Tema Improspekcije su suradnička platforma koja sustavno, sada već devetu godinu zaredom, radi na nadgradnji improvizacije kao interdisciplinarne izvedbene forme te potiče razvoj i umrežavanje scene kroz radionice, istraživačke projekte, diskusije i javne izvedbe, od čega u javnoj sferi najvećeg odjeka svakako ima istoimena godišnja festivalska produkcija. O ovogodišnjem izdanju Improspekcija, ali i razvoju improvizacije kao izvedbene forme i prateće joj scene, razgovaramo sa Zrinkom Šimičić i Sonjom Pregrad, inicijatoricama inicijative i koordinatoricama festivala.
KP: Improspekcije su “inicijativa za razvoj i afirmaciju improvizatorske scene u Hrvatskoj te za promicanje međunarodne i međudisciplinarne suradnje na području improvizacije kao izvedbene umjetnosti”. Inicijativa je trenutno u svojem devetom izdanju, što nam možete reći o razvoju inicijative, o prošlim i budućim suradnjama, gostovanjima, tko su ljudi i organizacije iza inicijative?
ZŠ: Improspekcije su nastale kao plod našeg (Sonjinog i mog) interesa za improvizaciju te višegodišnje suradnje s improvizatorima (poput francuskog kolektiva Les Imprevisibles, američkog plesača i koreografa Scotta Wellsa i drugih). 2007. u Centru za kulturu i informacije Maksimir u Zagrebu, otvorila se mogućnost da, uz domaće muzičare, plesne i vizualne umjetnike, i neke od njih pozovemo na “improvizacijske susrete”, kako smo definirali ta prva izdanja festivala Improspekcije. Već iduće godine iz Maksimira smo se proširili i na druge gradske lokacije poput Kule Lotrščak, Zvjezdarnice Zagreb, HDLU-a, dovodeći improvizaciju, ples, živu izvedbu na specifične lokacije te u javni gradski prostor. 2009. započinjemo suradnju s novootvorenim Zagrebačkim plesnim centrom i ondje organiziramo cjelovečerne improvizirane izvedbe pod nazivom Improspekcije pozivaju u koje smo, kroz nekoliko izdanja, pokušali uključiti što više različitih profesionalnih umjetnika improvizatora, prvenstveno plesača, ali i glazbenika, glumaca, multimedijalnih umjetnika s domaće scene. 2011. i 2012. propitujemo festivalski format, i privremeno odustajući od dotadašnjeg, pokušavamo uspostaviti izravniji kontakt s publikom usmjeravajući se na maksimirski kvart i neke njegove specifične lokacije. (2011. projekt se odvija u suradnji s danskom umjetnicom Kitt Johnson, a 2012. s res urbanae, društvenom platformom Udruge za interdisciplinarna i interkultiralna istraživanja.) 2013. započeli smo partnerstvo sa Studenstkim centrom – Kulturom promjene te u protekle tri godine festival organiziramo u prostorima Teatra &TD. Program je svake godine koncipiran oko određene teme uz nastojanje da se otvori prostor i da vidljivost radovima i umjetnicima iz različitih medija, različitih generacija i s različitim pristupom improvizaciji. S vremenom se, na neki način, i odmičemo od improvizacije, striktno shvaćene, već se kroz iskustvo improvizacije bavimo različitim aspektima žive izvedbe. Pored izvedbene svakako treba spomenuti i edukativnu liniju koja se provlači od samih početaka Improspekcija. Organizirali smo čitav niz radionica pod vodstvom sjajnih improvizatora i pedagoga svjetskog glasa. Prošle smo godine organizirali radionicu s Julyenom Hamiltonom dok iduće plairamo ugostiti Kirstie Simson, koji su oboje među pionirima improvizacije s iskustvom rada od nekoliko desetljeća. Desetu gogodišnjicu festivala planiramo obilježiti iduće godine kroz bavljenje odnosom improvizacije i društva. Inicijatorice i organizatorice Improspekcija smo Sonja Pregrad i ja u određenim fazama uz podršku Ive Hladnik, Zrinke Užbinec te od ove godine producentice Nine Križan.
KP: Ovogodišnje Improspekcije imaju dvije faze: prva koja je već iza nas, a održala se od 3. do 9. listopada, i druga, koja je upravo pred nama i održat će se od 19. do 21. studenog. Što ste predstavili u prvoj fazi i što nas očekuje u drugoj?
ZŠ: Program ovogodišnjeg festivala osmišljen je oko dviju tema – nelinearnih plesnih (i osobnih) povijesti te komunikacije plesa i publike odnosno mogućih odnosa i utjecaja između gledatelja i izvedbe. 1. dio festivala donio je gostovanje Petera Pleyera i Marie Francesce Scaroni (oboje trenutno žive i rade u Berlinu) koji su izveli svoje solo radove p i Display te mentorirali laboratorij pod nazivom Riba, gušter, leopard, čovjek – praćenje tragova podrijetla vlastitog plesa dok će u drugom dijelu gledatelji će moći pogledati instalaciju tragova laboratorija u prostoru foajea Teatra &TD, premijeru predstave Tamo gdje se susreću neformalne grupe plesnih umjetnika, dramaturga i kritičara Šavovi, predstavu Zastoji Ane Kreitmeyer, Sandre Banić Naumovski i Zrinke Užbinec, predstavu odnosno “plesno predavanje” australske improvizatorice, plesačice i koreografkinje Rosalind Crisp Unwrapping d a n s e te, s grčkom umjetnicom Sofiom Mavragani i Sonjom Pregread, svaku večer sudjelovati u društvenim igrama oko izvedbi.
SP: Plesna umjetnost ima svoju nelinearnu kolektivnu povijest, kroz kontinuitet i prekide, kroz individualne ekspresije i neminovnost dijeljenja estetskih i političkih pitanja koje svaki period donosi. Zanima nas kako tu povijest otjelovljujemo te kako ju dijelimo s publikom, odnosno zajednicom u kojoj djelujemo. Važno nam je o vlastitoj povijesti razmišljati, ne (samo) kroz opisivanje povijesnih narativa, već tijelom, plesom, umjetničkim radovima, zajedničkim bivanjem u prostoru eksperimenta te uključujući publiku u socijalnu igru dijeljenja, gledanja, kazališta…
KP: Produkciju Improspekcija potpisuje umjetnička organizacija Multimedijalna koliba? Možete li predstaviti koncept i rad te umjetničke organizacije?
ZŠ: Multimedijalna koliba je umjetnička organizacija koja okuplja autore iz raznorodnih umjetničkih djelatnosti – suvremenog plesa, oblikovanja zvuka i radiofonije, likovnosti, kazališta, književnosti… – s ciljem stvaranja zajedničkih projekata te poticanja intermedijalne i interdisciplinarne suradnje. 2013. osnovale smo je dramaturginja i radiofoničarka Pavlica Bajsić i ja s ciljem provođenja programa koji promiču dugačiji pogled na suvremeni ples i kazalište, stavljajući ih u neposredniji dijalog sa svakodnevnim. Inicijativa Improspekcije pokrenuta je puno prije negli je osnovana Multimedijalan koliba (postoji, kao što sam već spomenula, od 2007.) i, premda ju u poslijednje dvije godine Multimedijalna koliba produkcijski podržava, postoji ideja o određenoj autonomiji ove inicijative i želja da se ona nastavi razvjati i mijenjati slijedeći aktualne potrebe scene, a ne isključivo umjetničke koncepte nas kao organizatorica ili naših organizacija.
KP: U kakvom je stanju lokalna i regionalna improvizacijska scena koja djeluje u okviru polja izvedbenih umjetnosti?
SP: Improvizacijska scena u uskom smislu tog pojma nije velika ili jako zastupljena na našim regionalnim scenama te ne postoje autori ili kolektivi koji se u svom izvedbenom radu nominalno bave improvizacijom, kao što su to evropski ili američki umjetnici poput Julyena Hamiltona, Katie Duck, kolektiva Magpie ili Les Imprevisibles. Međutim, improvizacija je dosta širok teritorij koji kontinuirano biva redefiniran razvojem plesne i izvedbenih umjetnosti, te je za nas prvenstveno zanimljiva kao pojam kontingentnosti i otvorenosti stvaranja i važno nam je afirmirati i otvarati prostor za proučavanje tih aspekata plesnog i izvedbenog rada. Zato smo se u prošle dvije godine i bavili propitivanjem toga kako improvizaciju u svom radu vide i nazivaju različiti akteri izvedbene scene – od Damira Bartola Indoša, Vilija Matule, članova BADCo.-a, Marjane Krajač do Alena i Nenada Sinkauza, kolektiva vizualnih umjetnica Ljubavnice i drugih – kroz izvedbe i publikacije izdane u okviru festivala.
KP: Kakve su mogućnosti razvoja te scene, kakvi su obrazovni, prostorni i infrastrukturni kapaciteti, postoji li kritička recepcija ovog izraza, osim iznutra, kroz sam umjetnički rad?
SP: Improspekcije vidimo kao platformu namjenjenu intermedijalnoj i interdisciplinarnoj suradnji, te nam je zato bitno stvarati situacije unutar kojih dolazi do susreta i razmjene umjetnika različitih disciplina unutar lokalne scene, kako kroz različite radionice i suradničke laboratorije (pretprošle godine bio je to primjerice Blind date laboratorij za mlade vizualne i plesne umjetnike) te kroz sam program festivala, tako i kroz manje (ko)produkcijske okvire koje smo bile u mogućnosti ponuditi umjetnicima zainteresiranima za istraživanje vezano uz neki oblik improvizacije, kao što je to na primjer ove godine neformalna grupa plesnih umjetnika, dramaturga i kritičara Šavovi: Lana Hosni, Mario Kikaš, Marta Krešić, Mila Pavićević, Lujo Parežanin, Jure Radnić, Lovro Rumiha, Lana Šprajcer i Zrinka Užbinec koji predstavljaju već spomenuti rad Tamo gdje se susreću. Da interes prema tom aspektu stvaranja postoji, pokazuje i kontinuirani interes publike za festival kroz proteklih 9 godina. Improspekcije su i dobitnice kolektivne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske 2014., što nam je drago, upravo u kontekstu valoriziranja improvizacijske scene i njenog rada. Festival raste iz godine u godinu, u zadnje tri godine partner nam je, uz Zagrebački plesni centar i SC Kultura promjene koji je prepoznao njegovu specifičnost i zanimljivost za izvedbenu scenu, te ugošćuje festival. Nadamo se da ćemo u idućoj, desetoj godini festival, dobiti strukturalnu podršku i napraviti veći festival, kroz koji bismo se mogli povezati i sa regionalnim partnerima izvan Zagreba.
KP: S pogledom unatrag, kakve promjene vidite na sceni otkako ste počeli s radom, odnosno što smatrate doprinosima i pomacima koje su Improspekcije pokrenule?
SP: Možda to da postoji događanje koje, s jedne strane ima interes publike, a s druge ostaje mjesto otvorenog eksperimenta i suradnje plesača na lokalnoj i međunarodnoj razini te umjetnika različitih drugih vidova stvaranja, što je važno za otvaranje plesa i metodološki, i prema široj skupini gledatelja.
Drugi dio festivala Improspekcije održava se od 19. do 21. studenog u Studentskom centru u Zagrebu.
ObjavljenoObjavljeno
