Tema
Za postojanje “bračkih vještica” saznala sam još kao brucošica zadivljena idejom da postoje žene koje su se odvažile živjeti u potpunoj autonomiji na osami usred otoka. O “bračkim vješticama” pričalo se puno, a znalo se malo. Isprva sam ih zamišljala kao mističnu skupinu feministkinja koje se okupljaju u noći punog mjeseca i čarobiraju između suhozida – prostodušna percepcija oblikovana govorkanjima iz naroda koja su postala dio folklora o zagonetnoj zajednici.
Ako su u 21. stoljeću u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu zaradile nadimak “vještice”, slutila sam da bi mi se svidio njihov rad (što god on uključivao). Malo više od jednog čitavog desetljeća kasnije završila sam u gostima na “vještičjoj” Zemlji za nas (ZZN), istražujući koliki je jaz između utopijske pretpostavke života u zajednici i njezine realnosti.
Zahvaljujući prijateljici Sari povezala sam se s Mrvicom i Antonelom, članicama i osnivačicama udruge Zemlja za nas. Budući da se novi_e posjetitelji_ce prihvaćaju na Zemlju putem preporuke prijatelja_ica i članova_ica, Sara mi je otvorila put ka Zemlji. Od čitave zajednice, jedino Antonela i Mrvica borave na Braču tijekom cijele godine i velikodušno su me primile u sedmodnevni posjet, uz prethodno upozorenje da su trenutačno u kaotičnom procesu restrukturacije uslijed izazovnog perioda promjena i reformi.
Prije dolaska na Brač nisam imala ideju o tome što me čeka, točnije moji horizonti očekivanja bili su u izmaglici ranije spomenutih predrasuda oblikovanih govorkanjima lokalaca. Posjetom Zemlji pokušala sam demistificirati romantiziranu ideju života u autonomnoj, samoodrživoj i ekološki osviještenoj zajednici, ali i saznati koji izazovi i pritisci mogu ugroziti izgradnju utopije.
Izraz “utopija” popularizirao je engleski humanist Thomas More u istoimenom djelu napisanom 1516. godine, a u doslovnom prijevodu označava “mjesto kojeg nema”, odnosno savršeno mjesto blagostanja i sreće u kojem ne postoji privatno vlasništvo. Čini mi se da su mnogi od nas, nepopravljivi optimisti, tijekom pandemije COVID-19 počeli sanjariti o materijalizaciji utopije: potaknuti gašenjem sadržaja u gradu bježali smo iz njega i vraćali se prirodi ili manjim mjestima.
Pandemijska kriza natjerala nas je na samodostatnost, sporiji način života i praktičan rad, tako da smo svi odjednom pekli sourdough kruh i započinjali DIY projekte uređenja kuće / okućnice / vrta. Promišljanja i sanjarenja o utopiji nisu nestala ni danas, kada društveno-političke okolnosti nisu ništa manje distopijske naravi (normalizacija ratova i genocida, masovni prosvjedi diljem svijeta, klimatska kriza, ubrzani razvoj umjetne inteligencije), stoga ne čudi poriv za izgradnjom sretnog mjesta pod suncem, svojeg malog komada raja.
U članku Petsto godina Thomas Moreove “Utopije” i utopizma (2016.) američki politolog Lyman Thomas Sargent utopizam naziva “društvenim sanjarenjem” koje je čovjeku svojstveno i od prije nego što je populariziran pojam utopije. Ovisno o vremenu i kulturi, takvi snovi (i noćne more), poprimaju različite oblike: mene je zanimao onaj brački.
Na sunčani, proljetni utorak stigla sam na Brač, uzbuđena i nepripremljena. Antonela me dočekala u trajektnoj luci i odvela na Zemlju makadamskim putem kroz maslinike ograđene suhozidima iz kojih su povremeno prkosno izbijali brnistra i makovi. “Ne bojiš se pasa?”, pitala me Antonela dok su nam u susret dotrčali psi s imanja i nisam stigla odgovoriti “ne”, a mješanac Milo već je skakao po meni. Mrvica i Mitar napravili su pauzu od uređivanja okućnice da bi me dočekali i upoznali s infrastrukturom imanja.
Smještena na međi triju bračkih općina, Zemlja je off-grid, što bi u doslovnom prijevodu značilo “van mreže”: vodovodne i električne. Zemljište na osami i off-grid način života omogućavaju više slobode, mira i sklada s prirodom, ali u praksi se sukobljavaju romantizirana slika samodostatnosti i njezina materijalna stvarnost.
Jedno od prvih infrastrukturnih ulaganja zajednice ZZN bila je gustirna s kišnicom, a pitkom vodom se opskrbljuju na obližnjim javnim izvorima ili u prijateljskim kućama, što se kosi sa samodostatnim praksama i stvara redoviti transportni trošak. “Kada smo došle na ovu našu izoliranu Zemlju, nismo mogle predvidjeti da će cijene goriva ovoliko rasti i da će nam u nekoj budućnosti predstavljati značajan trošak”, prokomentirala je Mrvica kada smo odmjeravale prednosti i mane off-grid života.
Izmicanje iz kapitalističkog sustava nije u potpunosti moguće jer zajednica ipak (selektivno) ovisi o tržištu. Osim otpornosti na ekonomske, ZZN prisiljena je suočavati se i s posljedicama klimatskih promjena: sve duža sušna razdoblja, ekstremne vrućine i nepredvidljivost kišnih sezona otežavaju uzgoj hrane. Među članicama zajednice struje ideje o preseljenju na lokaciju s povoljnijim klimatskim uvjetima, barem tijekom razdoblja velikih vrućina.
U introspektivnim razgovorima s Mrvicom i Antonelom zaključila sam da vizija utopije kojoj streme na Braču nikad nije počivala na obilju robe/proizvodnje (maslinovog ulja, biljnih hidrolata itd.) nego na zajedništvu, jednakosti i nehijerarhijskoj organizaciji. Ta tri vrijednosna stupa povremeno stvaraju pomutnju u vrednovanju rada na Zemlji.
Kako članovi_ce zaista mogu biti jednaki_e dok većina živi i radi van otoka, pa čak i van države, a manjina je ta koja kontinuirano brine o infrastrukturi, maslinicima i objektima na posjedu? Kako ostvariti pravedne uvjete za sve u toj napetosti između kolektivnog vlasništva i nejednake prisutnosti?
Inače, Zemlja je organizirana prema kombiniranom modelu vlasništva: jedan dio je u kolektivnom vlasništvu i obuhvaća maslinike i centralni objekt, a preostali dio je parceliran na manje čestice u individualnom vlasništvu članova_ica. Zanimljivo je da je Mrvica, koja čitavu godinu živi i radi na Zemlji i brine za zajedničku infrastrukturu, među posljednjima stekla parcelu u individualnom vlasništvu i jedina na njoj nema kuću.
Zasada ZZN prakticira direktnu demokraciju u odlučivačkim procesima, dakle sve članice imaju jednako pravo odlučivanja u potpuno nehijerarhijskoj konstelaciji. Takav model odlučivanja može smanjiti učinkovitost i usporiti donošenje odluka jer povremeno prisutne članice ne dijele svakodnevno iskustvo rada na Zemlji zbog čega određena infrastrukturna ulaganja mogu smatrati suvišnima. S druge strane, članice koje kontinuirano borave na imanju takva ulaganja vide kao nužan preduvjet za održavanje svakodnevnih aktivnosti.
ZZN nastoji balansirati podjelu rada i odgovornosti, a da se pritom ne naruši osjećaj zajedništva i jednakosti. To se nerijetko prelama na leđima onih koji_e na Zemlji borave tijekom cijele godine jer na njih neravnomjerno padaju svakodnevne obveze. Život u zajednici uza sve navedene izazove ne bi bio moguć da nema povjerenja među članovima_cama, što je možda najvrijedniji resurs ZZN. “Zajednica je jedno veliko ogledalo koje te zrcali”, jednom je rekla Mrvica i jasno mi je da to ogledalo ne zrcali samo raspodjelu moći, očekivanja i vrijednosti, već i pojedince i međuljudske odnose.
Na Zemlji uspijeva veliki broj maslina i jedan od mojih zadataka bio je njihovo malčiranje. U pauzama između radnih akcija ima puno smijeha, pjesme i palačinki, ali i teških razgovora. Boravila sam na Zemlji u razdoblju proljetnog čišćenja koje je i na simboličnoj razini poslužilo kao prilika za pripremanje prostora za novo poglavlje u razvoju zajednice ZZN. Nakon razdoblja konfliktnih rastanaka s bivšim članicama zajednice koji su utjecali na cjelokupnu dinamiku, pa čak i unijeli razdor među preostalim članovima_cama, ZZN se oporavlja od perioda destabilizacije.
Emotivno teški i konfliktni izlasci najštetniji su za zajednicu i na primjeru ZZN saznajem da je to jedna od najosjetljivijih točaka za one koji imaju zajedničko vlasništvo ili određenu razinu međusobne ovisnosti. Paradoksalno, zajednica je u trenutku kada je najugroženija uspjela razviti otpornost i prebaciti fokus na izgradnju stabilnijih modela suradnje.
Organiziranje radionica u suradnji s lokalnom zajednicom, umrežavanje sa sličnim udrugama van otoka (pa i države) i pripremanje projekata u suradnji s drugima smjer je u kojem zajednica nastavlja rasti. Članice koje održavaju zemlju, infrastrukturu i brinu za životinja za to dobivaju kompenzaciju i njihov se rad počinje ozbiljnije validirati. Poučene iskustvom, uz dozu opreza ulaze u nove projekte i suradnje, a posljednje pojačanje kolektivu u trenutku mog boravka na Zemlji bila je mala janjica Gora.
O Gori, kao i o ostalim životinjama brine se s puno ljubavi i pažnje, što mi je od dolaska na ZZN bila najveća “zelena zastavica”. Ideja da svi odnosi trebaju biti manje hijerarhijski i eksploatacijski u ZZN se prakticira ne samo na planu unutar zajednice, nego i na planu ljudi-priroda, što zajednicu povezuje s ekofeminističkim načelima koja se protive dominantnim “-izmima”: kapitalizmu, rasizmu, specizmu i patrijarhatu. “Kada smo pokrenule ZZN, mi nismo ni znale što je ekofeminizam, taj pojam smo otkrile tek kasnije kada je Mirela Holy kod nas počela pisati o takvim temama pa smo se zapitale: je li ovo što mi radimo ekofeminizam?”, objasnila mi je Mrvica kad sam se začudila da se na ZZN ne razmeću aktivističkim zastavicama.
ZZN nigdje nije jasno zauzela antirasističke, feminističke ili bilo koje druge političke pozicije, makar playlista, plakati, kalendari, knjige na Zemlji jasno daju do znanja da se radi o solidarnom, antifašističkom, antikapitalističkom i kvir prostoru. “Živciraju nas etikete, zar je bitno jesmo li mi kvir ili ne”, jedna je od prvih rečenica koje mi je Antonela izgovorila kada smo se upoznale. I ovaj primjer ideološkog pozicioniranja uči nas da život u zajednici često u teoriji znači jedno, a u praksi nešto drugo. U tom smislu primjer Zemlje za nas može nas ohrabriti da se usudimo praksu približiti teoriji, a realnost utopiji.
Ploveći trajektom s otoka natrag na kopno osjećala sam se zahvalno na povjerenju dobivenom od žena sa Zemlje. Ima nešto ohrabrujuće u svjedočenju drugačijih svjetova što me nadahnjuje da i sama promišljam o mogućnostima izgradnje nekih alternativnih budućnosti – punih cvrkuta ptica, pasjeg laveža i meketanja male Gore.
Objavljeno
