Kritika Klara Petrović diplomirala je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz Luju Šimunović i Juricu Mlinarca dio je kustoskog kolektiva KUĆĆA koji je ove godine osmislio koncept za 36. Salon mladih, koji će se održati u HDLU-u pod temom Paraziti. Kao studentica, s Lujom Šimunović je 2015. godine pokrenula portal za studente povijesti umjetnosti Kulturflux. Pisala je za portale Vizkultura i Muf te je surađivala s dvjema etabliranim suvremenoumjetničkim organizacijama – Kontejnerom i Organom Vida. S Petrović smo razgovarali o radnim uvjetima u polju nezavisne kulture i vizualnih umjetnosti.
Možeš li nam opisati početke svojeg rada u povjesničarskoumjetničkoj i kustoskoj struci, koliko je polje bilo otvoreno i kakve su se prilike pružale mladim kustosicama i povjesničarkama umjetnosti?
Prvi projekt koji sam pokrenula bio je Kulturflux 2016. godine za vrijeme studija s kolegicom Lujom Šimunović s kojom sam nastavila blisko raditi do danas. Kulturflux nam je pomogao da pobliže upoznamo hrvatsku kulturno-umjetničku scenu. Ono što smo već tad primijetile je da su akteri na nezavisnoj sceni bili vrlo otvoreni pomoći nam u razvoju te platforme u obliku savjetovanja, ali i pružanja prostora na korištenje. Otvorenost za suradnju ipak ne podrazumijeva i prilike za rad na sceni. Pod time mislim da se početak rada na nezavisnoj sceni uvijek svodi na volontiranje, a ponekad i prekarni rad. Nažalost, ponekad se to nastavi i nakon diplome unatoč stečenom iskustvu. Definitivno je bilo lakše nositi se s bilo kakvim preprekama jer smo Luja i ja oduvijek radile zajedno i bile podrška jedna drugoj.
Ono što sam primijetila u vlastitom slučaju je to da je pozicija kustosa nešto do čega se mora napredovati. Prvih nekoliko godina rada na sceni bila sam koordinatorica, runnerica, producentica, voditeljica volontera, vodič po izložbi, čuvar izložbe, administrator, organizator pa čak i edukator, dok mi se nije napokon otvorila prilika da radim kao kustosica, što je podrazumijevalo i sve nabrojene poslove uz rad na postavljanju izložbe i osmišljavanju popratnog programa. Voljela bih da je u tom pogledu polje bilo otvorenije educirati me o poslu kustosice s naglaskom na istraživanje i rad s umjetnicima.
Pružaju li po tvojem sudu institucije dovoljno prostora za uključivanje mladih kustosica i povjesničarki umjetnosti za rad u polju i koje bi primjere izdvojila kao dobre ili loše?
Iskreno, nisam imala puno prilika raditi u institucijama pa ne mogu donijeti čak ni subjektivnu prosudbu na temelju iskustva. Kao članica Kontejnera i Organa Vida uglavnom sam radila u institucijama koje su nam prepustile prostor za održavanje festivala i s obzirom na to, smatram ih susretljivima.
Mislim da sam se udaljila od želje za radom u institucijama još na preddiplomskom studiju, oko 2013., 2014. godine. Tada sam kao studentica radila u Modernoj galeriji i Umjetničkom paviljonu kao čuvarica koja tu i tamo odrađuje vodstva, za što sam bila plaćena 12 ili 15 kuna po satu i bila tretirana kao vrlo zamjenjiva osoba, a ne studentica povijesti umjetnosti koja želi učiti i razvijati se jer si sigurno neće pokriti životne troškove s tom plaćom. Smatram da ako nekoga plaćaš 12 kuna po satu, ta osoba onih ostalih imaginarnih 13 kuna volontira pa bi bilo fer ponuditi neke aktivnosti koje bi koristile njenoj budućnosti. Dakle, bila sam razočarana da to nije prepoznato i da nam je rijetko dana veća odgovornost ili edukacija o kustoskom radu u instituciji, funkcioniranju jedne institucije i sličnim praktičnim informacijama koje nisam, u tom trenutku, imala priliku naučiti bilo gdje osim na tom radnom mjestu. Također, posao je uvijek prikazivan kao idealna prilika da zaradiš dok učiš za ispite jer ionako većinu dana izložbu dođe pogledati samo nekolicina posjetitelja.
Kao članica kolektiva KUĆĆA, uz Luju i Juricu, danas imam priliku kurirati 36. Salon mladih (pod temom Paraziti) i prvi put blisko surađujem s jednom kulturnom institucijom koja je zadužena za organizaciju čitave manifestacije. Imamo potpunu kreativnu slobodu i veliku podršku HDLU-a u svim dosadašnjim odlukama, a komunikacija s njima vrlo je transparentna.
Tvoj rad na nezavisnoj kulturnoj sceni je zapažen – radila si, između ostalog, kao kustosica na projektima dviju etabliranih suvremenoumjetničkih organizacija, Kontejnera i Organa Vida. Možeš li na primjerima tih suradnji nešto ispričati o izazovima rada, produkcije i organizacije programa u nezavisnoj kulturi?
Za mene se, nakon 5 godina rada na međunarodnim umjetničkim festivalima, najizazovnijim pokazalo pronaći motivaciju i vrijeme za osobni profesionalni razvoj. Pod time mislim na podrobna istraživanja neke teme i fenomena na suvremenoj umjetničkoj sceni, pisanje tekstova i sve ostalo što ulazi u opis posla suvremenog kustosa i teoretičara, a što su smjerovi u koje sam htjela ulagati svoje vrijeme. Umjesto toga, postala sam producent i administrator, a moj kreativni elan je zakržljao. Propitivanje tema često se svelo na ono što mislim da mogu prilagoditi natječajnoj dokumentaciji kako bismo sigurno dobili novac za produkciju i kako bih zadovoljila već postojeće i ustaljene formate. To je ciklični pakao u koji nas stavljaju nesigurni izvori financiranja i gotovo nemoguća misija stvaranja održivosti na sceni.
Prošle godine smo Luja Šimunović, Jurica Mlinarec i ja osnovali vlastiti kolektiv KUĆĆA s ciljem da se, na neki način, reprogramiramo i naučimo kritički sagledavati procese u organizaciji koji dovode do tih vrsta frustracija smišljajući nove oblike suradnje s umjetnicima. Koncentrirani smo na lokalnu scenu, istraživački proces i eksperimentalan pristup produkciji umjetnosti te želimo aktivno sudjelovati u nastanku, diseminaciji i prezentaciji rada u obliku bliske suradnje s umjetnicima, zaobilazeći ili izmjenjujući formate kratkotrajnih statičnih izložbi. Ukratko, odlučujemo se odmaknuti od principa toga da radimo nešto samo zato što će nam to možda osigurati više novaca iz javnih izvora i okrećemo se onome što nas kreativno ispunjava. Osim toga, na Salon mladih gledamo kao na svoj zadnji ogromni projekt jer se želimo koncentrirati na manja, ali značajna događanja.
Pandemija koronavirusa drastično je utjecala na kulturni sektor, kako je utjecala na tvoj rad?
Touch Me festival 2020. godine organizirali smo za vrijeme prvog lockdowna. Do zadnjeg trenutka nismo znali hoćemo li imati priliku održati performanse, diskurzivni program ili otvorenje s obzirom na stalno mijenjajuće mjere. Na kraju smo, samo srećom, uspjeli održati festival u nekom mjehuriću vremena u kojem su mjere bile gotovo potpuno nepostojeće.
Pandemija je utjecala na vrlo važan aspekt kulturno-umjetničkih događanja, a to je umrežavanje i izmjenjivanje ideja. Većina suradnika i umjetnika nije bila u mogućnosti putovati, a meni je upoznavanje umjetnika za vrijeme postava vrlo važno. Na taj način sam sklopila dugogodišnja prijateljstva i suradnje bez kojih ne bih uopće imala razloga nastaviti djelovati na sceni jer se upravo u interakcijama rađaju nove ideje i projekti.
ObjavljenoObjavljeno
