se prvim radom digitalne umjetnosti u Hrvatskoj.
To je samo dio zbivanja na domaćem polju koja su odražavala interese globalne umjetničke scene obilježene političko-društvenim promjenama poslijeratnih godina i sve većim zanimanjem za odnos znanosti, računalne tehnologije i umjetnosti. U doba kada upotreba digitalne tehnologije još nije doživjela puni zamah, tih su ranih šezdesetih godina postavljeni konceptualni temelji za kasniji razvoj digitalne umjetnosti. Ideje otvorenog djela, programirane i sistemske umjetnosti zategnule su već napete odnose između umjetnika, umjetničkog djela i publike, a u fokus umjetničkog diskursa dovele pitanja autorstva, kreativnosti i angažiranog potencijala umjetnosti. Šezdesetak godina kasnije, sa sve većom integracijom brojnih tehnoloških dostignuća i umjetne inteligencije u sve sfere ljudskog života pa tako i sferu umjetnosti, ta ista pitanja ponovno preokupiraju umjetnike_ce, kustosice_e, teoretičare_ke i druge stručnjakinje_e društvenih i humanističkih nauka.
U kojem su odnosu umjetničko stvaralaštvo i digitalne tehnologije? Kako oni utječu i oblikuju jedno drugo? Što je s konceptom kreativnosti u slučaju umjetnosti generirane umjetnom inteligencijom, a što s pitanjem autorstva? Na koji način umjetna inteligencija mijenja iskustvo promatrača? Kako će utjecati na tržište umjetnina? Može li umjetna inteligencija biti demokratizirajući alat u umjetničkom stvaralaštvu ili će stvoriti nove barijere?
U okviru nedavno postavljene izložbe u prizemlju zagrebačke Zbirke Richter, s nekim od tih pitanja suočila se multimedijalna umjetnica Ivana Tkalčić. Služeći se digitalnim alatima i tehnologijom umjetne inteligencije umjetnica je sinturbanističkom imaginariju idealnog grada Vjenceslava Richtera pridružila novi značenjski kontekst oslanjajući se pritom na teoriju heterotopije koju je postavio Michel Foucault. Ukratko, koncept heterotopije odnosi se na one prostore koji postoje izvan normativnih društvenih struktura i pružaju alternativne i često transformativne interpretacije stvarnosti. Heterotopija je ukorijenjena u svakodnevici i može se shvatiti kao opreka utopiji koja se pak bavi reprezentacijom idealizirane i stoga nerealne slike društva. Autorica rada uz pomoć digitalne tehnologije pokušava prebroditi taj jaz između imaginarnog (utopijskog) i stvarnog (heterotopijskog) prostora.
Rezultat je osam digitalnih slika koje su u prostoru galerije postavljene zajedno s Richterovim radovima, njegovim sintubanističkim grafikama i tri sistemske skulpture koje su sve nastale 60-ih godina prošlog stoljeća. U slikama generiranima umjetnom inteligencijom mogu se razaznati distorzirani fragmenti Richterovih megastrukturnih idealnih jedinica. Njegovi naglašeno konstruktivistički i inženjerski prikazi tlocrta, aksonometrija i perspektivnih presjeka, rastavljeni su i nanovo kolažirani u drugačiju, glitch viziju tehnoutopije, onu s natruhom originala i dodatkom nečega što nije lako objasniti. Dolazi li to iz mašinske pronicljivosti u čitanju Richtera koja na površinu izvlači nešto što čovjeku promiče, iz trenutka kreativnosti mašine ili pak iz nesavršenosti modela obilježenog ljudskom pristranosti, teško je prosuditi.
Metodologija kojom se autorica pritom koristila natuknuta je u izložbenom katalogu u tekstu Vesne Meštrić koja navodi kako je umjetnički rad nastao “pomoću poluautomatiziranih programa” pri čemu su grafike iz arhivske zbirke i Richterovi vlastiti napisi o Sintubanizmu poslužili kao početni input i baza podataka. Iz prethodnog razgovora Ivane Tkalčić za Kulturpunkt saznajem da je umjetnica već u ranijim radovima imala sličan pristup interpretaciji djela velikog umjetnika i istraživanju muzejske građe – u jednom slučaju oslanjajući se na bazu podataka Muzeja Ivana Meštrovića, u drugom na digitalizirani dio kolekcije riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Tada se koristila GAN sustavom strojnog učenja (Generative adversarial networks) koji putem dvojakog procesa iz baze podataka nastoji generirati nove slike, što sličnije izvornima. Uspješnost procesa, odnosno uvjerljivost “lažnjaka”, u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti baze i procesu “treniranja” modela strojnog učenja. Zbog nesavršenosti i još uvijek nedovoljne utreniranosti modela, vizuali generirani uz pomoć umjetne inteligencije često su obilježeni uncanny valley efektom, to jest onim osjećajem nelagode koji u promatraču bude čovjekoliki objekti, poput humanoidnih robota, ne sasvim ljudskih karakteristika. No kako će s vremenom modeli postajati sve rafiniraniji i rezultati uvjerljiviji, za očekivati je da će granica između onoga što je stvarno i onoga što je imaginarno biti sve teža za raspoznati.
Izložba pod imenom Utopijska heterotopija dio je projekta SintArt koji je pokrenut na inicijativu voditeljice Zbirke Vesne Meštrić još 2010. godine, a nastavak je Richterove vlastite ideje o eksperimentiranju i otvaranju prostora za nove generacije umjetnika, arhitekata i istraživača. U sklopu projekta nastalo je niz izložbi kojima se radovi gostujućih umjetnica i umjetnika stavljaju u dijalog s radovima Vjenceslava Richtera pružajući novi interpretacijski ugao njegovom dinamičnom opusu. A to nije lak zadatak. U vili na Vrhovcu u svakom pogledu suočeni smo s Richterovom ostavštinom, počevši od dvorišta prošaranog njegovim skulpturama, do kuće koju je sam oblikovao i u kojoj je radio i zajedno sa suprugom Nadom živio do smrti. Na katu iznad galerije stambeni je prostor sačuvan u izvornom obliku s originalnim interijerom, od namještaja i Richterovih grafika na zidovima do knjiga i tričarija na policama.
U tom kontekstu postav izložbe, ovisno o konceptu, može biti oplemenjen ili pak može blijediti u odnosu na baštinu koja ga okružuje. Prihvativši izazov ulaskom u prostor gostujući umjetnici u dijalogu s kustosom moraju ponuditi dovoljno jasan odgovor na zatečeni prostorni i kulturni kontekst. Digitalne slike Ivane Tkalčić predstavljaju rezultat procesa koji nije sasvim transparentan i čitljiv posjetiteljima izložbe, baš poput crne kutije koja skriva unutarnji mehanizam AI sustava, a postaje jasniji tek s daljnjim informiranjem. Pitanja koja su inicijalno otvorena u najavi izložbe, poput onog o potencijalu primjene digitalnih alata i umjetne inteligencije u oblikovanju novog i progresivnog pristupa urbanizmu, ostaju nedorečena. Čak ni uz konceptualnu štaku heterotopije, nije sasvim jasno kako se AI generirana utopija pozicionira naspram Richterove utopije, premda Sinturbanizam ni ne treba čitati kao utopijski projekt već kao misaoni princip kojim je Richter pokušavao proširiti tradicionalne okvire urbanizma. Naravno, upotreba digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije u umjetnosti još uvijek je polje puno nepoznanica i otvorenih pitanja, a samim tim i plodno tlo za umjetničke eksperimente. Brojna će istraživanja još biti potrebna, uz protok vremena, prije nego što dođemo do bilo kakvih zaključaka.
ObjavljenoObjavljeno
