Intervju Piše: Tomo Luetić
Nije lako baviti se obrazovanjem. Počevši od osnovne škole, ravnatelji vas zasipaju politikanstvom, a djeca mehaničkim dizanjem ruke i hrpetinom pametnih pitanja. Pravi profesor zna da jednako vrijede svi, pa i oni koji nečujno okupiraju zadnje klupe. Dobar profesor zna cijeniti instinkt i socijalno opažanje naspram verbalnog i ambicioznog dokazivanja đaka. Još važnije, pravi zna kada treba zašutiti i prepustiti mjesto onima koji dolaze.
Sigurno ste barem jednom čuli za onu poznatu studentsku žalopojku o profesorici ili profesoru na fakultetu koji iz bog zna kojih razloga, za svoje desne ruke, asistenciju i nasljeđivanje imenuju poslušne mediokritete. Čvrsto se uhljebivši na svojim akademskim oltarima, vještim manevrima prežive nekoliko režima, država i desetljeća, ubirući pristojne plaće i povlastice, uživajući ekskluzivna prodajna prava na drevne mudrosti iz udžbenika kojih su uglavnom i sastavljači.
Čast svim izuzetcima, ali često se čini da pozicija šefa neke katedre postaje ultimativni dokaz neosporive kompetencije i doživotna legitimacija superiornosti njihova bića. Samim time, ukoliko neka vlast ili ovdašnja javnost zatrebaju stručno mišljenje, poziv u pomoć je upućen prvenstveno njima, usamljenim jahačima evolucije društva i cjeloživotnog obrazovanja. Što je u današnje vrijeme osobiti nonsens.
Vremena se definitivno mijenjaju. Da zagrebački Pravni fakultet kao institucija ima povlašteni lobistički i utjecajni položaj naspram pojedinca unutar pravnog sustava i da tamošnja Katedra za obiteljsko pravo praktički djeluje, ili je to barem do sada tako bilo, kao integralni opinion maker Ministarstva socijalne politike i mladih, po tko zna koji put je pokazala šefica Katedre za obiteljsko pravo Dubravka Hrabar. Ona je svojoj tadašnjoj docentici, današnjoj prvobraniteljici za djecu Ivani Milas Klarić koju je Ministarstvo 2013. godine pozvalo da sudjeluje u radnoj skupini za izmjenu Obiteljskog zakona, poručila kako će katedra ionako popljuvati zakonske izmjene, kao i nju osobno, što će se negativno odraziti na biografiju Milas Klarić. Problem je za Dubravku Hrabar, koju mediji predstavljaju kao doajenku obiteljskog prava u Hrvata i konzervativnu stručnjakinju, nastao u trenutku kada njenog imena više nije bilo na radaru Ministarstva, a radnoj skupini pristupa njena docentica, što je valjda ravno nacionalnoj izdaji i pozivu na ukrštavanje političkog i ideološkog koplja.
Epilog toga i ostalih perfidnih ponižavanja od strane profesorice Hrabar stigao je najprije kao tužba Ivane Milas Klarić protiv ustanove Pravnog fakulteta koja joj nije pružila odgovarajuću zaštitu, a prije nekoliko dana u obliku prvostupanjske, nepravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, kojom je fakultet osuđen za mobbing te mu je presuđena kazna u iznosu od 200 000 kuna uz podimirivanje odvjetničkih troškova.
Ono što se krije iza cijelog slučaja, a simptomatično je za cijelu priču, jest činjenica kako profesorica Hrabar vozi paralelku, odnosno istovremeno nastupa kao šefica katedre ali i aktivistica organizacije U ime obitelji. Time njen angažman u ovom slučaju, osim znanstvenog, poprima i jasne ideološke obrise. Izgubivši ustaljeni institucionalni monopol za sastavljanje i provođenje zakonskih mjera, profesorica Hrabar je zajedno s nekolicinom istomišljenika sa zagrebačkog, splitskog i riječkog Pravnog fakulteta, nastavila politički diskreditirati radnu skupinu u koju je ministrica Opačić imenovala Ivanu Milas Klarić. Dakle, postavlja se pitanje granice i konflikta interesa, radi li se ovdje o stukovnoj debati ili dnevnopolitičkom grabežu predreferendumskih i predizbornih poena.
Prva i povijesna presuda za mobbing u okviru akademske zajednice tako bi mogla poslužiti za presedan među strankama u budućim sporovima. Ta odluka raskrinkava svu olupljenost i hegemoniju koja vlada unutar sustava u kojem katedre funkcioniraju kao feudi s autoritarnim voždom na čelu koji samovoljno upravlja pripadajućim podaništvom i politički opstruira sve neistomišljenike. Sam postupak neodoljivo nalikuje obrascu lažnih procesa kojima su se služile diktature. Prvo se pojavi fantomsko pismo u kojem netko navodno ima prigovore na rad subjekta, potom ga se proziva za izdaju ukoliko subjekt nastavi sumnjivu aktivnost, zatim slijede prijetnje isključivanjem iz partije, da bi na koncu subjekt bio optužen i za krađu osjetljivog materijala iz ladice visokog funkcionera.
Danas takvu torturu nazivamo mobbing i više je se, sasvim nepravedno, vezuje za privatni sektor i bahate poslodavce. U javnom je pak sektoru, koji bi privatnom trebao biti uzorom, mobbing puno suptilniji i zataškaniji.
U tome leži i društvena važnost ovakvih presuda u kojima sudovi djeluju u korist pojedinaca zaposlenih u javnom sektoru i njihovih službeničkih prava. Smisao prava, između ostalog, i jest u tome da zaštiti pojedince naspram terora politike, institucije, korporacije ili drugog pojedinca.
Utoliko, svaki mobbing za neko dobro, a ova pobjeda Davida nad Golijatom ulijeva nadu i vraća barem djelić odavno profućkanog povjerenja javnosti. Ima li boljeg simboličkog mjesta od Pravnog fakulteta?
ObjavljenoObjavljeno
