Blic Prošle je godine na mjestu nekadašnjeg Muzeja djetinjstva u Istočnom Londonu, ogranku Muzeja Victoria&Albert, otvoren Young Victoria&Albert s brojnim inovacijama koje se vrte oko participacije kao centralne osi te muzejske institucije novog tipa. Tako je Muzej djetinjstva, u osnovi kabinet čudesa u kojem su se izlagali predmeti iz svijeta dječje igre i junaci iz mašte, od minijaturnih lutkica do višemetarskih marioneta talijanskog uličnog teatra, otišao u ropotarnicu povijesti. S obzirom da ga je karakterizirao krajnje dekontekstualiziran pa i ahistorijski pristup izlagačkim praksama, taj je Muzej, na trenutke, poput kakvog starog maga posjetitelje vraćao u djetinjstvo – izgubljeno vrijeme prožeto iskustvima bezbrižnosti i drugačije temporalnosti, bez jučer i sutra. Prolaz tim industrijskim prostorom bazilikalnog tipa bio je prava mala svečanost za vremenske putnike, koja se može mjeriti s uzbuđenjem promatranja Dječje igre, slike flamanske renesanse Petera Brueghela Starijeg iz 1560. Iako je stari Flamanac imao neku drugu, ozbiljniju namjeru kreiranja kompleksnog i nikad dovršenog ciklusa slika alegorija ljudskog života, ovo platno nikada nije prestalo opsjedati etnografe, povjesničare, antropologe pa i povjesničare umjetnosti koji u njoj vide i važan povijesni izvor naracijama dječje svakodnevice s one strane Alpa tijekom cinquecenta.
Danas nepostojeći Muzej djetinjstva igrom se bavio na drugačiji način, kroz reprezentaciju njezinih materijalnih ostataka kućne radinosti, obrtničke i industrijske proizvodnje, proizvedenih uglavnom za djecu buržoazije, pri čemu su staklene oči medvjedića i porculanski obrazi lutaka svjetlucali s one strane staklene pregrade, nedodirljivi promatračima. Za mnogu djecu koja su tamo zalutala takva je izlagačka praksa bila prilično frustrirajuća s obzirom na to da su posrijedi igračke. Taj je Muzej jedino i funkcionirao za odrasle.
No, što je s djecom kao ciljanom publikom muzeja? Koje je njihovo mjesto u kontekstu suvremenih muzeoloških praksi u takvim, sličnim i posve različitim muzejskim institucijama? Uslijed krize publike, koja je eskalirala s pandemijom, rapidno raste broj muzealaca koji i djecu i mlade smatraju ključnom ciljanom grupom svojih programa, stoga intenzivnije razvijaju nove pristupe za njihovu integraciju u suvremene medijacijske prakse. Njih je moguće strukturirati u četiri osnovna pristupa, a taj ću pregled iznijeti prateći hod muzejima u dječjim cipelicama, s obzirom na to da sam prije nešto više od četiri godine postala muzejska pratnja jednoj djevojčici. Utoliko ovaj tekst nije utemeljen na sustavnijem znanstvenom istraživanju, već na osobnom iskustvu nastalom tijekom posjeta muzejima u vremenu postkovida. Stoga je i odabir ovdje iznesenih primjera proizvoljan i čisto ilustrativan.
Prvi pristup muzealaca u komunikaciji s djecom čine posebno osmišljeni “dodaci” povremenim izložbama i stalnim postavima, najčešće izvedeni u formatu kreativnih (likovnih) radionica. Iako njihovi koncepti variraju od vrlo dobro razrađenih pristupa do teškog krindža, ovom prilikom osvrnut ćemo se na one uspjelije. Primjerice, radionički program za djecu zagrebačkog 7. bijenala slikarstva temeljio se na formalnim aspektima slike poput kompozicije, asocijativnih i simboličkih vrijednosti boje te usvajanja rada u slikarskim tehnikama – temperi, akvarelu, kolažu. Iako djeluje pomalo prvoloptaški, s obzirom na karakter izložbe program je konceptualno dobro funkcionirao te čini važan temelj osnovnog likovnog obrazovanja.
Etnografski muzej radioničkom programu pristupa sustavnije, kroz razvijen program na godišnjoj razini, uglavnom vezan uz etnografiju sela i narodnu kulturu. To uključuju šaranje pisanica tehnikom voska, izradu pokladnih maski i predmodernih ukrasa za bor, licitarskih srca itd. Ugodno su iznenađenje i glazbene radionice tog Muzeja na kojima se djeca upoznaju s tradicijskim puhačkim instrumentima, kao i specijalizirani četverodnevni program radionica koji se odvija tijekom zimskih i ljetnih školskih praznika.
Drugi pristup čini kuriranje paralelnih izložbi posebno osmišljenih za dječji način gledanja, a koje prate stalni postav muzeja. Dobar primjer ovakve prakse pronašli smo u Museu de Ciències Naturals de Barcelona u kojem je dio prostora odvojen za specijalizirane izložbe za najmlađe. Proteklog ljeta tamo smo zatekli izložbu koja klasičnim bajkama poput Vuk i sedam kozlića i Crvenkapica prilazi iz znanstvene perspektive. Desetak odabranih bajki čini desetak interaktivnih postaja formatiranih u male igraonice čiji je krajnji cilj transfer znanja na kreativan i djeci zanimljiv način. Primjerice, na postaji posvećenoj Kraljevni na zrnu graška djeca će naučiti ponešto o staništu grinja u našim madracima, ali i o taksonomiji i vrstama paučnjaka. Na postaji posvećenoj Trima praščićima djeca uče materijale gradnje stambene arhitekture, ali i različite vrste vjetra, uključujući razmjere njihovih razornih olujnih udara.
Integralne prakse čine treći pristup. One podrazumijevaju oplemenjivanje stalnih i povremenih izložbenih postava s interaktivnim, dječjoj perspektivi prilagođenih artefakata. Ovu doista rijetku praksu, posebno u kontekstu hrvatske muzeologije, pronašli smo opet u Barceloni, u Museu d’Història de Catalunya. Smješten u nekadašnjem lučkom dijela grada, u prostorima skladišta kompanije General Tarde, sredinom 90-ih ovaj Muzej je kolektivnu povijest i baštinu te, u mračnom periodu frankizma i fašizma, strukturno potlačene nacionalne zajednice Katalonaca iznio na svjetlo dana. Da je politika uključivosti, posebice djece, od izuzetne važnosti za ovu instituciju svjedoči i klaunica koja na ulazu u stalni postav dočekuje malene posjetitelje te ih u svijet Muzeja uvodi izvedbom Priče o muzejskoj prašini. Nadalje, narativ povijesti Katalonije u ovom Muzeju dan je konvencionalno u širokom luku od neolitika pa do suvremenog doba. Međutim, svaka od prostorno-vremenskih cjelina nudi interaktivne, za djecu osmišljene artefakte. Tako će se u sobi posvećenoj katalonskoj romanici djeca moći okušati u gradnji polukružnog luka, dok će se u sobi posvećenoj kasnosrednjovjekovnoj književnosti i viteškoj kulturi moći popeti na drvenog konja. U sobi posvećenoj međuratnoj Barceloni djeca se mogu popeti u jedan od prvih modela tramvaja dok im se pred očima projiciraju snimke iz javnog prostora grada snimljene početkom 20. stoljeća. Takve su prakse u kontekstu hrvatske muzeologije gotovo nepostojeće, uz izuzetak Tehničkog muzeja Nikola Tesla gdje djeca imaju priliku, doduše samo jednom godišnje, ući u izloženi artefakt – raritetnu podmornicu CB 20 iz Drugoga svjetskog rata, i to na vlastitu odgovornost. Isti Muzej subotom nudi djeci ulaz u “rudnik” te dječjem uzrastu ne previše prilagođeno izvedbeno predavanje o Nikoli Tesli. Gužva koje se oko tih programa stvara svjedoči o enormnoj potrebi za takvim praksama na zagrebačkoj sceni.
Četvrti pristup čine zasebne muzejske institucije koncipirane i izgrađene za djecu kao primarne posjetitelje. Bečki Dječji muzej ZOOM jedan je od njih. U toj instituciji organiziraju se izložbe za djecu u dobi od 6 do 12 godina, a trenutno je otvorena izložba Welcome to the Future! sa snažnim ekološkim predznakom, na kojoj su pred djecu stavljeni svi izazovi suvremene ekološke krize. Muzej je zamišljen kao mjesto na kojem se postavljaju pitanja, artefakti diraju, u kojem se igra stavlja u službu istraživanja svim osjetilima – baš onako kako najviše odgovara malenima. Unutar Muzeja djeluje ZOOM Studio posvećen likovnosti dok ZOOM Animated Film Studio funkcionira kao multimedijalni lab u kojem se uče različiti segmenti proizvodnje filma, koji se protežu od pisanja scenarija, snimanja, fotografije, zvuka, animiranog filma, 3D animacije do filmske glazbe. U Muzeju se nalazi i ZOOM Ocean, interaktivni, višekatni, hiperdizajnirani prostor igraonice zamišljen kao priča o oceanu i suživotima koji se odvijaju unutar njegova ekosustava, a zahvaća život na morskom dnu, na brodu i na tropskom otoku. Pritom, djeci su na raspolaganju različiti kostimi (gusarski, tropskih životinja) te jastuci i tekstilni objekti u formi mekušaca, riba i drugih morskih bića. Strukturiranu igru vode za to posebno educirani specijalisti, edukatori koji izvode narative prilagođene predškolskom uzrastu. Ako tu instituciju, otvorenu 1994., usporedimo s novotvorenim londonskim Young Victoria&Albert Museum vidjet ćemo da se muzejske politike prema djeci i mladima u proteklih 20 godina razvijaju u pozitivnom smjeru. Young V&A prostor je u kojem se, kako stoji u misiji te institucije, slavi igra, njeguje znatiželja i eksperimentiranje dječje kreativnost u svim njezinim oblicima. U praksi ta se misija ostvaruje u galerijama igre posvećenim dizajnu i imaginaciji, dizajnerskom studiju te interaktivnim postavima izložbi koji se oslanjaju na cjelokupni fundus V&A Museuma.
Nije mi namjera prokazivati promašene pa i nepostojeće politike uključivanja djece u suvremenim muzejskim praksama u Hrvatskoj, već potaknuti promišljanja nekih budućih praksi. Nije mi namjera zanovijetati o tome kako bi se moglo i kako se drugdje može. Međutim, čini se da se bez zanovijetanja i kritika ništa ne pomiče. Sve dok muzealci ne skinu svoje neoliberalne naočale i konačno vide dijete kao svoju dragocjenu budućnost, stvari se neće bitno pomaknuti s mrtve točke. Dotle će na gubitku biti i djeca i muzeji.
ObjavljenoObjavljeno
