Ne zanemarujte ono što Vam se događa pred nosom!

KP: To zvuči veoma logično i jednostavno u teoriji, ali obično su gradske strukture tako složene da se gradovi teško mogu uspješno promijeniti iznutra. Možda bi kreativne industrije mogle pomoći takvim gradovima da se promijene. Kako biste opisali kreativne industrije?

O’Connor: Prvo ću odgovoriti na prvi dio pitanja. Problem kod kreativnih gradova je bio sličan onome kao u onoj bajci kad ljudi moraju odlučiti tko će mačku objesiti zvonce oko vrata. Da, gradovi mogu biti kreativni, ali kakvim se sredstvima koriste kako bi postali kreativni? To je interna stvar gradskih vlasti. Katkad jednostavno nemaju sreće, a katkad se plan ne ostvari. Usto je važno i kakav identitet grada i njegove povijesti žele uključiti u svoju viziju budućnosti grada. Kao što i sami možete zamisliti, to je uistinu veliko pitanje. Kreativne industrije mogu pomoći pri tome. Kreativne industrije označavaju ljudski doprinos kulturi grada u kombinaciji s komercijalnim elementima. To ne znači da su im motivi u potpunosti komercijalni, nego da se radi o načinu financiranja kulture izvan okvira državnih institucija. Tako ljudi zarađuju novac baveći se kulturom. Može biti riječ o dizajnu, glazbi, televiziji, radiju, vizualnoj umjetnosti i svim tim novim medijima, digitalnoj umjetnosti i sl. To je veoma složen i raznovrstan sektor, pod zajedničkim nazivom kreativne industrije. Ako se grad zna koristiti njima na pravi način, njihov utjecaj na grad može biti veoma snažan.

KP: Možemo to povezati s kulturom europskih glavnih gradova. Neki su se europski glavni gradovi kulturno razvili. Kako se takav grad može održati ako funkcionira na tako širokoj razini?

O’Connor: Mislite na kulturu glavnih gradova? Da, iskustva su veoma različita. Na početku je bila riječ o najpoznatijim gradovima poput Pariza, Madrida itd. Glasgow je promijenio taj trend pod utjecajem urbane regeneracije. To je imalo velikog utjecaja. Drugi su gradovi nastavili s kulturnim razvojem, poput Helsinkija. Teško je održati takvu razinu kulturnog razvoja, a malo je gradova uspjelo u tome. Mislim da je razlog tomu što je to postalo pitanje prestiža. Mnogi gradovi misle da će im to riješiti sve probleme jer privlači velike političke zvjerke koje žele ostaviti dojam gradnjom velike zgrade poput one u Genovi. Često ne obraćaju dovoljno pozornosti na lokalnu kulturu određenog grada. Kad cirkus napusti grad, za njim ostaje mnogo beskorisnih zgrada, a ljudi se osjećaju iznevjereno.

KP: Manchesterski slučaj možemo vidjeti kao uspješan primjer korištenja kulture u svrhu transformacije urbanog krajolika.

O’Connor: Manchester se dugo pokušavao regenerirati dovođenjem stranoga kapitala. Surađivali su s velikim kompanijama iz Amerike koje su se zanimale za razvoj obale, starih industrijsih zgrada i slično. To nije bilo uspješno. Bilo je veoma teško privući ulagače. Istovremeno je glazbena pop scena u Manchesteru doživjela procvat, a grad to uopće nije očekivao. Tek sredinom 1990-tih shvatili su da im se doslovno ispred nosa događa nešto od svjetske važnosti pa su pokušali s novim pristupom. Radili su na uključivanju lokalnih građevina, dizajnera i ljudi iz kulture u regeneraciju grada. Počeli su s obnovom starih skladišta, gradnjom manjih prostora za održavanje kulturnih manifestacija i dijelova grada s kafićima i drugim prostorima gdje ljudi provode slobodno vrijeme. Povezivanje s takvim mjestima uistinu može dovesti do napretka. No, uz to je potrebno sagledati širu sliku i razmisliti o identitetu grada i onome što može postati. Suradnja s pokroviteljima kulturnih događanja u gradu ključna je za to. Spomenuli ste glavne gradove kulture. Često je najvažnije dovesti trenutno najvećeg svjetskog umjetnika, arhitekta ili građevinara. To je dobro, tako i treba biti. Na primjer, ako se Zagreb želi uključiti u svjetske trendove, može. No ne smijete zanemariti ono što vam se događa pred nosom, to je uvijek velika pogreška.

KP: Što Vam je predstavljalo najveći izazov u Manchesteru?

O’Connor: Zainteresirati ljude koji se inače ne bave kulturom i uvjeriti ih da se radi o gospodarski dugoročno isplativom projektu. Manchester je na neki način imao sreću što se velike građevinske tvrtke u početku nisu zanimale za njega. Sada se zanimaju za njega i to je postao problem jer ih sada moraju odbijati, što je teško kad vam netko nudi mnogo novca. Najveći je izazov navesti ljude da razmišljaju o tome kako neizgled manji projekti mogu predstavljati kreativni napredak za grad te ih uvjeriti da ih moraju shvatiti ozbiljno i dati im dovoljno prostora za razvoj. Moraju razmišljati o vezi između kulturnog i gospodarskog razvoja grada. To znači da moraju razmisliti o novoj definiciji gospodarstva grada. Nisu uvijek najvažnije velike investicije i komercijalne aktivnosti, nego ulaganje u trajne kulturne vrijednosti.

KP: Prema Vašem iskustvu, kakav je razvoj kulture koja je usko povezana s gospodarskim sustavom?

O’Connor: Kultura i gospodarstvo uvijek su bili međusobno povezani kao, na primjer, u Firenci u doba renesanse. Tada su moćnici ulagali u kulturu. Dakle, ne radi se o novom odnosu, nego o novoj vrsti odnosa između gospodarstva i kulture. Kako su povezani? Mislim da ima mnogo načina na koje se mogu povezati kultura i gospodarstvo u gradovima. Na primjer, prije se kultura financirala državnim subvencijama, obično pod okriljem umjetnosti. No sada na kulturu utječe mnogo više elemenata. Sada znamo koliko je važno voditi brigu i o prostorima održavanja kulturnih događaja. Oni su ujedno i komercijalni prostori poput kafića, dvorana, obrazovnih ustanova i cijelog niza drugih prostora važnih za kulturu u gradu. O njima se trebamo brinuti i upravljati njima, što je postao sve složeniji zadatak jer novac više ne daju samo grad i država, nego je riječ o sve raznovrsnijem rasponu ulagača. Prostori poput kafića, dvorana i slično postali su dijelom te globalne promjene. Trenutačno je najveće pitanje kako zadržati male poduzetnike na lokalnoj razini, kako spriječiti njihovu prodaju velikim lancima koji stvaraju atmosferu homogenosti u gradovima. To je veliki problem u cijeloj Europi. Stari su gradovi uvijek nudili jeftine prostore organizatorima kulturnih događanja, a sada su građevinari diljem Europe shvatili da je prisustvo umjetnika i kreativnih industrija dobro za posao. Sada mnogo brže ulaze u taj posao. Smanjen je jaz između umjetnosti i njezina korištenja u komercijalne svrhe. To je postao problem jer je taj razmak tako malen da se građevinari pojave i prije samih umjetnika.

KP: Koje su loše posljedice jakog utjecaja kreativnih industrija u gradu?

O’Connor: Kreativne industrije ne utječu izravno na kulturu. Problem je u tome što dolaskom na neko područje stvaraju određenu atmosferu. Upravo su zbog toga i primamljive gradovima. Ako određeni dio grada ima veliku gospodarsku vrijednost, ne znači da ulagači od njega imaju i izravnu financijsku korist. Nisu jednako isplativi kao najpopularniji gradski kafići (Starbuck’s). To je veliki izazov za gradove jer je riječ o intelektualnoj, kulturnoj i kreativnoj vrijednosti, a ne samo gospodarskoj. Vrijeme je da prijeđemo s riječi na djela. Što ako dođe veliki lanac kafića poput Starbuck’sa i poželi kupiti neki prostor ili ako velika kompanija odluči kupiti tvornicu koju je neka manja lokalna tvrtka mogla iskoristiti? Što ćemo izabrati? To je najveće pitanje za gradove.

KP: Kada govorimo o gradovima, rado bih spomenula zagrebačku Operaciju:grad. Važnost Operacije:grad možemo vidjeti na nekoliko razina – društvenoj, političkoj i kulturnoj. Na društvenoj i političkoj razini manifestacija je pokazala kako neki mrtvi prostori koji su napušteni 20 godina, mogu donijeti vrijednost i novac. Poslije 20 godina Badel se od mrtvog kapitala tranformirao u željeni prostor. Kako opisujete ovaj interes kulture prema marginaliziranim prostorima?

O’Connor: Ta je promjena došla veoma brzo. Kad sam počeo raditi u Manchesteru, nitko nije želio te zgrade, a sada ih svi žele. Došlo je do goleme transformacije europskih gradova. Taj je trend došao iz Kine. Ondje rade isto to sa skladištima i starim tvornicama iz 1940-ih i 1950-ih u Šangaju i Pekingu. Svi tvornički kompleksi u Pekingu dani su na korištenje umjetnicima. To se dogodilo vrlo brzo. Veoma je slično reprogramiranju hardvera grada iz 19. ili 20. stoljeća. Zatvori, željeznički kolodvori, umobolnice, škole, policijske postaje i slični prostori. Ti prostori imaju mnogo potencijala, ali mislim da im treba pristupiti s oprezom. To je privremena uporaba prostora, takvo što katkad je neizbježno. Uglavnom se radi o velikim kompleksima u gradskim središtima, a kad jednom shvate koliko su vrijedni, više ih neće nuditi na korištenje umjetnicima. No mislim da će gradovi shvatiti da moraju imati i neiskorištenog prostora. U gradu mora biti prljavih i neiskorištenih prostora. Moj prijatelj iz Manchestera zove ih kompostom. To je organski otpad poput oguljene kore krumpira i sl. Takve prostore treba ostaviti na miru i vidjeti što će se dogoditi. Nešto se slično događa i u gradovima. Katkad marginalne prostore ne treba ni dirati. Sjajno je što su takvi prostori dobili uporabnu vrijednost, ali mislim da će građevinari kad-tad shvatiti njihovu vrijednost i kupiti ih. Gradovi će zadržati takve prostore jer su doista dobri i lako ih je izgubiti.

KP: Što hrvatski gradovi mogu naučiti iz Vašeg međunarodnog iskustva?

O’Connor: Mnogo toga. Mogu naučiti ne slijediti tuđe primjere. Između ostaloga, u Kini sam vidio da neka mjesta slijede primjere drugih, ali napredak se uvijek postiže inovacijom. Važno je promatrati što se događa u svijetu, ali ne nužno i slijediti tuđi primjer. Grad mora riskirati i ostvariti svoju viziju budućnosti. Marginalni prostori našli su svoju svrhu, ali gradovi poput Zagreba moraju ići ispred drugih i iskoristiti njihova iskustva za svoj napredak. Pouka na kraju je da to morate učiniti na svoj način. Ne možete postati drugi Bilbao ni druga Barcelona ili Manchester. Morate to učiniti na svoj način, a to znači riskirati, jer sve su to jednom bili riskantni pothvati. To također znači i slušati stanovnike grada, a ne razgovarati samo u zatvorenim krugovima ljudi. Najveći uspjeh koji je Manchester postigao je komunikacija s ljudima s kojima se nikada prije nije komuniciralo. Tako se to događa.