Tema Izložba Etnografskog muzeja i Instituta za etnologiju i folkloristiku Lica gladi otvorena je 22. rujna 2022., te će biti postavljena sve do 2. svibnja 2023. Postav ove opsežne izložbe problematizira glad kao kontinuirano prisutnu boljku svijeta, lokalne primjere borbe za opstanak u kriznim vremenima rata i klimatskih nepogoda, razne oblike organiziranja humanitarne pomoći potrebitima, korištenje gladi kao političkog sredstva, poremećaje prehrane te tradiciju sezonalnosti na koju nas upućuje suvremena ekološka kriza. U sklopu izložbe organizirane su i brojne radionice i predavanja s ciljem podizanja svijesti o problemu gladi te javnoznanstvena kampanja Remek Tijelo posvećena poremećajima hranjenja. O samoj izložbi i širem kontekstu u koji zahvaća razgovarali smo s autoricama, dr.sc. Tanjom Kocković Zaborski iz Etnografskog muzeja i dr.sc. Melanijom Belaj s Instituta za etnologiju i folkloristiku.
Kako navodi najrecentniji UN-ov izvještaj, gotovo 10 posto svjetskog stanovništva pogođeno je glađu, a gotovo 30 posto ljudi živi u okolnostima u kojima nemaju siguran pristup bazičnoj prehrani. Sve negativne brojke vezane uz ovaj problem samo su se drastično povećale od početka pandemije, tako da sad i međunarodne svjetske organizacije okupljene oko UN-a predviđaju kako prethodno utvrđeni međunarodni cilj eliminacije gladi u svijetu do 2030. godine neće biti moguće ostvariti. Izložbom nudite prikaz lica i naličja gladi kroz povijest, ali ih povezujete i s aktualnim trenutkom. Prošlo je pola godine od njezina otvaranja – možete li nam reći kakve su reakcije posjetitelja, jesu li ispunjena vaša očekivanja?
Melanija: Najsvježije statistike (2021. i 2022.) prema Svjetskom programu hrane (WFP) o broju gladnih u svijetu su poražavajuće, radi se o 828 milijuna ljudi koji svake večeri liježu gladni. Do danas je broj onih koji se suočavaju s akutnim nedostatkom hrane naglo porastao – od 2019. godine bilježi se porast od 150 milijuna, a od 2020. dodatnih 46 milijuna. Dakle, od trena od kada smo imale ideju o izložbi do trena kada pripremamo katalog te izložbe aktualan broj gladnih se povećao gotovo za 200 milijuna ljudi.
Ni jedna ni druga nismo uvjerene da postoji svijet u kojem gladi neće biti, ali nekako smo osjetile potrebu razmišljati o tom problemu i shvatile da smo na glad postali imuni u današnjem svijetu obilja. Iako je glad vrlo prisutna u medijima, nije reprezentirana na dobar način, prave informacije ne dolaze do svakog uha, i to pogotovo na lokalnoj razini. Ustvari, ova izložba je univerzalna, kroz nju se naziru problemi, ali mi ih ne rješavamo, mi samo na njih ukazujemo. Smatramo da smo njome uspjele možda doći do šireg broja ljudi i osvijestiti problem gladi kao problema svijeta, i to da je pravo da je na dostupnost hrane jedno od temeljnih ljudskih prava – kao da smo kao društvo na to zaboravili. Što se tiče posjetitelja, Tanja je kustosica i zaposlenica muzeja i ona više komunicira s posjetiteljima jer češće vodi izložbe, pa će više moći reći o njihovim reakcijama.
Tanja: Naravno. Recimo, naši posjetitelji koji su umirovljenici, a ima ih jer oni vole ovakve teme, vole doći nešto pročitati, ali isto tako i podijeliti svoja sjećanja i svoja iskustva koja su stekli kao klinci, pred kraj ili za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su iskusili glad. Zbog toga je s njima vrlo lako razgovarati kad ih vodite kroz izložbu, oni će vam uvijek ispričati neku svoju priču. I to je smisao na koji je Melanija ukazala – ne samo da pričamo općenito i u brojkama, već da pričamo o tome sa susjedima, da prepričavamo osobna iskustva, koja su jako bitna i zapravo su nama jako dragocjena, da dobijemo taj feedback od ljudi koji su to proživjeli, koji sada imaju 70-ak godina. Slično je i s našom srednjom generacijom koja je isto tako bila izložena nestašicama; mi smo bili djeca u vrijeme 1980-ih godina kad se čekalo u redu za kruh, a isto tako smo preživjeli i 1991. kada je jako puno ljudi ostalo bez posla. Riječ je o kontinuiranom stanju nestašice, i to je ono što je kroz izložbu pokazano, da se ta pitanja uvijek nekako vraćaju – od Prvog svjetskog rata, preko međuratnog razdoblja, do Drugog svjetskog rata, pa razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, osamdesete, pa 1991., a onda i krizne dvijetisućite. Bilo da kroz izložbu vodimo djecu, srednjoškolce ili starije, uvijek naglašavamo i povezujemo priče i sjećanja s onime što se danas događa. I to je zapravo ono što je dobro u ovoj izložbi, iako je žalosno što sve to vrlo lako povezujemo s pitanjima nestašice i rasta cijena danas.
Melanija: Još je nešto vrlo zanimljivo što se reakcija posjetitelja tiče, primijetile smo da kod dijela koji se bavi borbom protiv gladi – a zapravo smo izložbom htjele prenijeti afirmativne poruke, a ne samo pružiti crno obojene predodžbe – dolazimo do toga da se gotovo sve svodi na ljudsku narav, ljudsku volju za preživljavanjem, za solidarnošću. Kada su teška vremena ljudi međusobno surađuju kroz humanitarni rad, i to je afirmativni dio koji posjetitelji prepoznaju, i u svojim sjećanjima, ali i danas. Zato smo u postav uvrstile i pandemiju pa se ljudi prisjete nekih način na koje su i sami tijekom nje djelovali. Želimo da ljudi kontinuirano osvješćuju sva lica svoje naravi, ne samo da smo takvi da glad kontinuirano proizvodimo, nego da smo moćni proizvesti i empatiju i solidarnost te imati sluha za drugog. I mi to osjećamo kod posjetitelja.
Također, etnografskim dijelom postava i prikazom univerzalnih običaja pokušavamo doprijeti do mlađih generacija, kojima pojedini simbolični načini premošćivanja straha od gladi nisu jasni. Nastojimo ih upoznati s tim prošlim duhom čovjeka koji se borio, kojem je priroda bila važna, čime opet kontinuirano i svjesno idemo na ekološki i održivi moment. Želimo putem etnografije osvijestiti mlade da trebamo brinuti o prirodi i prema njoj se odnositi s poštivanjem – jer i o njenoj moći, između ostalog, kako u prošlosti, a tako i danas, ovisi hoćemo li biti gladni ili ne.
Kako ste i same naglasile u izložbi, krize su plodno tlo za širenje gladi, ali i iznalaženje otpora istoj. Osim što je rat u Ukrajini dodatno poremetio svjetske lance opskrbe prehrambenim proizvodima i na našim lokalnim primjerima možemo vidjeti nespremnost u suočavanju s ovim problemima. U sklopu izložbe istaknule ste potrese na Baniji kao jedan od ovih lokalnih primjera, naročito ograničenost pogođenog stanovništva u pripremi hrane zbog života u privremenom smještaju. Možete li nam reći nešto više o načinu na koji se nose s ovim problemom, sada već više od dvije godine od te katastrofe? Jeste li se susrele s kakvim praktičnim prijedlozima pružanja adekvatnije pomoći ovoj populaciji?
Melanija: Tijekom istraživanja za izložbu posjetile smo Glinu, Petrinju i naselje Majske Poljane, a na to nas je naveo razgovor s koordinatorom inicijative Chef kuha doma. To nam je bio etnografski istraživački teren i vidjele smo način života ljudi u kontejnerskom naselju, ali i onih koji žive u kontejneru kraj svojih kuća koje su porušene. Htjele smo osvijestiti i taj problem, koji nakon dvije i pol godine još uvijek postoji. Istaknule smo ga na izložbi osvrtom na život u kontejnerskom naselju, gdje su ljudi doslovno svedeni na to da im je najprihvatljivije zagrijati limenku hrane u limenci od 12 metara kvadratnih u kojoj žive, i u kojoj se odvija cijeli život koji je nekad bio ne u stanu, nego u kući s okućnicom, s vrtom i voćnjakom i životinjama, u nekom potpuno drugačijem okruženju.
Također, država je u jednom trenu bila ukinula obroke onima koji imaju osposobljenu kuhinjsku jedinicu u kontejneru, međutim nisu razmišljali o tome da u tim kontejnerima koji imaju kuhinjsku jedinicu možda nema tko kuhati, da su tu možda osobe s invaliditetom ili stari i nemoćni. I to je bio jedan moment koji nas je još više nagnao da ovome posvetimo pažnju. U razgovoru s dogradonačelnicom Gline, gospođom Brankom Bakšić Mitić, uvidjele smo koliko se ona svakodnevno susreće s tim problemima, i koliko je teško starima i nemoćnima još i dan danas. Recimo u naselju Bojna, kada pada kiša, teško je doći do svih starijih osoba, a uglavnom su tamo naseljene starije osobe. Ima možda jedan gospodin koji je malo mobilniji pa onda on obilazi ove do kojih se ne može doći. Ti ljudi nemaju najosnovnije uvjete, doslovno mogu biti dovedeni do ruba gladi, jer žive na rubu siromaštva usred prilika u kojima jesu. To su saznanja koja su nam vrlo friška i ne vidimo baš nekih velikih pomaka, da se u tom smjeru nešto riješilo.
Tanja: Kada smo razgovarale s inicijativom Chef kuha doma, pratile smo u medijima polemiku o tome da država nije pravodobno reagirala što se tiče pripreme hrane na samom pogođenom području, nego su to upravo organizirala neformalna inicijativa. Oni su se u pola sata spremili i otišli u Sisak i Glinu, i sa svojim food truckovima zapravo napravili jedno malo naselje. S obzirom na to da su i inače dobro organizirani u kuhinji, krenuli su kuhati obroke za vatrogasce, policajce, prvu pomoć, a onda su kasnije tu došli i građani. Nas je zanimalo upravo taj dio – ako država ne reagira u tom nultom trenutku, a ljudi tada trebaju jesti, kako se onda ti ljudi mogu snaći. I to je trajalo jedno duže vrijeme da je civilna inicijativa preuzela tu odgovornost, dok država nije krenula s tvrtkom Pleter, koji su onda krenuli s obrocima. Bilo nam je bitno da iskažemo i taj dio – da nesposobnost ili sporost države u kriznim trenutcima upotpunjavaju različiti segmenti, ne samo lokalnog organiziranja, nego i nacionalnog organiziranja pomoći. Danas, nakon velikog potresa u Turskoj, isto tako na vidjelo izlaze pitanja kako organizirati prehranu na takvom području gdje trebate sve te službe i preživjele ljude nahraniti. To su jako aktualna pitanja o kojima treba razgovarati, zbog čega smo i uvrstili tu malu crticu u izložbu, kako bi si ljudi malo vratili film unatrag i postavili to pitanje – što ako država ne može, tko će? A to je onda povezano i sa solidarnosti o kojoj je Melanija govorila.
Pitanje gladi, odnosno proizvodnje dovoljne količine zdravih prehrambenih proizvoda, usko je vezano uz pitanje ekološke održivosti. Još tijekom srednje škole, sudjelovala sam u provođenju ankete o prehrambenim navikama među mojim vršnjacima, pri čemu su dobiveni podaci pokazali da su prehrambene navike te mlađe populacije urbane zagrebačke sredine, već tada, sredinom 2000-ih, bile doslovno potpuno obrnute preporukama znanstvenika. U današnje se vrijeme konzumira previše zašećerenih proizvoda, a i meso se konzumira u puno većoj mjeri nego je to bio slučaj još kod generacije naših roditelja. Istraživanja pokazuju da je upravo proizvodnja mesa zaslužna za vrlo visok postotak emisije CO2, da se za proizvodnju hrane koristi 3/4 svjetskih resursa pitke vode, što samo dodatno potiče na promjenu prehrambenih režima. Jeste li u promišljanju izložbe na neki način pokušale adresirati ove teme?
Melanija: Što se tiče situacije s proizvodnjom hrane, postoje agende FAO-a, Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu i UN-a. U razdoblju nakon 2015. godine počelo se s određenim programima koji bi trebali utjecati na održivost i detaljnije su usmjereni na proizvodnju hrane i distribuciju. Između ostalog, na sjednici Ujedinjenih naroda upravo te 2015. godine gotovo sve države svijeta obavezale su se na ispunjenje tada zacrtanih sedamnaest globalnih ciljeva, takozvanih Ciljeva održivog razvoja (Sustainable Development Goals) koji, između ostalog, uključuju zaustavljanje ekstremnog siromaštva, pružanje bolje zdravstvene zaštite ljudima i postizanje jednakosti za žene. Drugi cilj je: okončati glad i sve oblike pothranjenosti do 2030. godine. Međutim, čini mi se da ti veliki ciljevi uvijek ostaju mrtvo slovo na papiru.
Što se tiče piramide prehrane – recimo, u medijima smo zasićeni informacijom da su djeca u Hrvatskoj pretila. Pretilosti su puni novinski članci. Istražujući ovu temu za izložbu shvatile smo da pretilost jest jedan problem djece u Hrvatskoj, ali jedan još veći, još strašniji, su poremećaji prehrane poput anoreksije, koja dovodi do smrtnosti. Dakle, itekako važan, itekako prisutan problem, ali još uvijek pod stigmom, i u medijima i na svakodnevnoj razini neprepoznat. I zato smo i tim poremećajima dale mjesto u izložbi, da i oni budu prepoznati kao važni, jednako kao i pretilost. Pritom je edukacija ključna.
Tanja: Na izložbi temu moraš obraditi vrlo kratko, kroz četiri ili pet rečenica. A neke teme su stvarno opsežne. Shvatile smo da u zadnjem segmentu izložbe, koji se bavi odnosom gladi i tijela, možemo napraviti još nešto i onda smo stupile u komunikaciju s dnevnom bolnicom za poremećaje prehrane, gdje su isto tako jako zainteresirani za prevenciju. Stvorili smo cijeli jedan mali projekt uz izložbu, a to je prevencija poremećaja prehrane. Svake druge subote ovdje u muzeju stručnjaci iz dnevne bolnice, psiholozi i psihijatri, rade s tinejdžerima, baš u smislu prevencije; to su razne radionice, terapija pokretom, poetoterapija, sve ono što oni u bolnici rade s osobama koje su 18+. Ovdje se upravo obraćamo dobnoj skupini koja je jako rizična, jer djeca jako rano, i puno ranije i nego što piše u stručnim časopisima, ulaze u poremećaj prehrane, sve ranije i ranije. To su djeca osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta i nekako smatramo da je dodatna vrijednost ove izložbe i u takvim projektima, gdje se konkretno nešto poduzima.
Vidimo da na ovoj izložbi imamo veći broj srednjoškolskih posjeta, a to nam je jako bitno jer srednjoškolci slabo idu u muzeje. Zainteresirale smo ih temom, a i njihove profesorice i stručna služba prepoznale su vrijednost ove izložbe i dovode ih da pogledaju postav. Prolazimo s njima kroz sva ova pitanja, ne samo vezano uz poremećaje prehrane, nego i uz ostatak problematike vezane uz glad, kako bi razvijali socijalnu osjetljivost i empatiju.
U ranije spomenutom izvještaju UN-a, stručnjaci navode kako se kao velik problem pokazuje volja lokalnih vlasti i međunarodnih institucija za promjenom prehrambene održivosti u svijetu. Očigledno je da problem mora biti rješavan na višim razinama, ali da se to neće dogoditi bez da se stvori dovoljna količina javnog pritiska, odnosno volje. Na koji način vidite da lokalne zajednice i svatko od nas pojedinačno može utjecati na to da se ovakav pritisak stvori? Postoje li neki lokalni primjeri djelovanja u ovom smjeru na koje ste naišli dok ste istraživali za pripremu ove izložbe?
Melanija: U protekloj sam godini, a krenulo je pripremnim istraživanjem za izložbu, s kolegicom Ana-Marijom Vukušić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku gdje sam zaposlenica, istraživala prehranu siromašnih u gradu Zagrebu. Ustvari, došle smo do istraživanja života beskućnika i beskućništva. Ispada da udruge i inicijative – pojedinci, entuzijasti, ljudi koji imaju dobre volje i vremena – ustvari opskrbljuju potrebite i ljude koji su doslovno na ulici. Osim direktne pomoći, važno je stvarati pritisak i kroz medije, da se za ljude koji teško žive više čuje i da postanu vidljivi.
Nastojimo to činiti i kroz izložbu, u sklopu koje planiramo ugostiti i Hrvatsku mrežu za beskućnike. To je samo jedna od udruga koje se bave ljudima u potrebi, a govorit će o svojim aktivnostima, o umrežavanju sa sličnim inicijativama i udrugama diljem Hrvatske, načinu na koji se bore protiv toga da ljudi budu gladni i nezbrinuti, na rubu siromaštva. Jer svaki četvrti čovjek u Hrvatskoj nalazi se na rubu apsolutnog siromaštva, a pogotovo su ugrožena samačka domaćinstva sa ženskim osobama.
Kad smo radile izložbu, kontaktirale smo trgovačke lance ne bi li se uključili s kampanjama i programima upravo na ovu našu malu podtemu kroz koju poručujemo da hrana nije otpad – nitko nam se nije javio i nisu se uključili u naš projekt, a mi vjerujemo da muzej ima moć, da je važan, da može doći do određenog dijela šire javnosti i pogotovo djece.
Treba biti svjestan tih malih koraka. Pokazujemo to primjerima iz prošlosti, poput teme pobjedničkih vrtova (Victory Gardens), zatim upućujemo na urbano vrtlarenje, koje je svojevrsni zalog za budućnost prema kojem vjerujem da će se ljudi okrenuti, staviti ruke u zemlju, uzemljiti se i razmišljati o svojoj prehrani, da bude uravnotežena i da bude zdrava. Mislim da izložbom upućujemo na to da ljudi nisu bespomoćni – a ako ne možeš sam, možeš u grupi s drugim ljudima koji će ti pomoći da opstaneš. Mislim da ipak idemo na afirmativno sagledavanje problema.
Tanja: Vratila bih se na ono što si rekla – ove godine tijekom noći muzeja krilatica je bila “muzeji su važni”. Mi možemo i moramo progovarati o relevantnim društvenim temama i problemima, i zato smatramo, ne samo zato što je ovo naša izložba, da je ovo jedna aktualna izložba o aktualnoj temi, u muzeju za koji možda neki ili većina ljudi ne bi očekivali da ima takve izložbe. Etnolozi i antropolozi se bave upravo pitanjima svakodnevice, a ne nužno prošlošću ili tradicijom, što su sve legitimne teme, ali se bave i ovim temama koje žuljaju svakog od nas. Ili barem većinu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
