Okular Razgovarala: Matija Mrakovčić
Udruga za prevenciju stigmatizacije i edukaciju teatrom (UPSET) otvorila je prijave za sudjelovanje u dramsko-akcijskom istraživanju socijalne stigme i mobbinga kroz teatar i pokret. Glavni dio projekta je dramsko-akcijska radionica koja će početi 4. rujna i završiti 11. rujna javnim nastupom sudionika i diskusijom s publikom, kao dio programa Pogonator 2016. Sudionici će tijekom radionica istraživati i utjeloviti stigmu i tijela mobbinga u svojim pokretima i gestama, naučiti plesne, dramske i glumačke tehnike, naučiti kako koristiti dramsko-akcijsko model istraživanja te iskusiti javni nastup – osnažujući sebe i odašiljući poruku javnosti o mobbingu.
Prijaviti se za sudjelovanje u istraživačkom projektu možete do 3. rujna, a o samom konceptu radionica i karakteristikama mobbinga u hrvatskom društvu razgovaramo s autorom dramsko-akcijskog modela, dr.sc. Ivanom Hromatkom te psihologinjom i plesnom umjetnicom Ivanom Rončević.
KP: Što je dramsko-akcijsko istraživanje i kako se razvijao taj model?
I.H.: Dramsko-akcijski model razvio sam tijekom doktorskog studija, a finalni rezultati su objavljeni ove godine u disertaciji “Teatar kao mjesto akcijskog istraživanja stigmatizacije”. Glavna motivacija za razvoj dramsko-akcijskog modela bila je želja da rezultati mog istraživanja stigmatizacije ne ostanu zakopani u sociološkim publikacijama nego da se ti rezultati primijene u društvu i potaknu kakve-takve promjene. Ta ideja me prati još od diplomskog rada u kojem opisao početnu ideju modela, koji sam kasnije nazvao dramsko-akcijskim, i u kojem sam shvatio da tema društvene stigmatizacije, koju sam istraživao, iziskuje veći angažman sociologa, odnosno, da istraživanje mora biti primijenjeno i pokušaj pozitivnog djelovanja i poticanja nadilaženja problema stigmatizacije.
Možemo reći da su moje težnje pratile poziv Michaela Burawoya za javnom sociologijom, odnosno, sociologijom koja će umjesto klijentističke uloge i artikulacije interesa onih koji mogu platiti istraživanje zauzeti aktivnu ulogu u obrani civilnog društva i interesa javnosti. Samim time, težio sam razviti istraživački model koji će tako nešto omogućiti, odnosno, koji će izaći iz akademskih okvira, djelovati edukativno i omogućavati aktivizam. Nakon više godina istraživanja, odgovor sam pronašao u dramsko-akcijskom modelu koji teži uklopiti prednosti teatra i performativnih umjetnosti s prednostima znanstvenog istraživanja i tako ponuditi edukaciju sudionika, ali i publike i šire javnosti.
KP: Koje su sociološke teorije bile važne za razvoj modela?
I.H.: Model se bazira na teoriji koja dozvoljava demistifikaciju i dekonstrukciju socijalne stigme kao preduvjete za destigmatizaciju društva i pojedinaca. To su primarno teorija socijalne konstrukcije zbilje kakvom su je opisali Peter Berger i Thomas Luckmann, te dramaturška perspektiva Ervinga Goffmana. Te dvije teorije omogućuju stvaranje alternativnog svjetonazora i demistifikaciju stigme pri čemu mi i oni postajemo ravnopravni kao glumci na društvenoj pozornici.
Na sociološku bazu nadovezuje se verzija obreda prijelaza, tj. inicijacijskog obreda Victora Turnera. Radi se o verziji plemenskog inicijacijskog obreda, primarno socijalizacijskog oruđa, koji je antropolog Turner u modernom društvu prepoznao u teatru. To je simbolički teatar u kojem se sudionicima posreduju simboli drugih kultura i oni tako na kvalitetniji način spoznaju druge oko sebe.
Što se tiče samog procesa dramsko-akcijskih radionica, sudionici svakodnevno ulaze u proces radionice kroz Turnerovu fazu rastajanja u kojoj su naglašene vježbe koje omogućuju simboličko rastajanje sudionika od svakodnevnog svijeta i uloga koje u njemu igraju. Slijedi transformacijski dio, odnosno, istraživačka liminoidna faza u kojoj su sudionici slobodni i pozvani kreirati akcije koje nadilaze problem koji istražujemo. To jest, pozvani su koristiti postojeće ili kreirati nove umjetničke elemente koje će prezentirati javnosti i kojima će poslati svoju poruku – kakva god ona bila.
Na kraju radionice, sudionici ulaze u Turnerovu fazu sastajanja u kojoj se simbolički ponovno sastaju sa svakodnevnim životom i svojim ulogama, ali su sada obogaćeni za izvanrutinska iskustva s radionica i, idealno, resocijalizirani, osnaženi, dodatno educirani i motivirani djelovati.
KP: Dakle, prednost dramsko-akcijskog modela je ta što završava javnim nastupom?
I.H.: Važan element modela je završni javni nastup koji artikulira odgovore na problem koji se istražuje na način koji je javnosti zanimljiv i koji je održiv jer dolazi od samih sudionika radionice, tj. aktera problema. Sudionici radionice postaju agenti promjene i prikazuju se javnosti kao osviješteni subjekti, a ne kao anonimni objekti znanstvenog istraživanja.
Time se jača potencijal za stvaranje jače grupne kohezije između samih sudionika radionice te se otvara potencijal za aktivističko djelovanje. Naime, izvanserijsko iskustvo kakvo je gluma ili ples pred publikom stvara posebne veze među sudionicima koje će vam potvrditi svatko tko je ikad nastupio pred publikom. S druge strane, tu je publika na koju možemo djelovati pozitivno ili ju barem pozvani na promišljanje problema koji im prezentiramo.
Nastup je važan i kao medij koji pokazuje prednosti povezivanja teatra i znanosti. Naime, aktivnosti u teatru omogućuju nadilaženje granica unutar kojih svi živimo u svakodnevnom životu i koje često onemogućuju rješenje određenog problema. U svakodnevnom životu se sukobljene strane drže normi i vrijednosti svoje grupe i dužne su barem izbjegavati jedni druge, iako dolazi do vrijeđanja, omalovažavanja pa i ubijanja. Kako u teatru možemo biti slobodni od tih normi, od igranja očekivanih uloga i prezentirati svoje pravo ja, tu je moguće i istražiti Drugoga i njegove motivacije bez straha da ćemo biti kažnjeni od naših.
To obogaćuje iskustvo sudionika. Za razliku od, na primjer, anketnog istraživanja, u teatru je moguće dobiti sudionike iz svih sukobljenih strana te ih navesti da kroz igru i istraživanje zajednički istraže socijalnu dramu ili sukob koji ih dijeli. Odnosno, u teatru je moguće od mi-vi postati mi, a javni nastup sa svom tremom i svjesnošću sudionika jača njihovu grupnu koheziju i inicira sudionike u novu, osviještenu mi-grupu koja više ne reagira na ideologiju koju im se servira u svakodnevici već kritički promišljaju društvo i druge oko sebe.
KP: Tvoja doktorska disertacija istraživala je stigmatizaciju kroz teatar. Na koji su način povezani stigma i mobbing, tema radionica koje pripremate za rujan?
I.H.: Tema mobbinga, koju do sada nismo direktno obrađivali, “prirodno” se nadovezuje na našu širu temu društvene stigme. Naime, poznato je da je mobbing sve prisutniji što zbog ekonomske krize, ali i zbog žrtava koje se ne boje istupiti u javnost ili zatražiti pravnu zaštitu. Ono, brojni su oni koji su i dalje “nevidljivi” i ne žele javno istupiti ili braniti se zbog ekonomskih, ali često i društvenih razloga. Netko tko ne dopušta da ga se maltretira na radnom mjestu ili netko tko će se držati svojih prava se lako može prikazati kao netko tko narušava “mir u kući” ili netko tko ne želi biti dio tima – iako tim ne postoji jer svojim ponašanjem razbijaju timski duh.
Tema mobbinga se pojavila i među sudionicima naših istraživanja 2011. i 2012. godine kada su neki od sudionika pokazali da su iskusili mobbing i to tamo gdje se možda najmanje očekuje – u organizacijama civilnog društva. Dodatni interes za temu javio se i iz osobnih razloga jer sam prošle godine postao žrtva mobbinga i to u udruzi koja se prema van predstavlja kao organizacija koja djeluje protiv mačizma. Tada sam povezao svoje iskustvo sa iskustvima o kojima sam čuo ranije, te sam kroz razgovore s prijateljima i kolegama vidio da je mobbing snažno prisutan i potiskivan. Kada sam vidio natječaj za Pogonator 2016, vidio sam priliku da ostvarimo ovo istraživanje i nadam se da će ga žrtve mobbinga, oni koje ta tema interesira, pa čak i oni koji su maltretirali svoje kolege iskoristiti ovu priliku i prijaviti se za sudjelovanje.
KP: Iz tvog iskustva i prikupljenih svjedočenja, možeš li nas malo pobliže upoznati s mobbingom? Koje su mu karakteristike, kakav je odnos žrtve i počinitelja, prijavljuje li se, u kojim je sektorima češći, koje su mu posljedice…
I.H.: Teško je dati jednostavan odgovor jer su naša istraživanja više istraživanja slučaja (case study) koja ne daju generalne zaključke i uvid u cjelokupno društvo. Također, kako se bavimo temom stigme, za sudjelovanje se uglavnom javljaju oni koji se ili osjećaju stigmatizirano ili oni koji su profesionalno, obiteljski ili prijateljski vezani uz stigmatizirane osobe i tu temu. Tako da se tu okupljaju uglavnom osobe čije je zanimanje socijalni rad, psihologija i slično, a oni često rade u javnom ili civilnom sektoru. Tako da mogu komentirati samo ono što su mi prenijeli o tim sektorima.
Ono što mi se urezalo u pamćenje je da su ti mladi ljudi, zapravo djevojke, spomenule mobbing u organizacijama koje se bave feminizmom. Imale su iskustva slična onima koje žene dožive od šovinista, tj. bile su ignorirane kao najmlađe, “tajnice”, obraćalo bi im se s “mala”, “ti tamo”, nosila se kava i slično. I to sve nakon godina uključenosti u tu organizaciju. To me zaintrigiralo jer mi je bilo nevjerojatno. Tako da sam kasnije pitao druge poznanice o toj temi i dobio slične odgovore. Neke su imale ista iskustva, a druge su znale da takvi odnosi postoje unutar organizacija. Prošle godine sam i sam postao žrtva mobbinga u civilnoj udruzi koja se bavi promocijom nenasilja, tako da mi danas više to nije čudno. U njihovom slučaju, oni prema van mistificiraju svoj rad, a iznutra su truli. Dakle, to je neki “mi-vi” odnos u kojem jedni imaju prava, a drugi nemaju. To može biti zbog osjećaja senioriteta, privilegiranosti, zasluga, stresa na poslu i bezbroj drugih razloga, ali na kraju nije niti važno.
Važnije je da se mobbing manifestira u verbalnim uvredama koje su povrijedile i vrijeđale žrtve. Toga nasilnici ne moraju biti niti svjesni, odnosno, važno je kako to doživljava žrtva. I važno je moći se postaviti u ulogu žrtve, zamisliti kako se ta osoba osjeća. Na taj način je moguće spriječiti nastavak mobbinga. Upravo zato su dramsko-akcijske radionice idealne za istraživanje ove teme – jer je moguće uživiti se u drugoga, ali i zato jer omogućuje introspekciju. Nisam niti ja svetac, i ja se tijekom svakog istraživanja preispitujem. Svakako, mobbing se čini kao nešto naučeno i predstavlja konstantu koju možemo naći i tamo gdje ju najmanje očekujemo.
KP: Nadaš se da će se pozivu za sudjelovanje odazvati i počinitelji mobbinga. Kakva su iskustva s dramsko-akcijskim istraživanjima iz 2011. i 2012. u tom pogledu?
I.H.: U našim radionicama uvijek težimo uključiti one s ekstremnih pozicija problema kojim se bavimo. Tako da bi mi bilo drago da sudjeluju i oni koji su osvijestili da su mobbingirali neku osobu ili koji su čak uvjereni da je to u redu i poželjno. No, svjestan sam i da je tako nešto teško sam sebi priznati i prikazati drugima u javnom nastupu. Ipak, želio bi iskoristiti priliku da ih pozovem da sudjeluju jer je dramsko-akcijska radionica idealna platforma za takvo nešto. Tu se može istražiti tabu teme i osobne stigme bez da itko sa sto postotnom sigurnošću zna da li je to što istražujemo istina ili nije. Možemo biti bilo tko i glumiti ili možemo skinuti masku i prezentirati pravoga sebe.
Iskustvo od dvije godina istraživanja govori da u radionicama sudjeluju uglavnom oni koji su ili žrtve ili oni koji su na neki način već empatički osviješteni o temi koju istražujemo. To može biti varljivo jer se na prvu ne očekuje da ti ljudi stigmatiziraju neke druge. Pa smo dvije godine imali samo jednu osobu koja je otvoreno, tijekom radionice i nastupa, izražavala stavove koje možemo svrstati u rasističke i ksenofobne. Ali u intervjuima jedan na jedan je bilo drugačije. Tu je bilo i drugih koji su iskazali negativne stavove, posebice protiv homoseksualnih osoba. To su bile osobe koje su i same stigmatizirane, tako da mobbing i stigmatizacija nisu nužno rezervirane za “moćne”, nego ih možemo pronaći i među stigmatiziranima. I stigmatizirani mogu stigmatizirati. Takva i druga iznenađenja nam može pružiti dramsko-akcijska radionica i javni nastup.
KP: U radu koristite plesni pokret i dramske tehnike. Na koji ste način razvijali taj model?
I.H.: Dramsko-akcijski model se razvija sa svakom radionicom. S jedne strane tu su sudionici koji (su)kreiraju završni nastup i biraju elemente koji su ih se dojmili kao akcije koje na kvalitetan način prikazuju poruku koju žele odaslati javnosti. S druge strane, tu su voditelji-umjetnici koji su se mijenjali i svatko od njih je u proces unio nešto novo, dio sebe i svog stvaralaštva. Oni sebe u dramsko-akcijskom modelu mogu ostvariti jer je model zapravo fleksibilan okvir koji se ispunja umjetničkim elementima, vježbama i tehnikama koje obogaćuju sudionike te doprinose raznolikosti javnih nastupa sudionika radionica UPSET-a.
Dok smo ranijih godina više naglašavali dramsko prakticionerstvo, zadnjih godinu-dvije počeli smo uključivati ples i pokret kao umjetnički izričaj koji omogućuje bavljenje svakom temom i omogućuje nastup koji će biti kvalitetan i zanimljiv. Naime, dosadašnja iskustva su pokazala da sudionici, od kojih mnogi nemaju nikakva iskustva javnog nastupa, preferiraju nastup koji više naglašava pokret umjesto teksta i koji će na apstraktan i naglašeno emotivan način prikazati problem. To jest, umjesto insceniranja scena – iako zna biti i toga i svakako je dobrodošlo – dominiraju apstraktni prikazi problema koji su sudionici istražili. Oni obično žele pokazati emocije koje taj problem evocira kod njih i u tome im se tijelo, pokret, glas i gesta pokazuju kao poželjniji nego ponavljanje nekog dramskog teksta. Iako ponavljam, sve opcije su otvorene i svaka radionica je drugačija, a mi se uvijek trudimo ne ograničavati umjetničku ekspresiju sudionika nego ju poticati i uljepšati joj okvire.
I.R.: Tijelo i pokret koristit ćemo kao medij komunikacije problema mobbinga kroz razne uloge žrtve, počinitelja i promatrača u tim različitim situacijama koje ćemo proizvoditi razgovorom i pokretom. Tehnikama disanja i usmjeravanja pažnje na tijelo, učit ćemo postajati svjesni načina na koje tijelo reagira na stres općenito, pa konkretnije, i na stres izazvan mobbingom u različitim oblicima i intenzitetima.
Tako će osvještavanje veze uma i tijela, emocija i tijela, pomoći u osvještavanju vlastitih i tuđih načina doživljavanja mobbinga, kao i pozicije žrtvi mobbinga u društvu, te će osnažiti pokret i tijelo kao medij kojim će polaznici komunicirati svoje prethodno znanje i iskustvo, te znanje i iskustvo generirano tijekom sudjelovanja na radionici.
Na kraju, korištenjem ovih tehnika razvit ćemo geste, pokrete, koreografije ili jednostavno akcije kojima ćemo publici komunicirati iskustvo i znanje stečeno druženjem i problematiziranjem mobbinga kao društvenog problema. Pri tome, ono što je najvažnije, oblik komuniciranja znanja unutar grupe i grupe publici, ostaje iskren i autentičan grupi i procesu koji ćemo zajednički proći, pa za sudjelovanje na radionici nije potrebno prethodno iskustvo pokreta, plesa ili scenskih nastupa.
KP: Kakva su vaša očekivanja od procesa?
I.H.: Očekivanja rezultata dramsko-akcijskog modela istraživanja uvijek postoje, ali su zatomljena u korist perspektive sudionika. Odnosno, oni su ti koji će, zajedno s voditeljima, usmjeriti proces i definirati krajnji rezultat – javni nastup. Od procesa očekujemo da bude zanimljiv, izazovan, edukativan i osvještavajući, za što ponovno treba naglasiti da ovisi od otvorenosti sudionika koliko i od vodstva.
Svakako, nadamo se da će što veći broj ljudi sudjelovati u anketi o mobbingu u Hrvatskoj kako bi dobili što bolji uvid u ovaj društveni problem. Naime, sudjelovati u projektu se može dvojako – kroz anketu i kroz sudjelovanje u dramsko-akcijskoj radionici nastupu. Zbog zadržavanja kvalitete umjetničkog dijela dramsko-akcijskog modela, radionice ne dozvoljavaju sudjelovanje prevelikog broja osoba. Stoga uvodna anketa predstavlja platformu na kojoj žrtve mobbinga, ali i svi drugi koje ova tema interesira mogu oglasiti svoja iskustva i opisati kako oni shvaćaju mobbing. Velik odaziv na online anketu omogućio bi pokretanje i šire znanstvene rasprave o ovoj temi – no to ovisi od odaziva ljudi.
S druge strane, oni koji se putem iste ankete prijave i za sudjelovanje u radionicama dobiti će priliku učiti, osnažiti se te prikazati svoju perspektivu javnosti u završnom nastupu 11. rujna. Ovim putem pozivamo sve žrtve mobbinga, članove sindikata, zaposlenike, poslodavce, studente i sve ostale zainteresirane da se priključe i sudjeluju u ovom procesu koji će za njih svakako biti poseban i nesvakidašnji.
ObjavljenoObjavljeno
