“Nemoć kazališne ludosti”

O. Frljić: Ne znam koja su točno, ali mogu reći koja meni funkcioniraju kao opća mjesta. S jedne strane to je sotonizacija islama koja se događa kroz ove ili one mehanizme. S druge strane, rad na povećanju vjere u demokraciji, kao političko uređenje kroz koje se nešto može promijeniti.

KP: Što si koristio kao referentni materijal?

O. Frljić: Najviše sam koristio dokumentarnu građu: postojeće intervjue osoba koje su i dan danas žive – Vanessa Redgrave, Condoloeezza Rice, kao i biografiju Brigitte Bardot. Zanimalo me što se događa kada se ti tekstovi izmjeste iz njihovog primarnog konteksta u kojem su se dogodili i u kojima realiziraju svoj puni performativni potencijal. Što se događa kad se oni stave u kazalište? Pokazuje se da je ovaj medij ono što obustavlja učinkovitost koju su ti tekstovi imali u trenutku kad su izrečeni u konkretnoj situaciji. Osim toga, koristio sam se dosta citatima iz različitih filmova. Htio sam dovesti različite diskurse u isti ravan, da bih vidio kako se događa onaj tip samoorganiziranja u kojem jedan diskurs postaje izvorni, a drugi ga ponavljaju i na različitim razinama umnažaju.

KP: Tu neku nemoć kazališta pokazao si kroz nekoliko metafora tijekom predstave. Odabrao si salonsku atmosferu, a i glumice i izvođačice su fizičke nemoćne, neke od njih su doista i svezane.

O. Frljić: Salon je jedan od bitnih mjesta koje pokazuje, postaje egzemplarno za političku, ali i različite druge nemoći kazališta. Da parafraziram naslov jedne Fabreove predstave, u njemu postaje do kraja razvidna "nemoć kazališne ludosti". Ovo je tema koja zaslužuje dužu elaboraciju, ali neka za sada ostane ovako. Vratimo se "Gospođici Rice". Čak ni činjenica da je netko fizički vezan ne uspijeva ništa proizvesti kod gledatelja, osim pasivne recepcije. I prije sam imao sličnu situaciju s teatrom Le cheval. Bez obzira na direktno fizičko nasilje jednog izvođača nad drugim, publika je i dalje ostajala pasivna, nikad nije dobila impuls da se pokrene iz svoje standardne pozicije.

KP: U predstavi koristiš humor? Zašto je za tebe bila bitna ta vrsta geste?

O. Frljić: Htio sam otvoriti različite komunikacijske kanale s gledateljm. S obzirom na temu i ulaženje u politički nekorektan diskurs, taj humor funkcionira kao lakmus papir. Ako prepoznamo sve što je politički nekorektno, zašto se ipak tome smijemo? I kako branimo tu svoju poziciju da se politički nekorektnim stvarima smijemo? Zbog toga sam se odlučio za to.

KP: U predstavi si koristio metodu montaže slika. Priče se brzo smjenjuju, glumice naglo prelaze iz jednog emotivnog raspoloženja u drugo, sve je vrlo dinamično. Upravo ovaj pristup aludira na neku lakoću bavljenja kompleksnim političkim odnosima koji upravo zbog te lakoće postaju ona opća mjesta koja se šaltaju kao televizijski kanali.

O. Frljić: Priče se brzo smjenjuju jer se njima ne želi iskomunicirati cjelina, one rade protiv tiranije cjeline. Kao što sam napisao u programskoj knjižici, prekid se koristi kao pozitivni modus artikulacije. Nema jasno određene svrhe u jukstaponiranju različitih tekstualnih materijala. Radi se o odsustvu teleološkog usmjerenja. Glumac je subjekt koji uspostavlja logiku u dinamici pojavljivanja ovih prekida. Lakoća bavljenja kompleksnim političkim odnosima još je jedan izraz nemoći. Ako me nešto u kazalištu zanima, onda je to kontingencija ovog medija, sve ono što radi protiv neke njegove pretpostavljene esencije i onih narativa koji pokušavaju prebrisati ili prikiriti činjenicu da se kazalište u jednoj materijalno-povijesnoj konstelaciji pojavljuje i da će isto tako jednom i nestati.

KP: Perfekcionizam i uvježbanost pokazuju da si htio izbjeći svaku moguću spontanost. Na koji način je ovaj pristup u vezi s onim što je temeljna intencija predstave?

O. Frljić: Nalazim duboko problematičnim sve one postupke koji polaze od kazališta kao isječka neke vanscenske realnosti ili neke varijacije na tu temu. U tom smislu inzistiram na perfekcionizmu i uvježbanosti. Mi ne trebamo predstavljati neki fikcionalni kozmos, nego svijest o repetativnim ciklusima u koji je uključen svaki kazališni čin. U trenutku kad izvedba postigne ovo, možemo govoriti o pozitivinoj razlici koja se proizvodi kroz ponavljanje. Inače je to negativna razlika. Treba također napomenuti da je kazalište uvijek jedna represivna situacija i to na vrlo različitim razinama: represivna u smislu repetativnih ciklusa o kojima sam upravo govorio, represivna u smislu nametanja određenih označiteljskih praksi, represivna u smislu proizvodnje različitih interpetativnih zajednica itd.

KP: Također koristiš princip ponavljanja. Zašto?

O. Frljić: Ponavljanje se događa u drugom dijelu u kojem se pokušava izgraditi kompleksnija glazbena struktura. Ona se pojavljuje kao kontrast u odnosu na prvi dio u kojem se kompleksnost strukture podređuje tematskom punjenju – političkom tematskom punjenju. Na određeni način ukupna struktura ponavlja onu dilemu iz naslova predstave koja se može izraziti kao pitanje čemu dati primat: glazbi ili politici. Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba. Ali Condoleezza pokazuje da odnos glazbe i politike ne može biti tako jednoznačno riješen. U njenom slučaju mogućnost glazbe pokazala se kao nemogućnost politike i vica versa.

KP: Zanimala te recepcija. Istovremeno u samoj predstavi, autoreferencijalno parodiraš nemoć i političku ulogu kazališta. Kakva je tvoja reakcija nakon što je predstava igrala nekoliko puta i nakon određene recepcije koja se samim tim dogodila?

O. Frljić: Meni se potvrdila određena teza koju sam imao na samom početku. Ljudi još uvijek jako sentimentalno vjeruju u moć kazališta kao generatora društvene promjene, bez obzira na sve ono što ovaj tip sentimenata u domaćem ili međunarodnom kontekstu demantira. Za našu sredinu je to donekle i razumljivo jer se hrvatsko kazalište konstituiralo prvenstveno kao sredstvo nacionalne emancipacije i po inerciji toga zadržalo latentnu mogućnost brze transformacije u političku govornicu. Bitno je naglasiti da kazalište jako teško može raditi neku veću promjenu od promjene u uvjetima gledanja jer je distribucija moći puno kompleksinija. Moć nije centralizirana na način na koji je bila npr. početkom 20. stoljeća kada bilježimo jedan drugačiji tip političkog kazališta. U kontekstu "Gospođice Rice" i nesporazuma koje proizvodi, rekao bih da ljudi žele vjerovati da kazalište još može napraviti nešto u tom polju te ovu predstava vide kao nešto što pokušava raditi u tom smijeru, bez obzira na sve momente i mehanizme koje sam ugradio unutra i koji pokazuju neodrživost te vjere.

KP: Ne čini li ti se da ovakav pristup ipak dovodi do nekog širenja kulture emancipacije?

O. Frljić: Ja sam jako skeptičan prema emancipatorskom projektu, jer je uvijek potrebno uvjeriti onoga koga se emancipira ili planira emancipirati da mu je potrebna emancipacija. To mi je onaj problematični trenutak. Bilo koji kazališni pokušaj koji radi na tome, u tom nekom prvom koraku postaje jako problematičan – Kako nekoga uvjeriti da mu je potrebna emancipacija? Stoga više volim operirati na ovoj razini gdje ne znam što radim i što će to eventualno proizvesti kod nekoga. Ne želim se stavljati u poziciju onoga tko će definirati tuđe interese i ne želim biti onaj koga netko implicitno ili explicitno delegira da u kazališnom kontekstu nešto napravi za njega.