Tema Jonatan Habib Engqvist je nezavisni kustos i autor koji djeluje u Stockholmu. Samostalno ili u suradnji dosad je kurirao više od pedeset izložbi te napisao i uredio brojne tekstove i publikacije. Istraživački izvještaj Agencies of Art – A report on the situation of small and mid-sized art centers in Denmark, Norway and Sweden iz 2018. godine, kojeg Engqvist potpisuje skupa s Ninom Möntmann, donosi uvid u recentni okvir djelovanja preko pedeset kulturno-umjetničkih institucija, organizacija i inicijativa iz navedenih skandinavskih zemalja. Pokrivajući aspekte poput načina financiranja, materijalnih i nematerijalnih resursa, ali i strategija i vizija djelovanja, publikacija donosi presjek sličnosti i razlika među zemljama čije se kulturne, ali i šire javne politike uvriježeno percipira kao školski primjer strukturne stabilnosti i dobre prakse. U svjetlu recentnih političkih zaokreta u konzervativnom smjeru, kojih nije pošteđena ni nordijska regija, kroz razgovor s Engqvistom pokušalo se doznati u kojoj se mjeri strukturnu stabilnost može razmatrati i kroz prizmu potencijalne kočnice inovativnosti i progresivnom promišljanju mjesta i uloge civilnih aktera.
Za početak, kako biste opisali ekologiju društvenih i kulturnih institucija u nordijskim zemljama, po mogućnosti s posebnim osvrtom na Švedsku?
To je nešto o čemu sam u posljednje vrijeme intenzivno razmišljao ovdje, u regiji u kojoj je općinsko javno financiranje inicijativa koje su pokretali sami umjetnici i praktičari bilo vrlo izdašno. No, kao i drugi u Sjevernoj Europi, i mi upravo doživljavamo političku promjenu zbog čega to više ne možemo uzimati zdravo za gotovo. Umjetnici koji surađuju s institucijama ili mikroinstitucijama rade u prekarnim uvjetima i ranjiviji su na tu promjenu od “tradicionalnijih” institucija, no primjećujem da ljudi počinju promišljati kako razviti vlastite metode i stvoriti otporniji modus operandi.
Kako biste opisali osnovnu tipologiju društvenokulturnog polja u Švedskoj? Drugim riječima, koji se oblik organiziranja odnosi na društvene i kulturne institucije? U izvještaju Agencies of Art naglašavate da se mnoge institucije opiru strogim određenjima.
To je nezgodno pitanje, jer ovisi o tome što promatrate i koja pitanja postavljate. Međutim, mislim da dolazi do određenog pomaka, možda prema prihvaćanju drugačijih izražaja. Taj se pomak vjerojatno događa u čitavom umjetničkom svijetu, no možda su ga #metoo, Black Lives Matter i naročito COVID-19 malo ubrzali. Spominjem COVID-19 jer postoje brojni praktični uzroci pomaka, primjerice to što se ljudi svjesno odlučuju za drugačiji način rada ili selidbu iz središta grada prenoseći sa sobom mreže znanja, odnosno premještajući “međunarodni kulturni kapital” iz “užeg područja umjetničkog svijeta”. No, smatram da to jednostavno odražava potrebu i želju umjetnika za drugačijim načinom rada, možda i određen zamor, a postoje institucije koje ih osluškuju i prilagođuju se njihovim postupcima.
Smatrate li da su se iz toga razvile prakse “novog institucionalizma” u nordijskim zemljama?
Da, suautorica izvještaja Nina Möntmann i ja pokušali smo slijediti misao o pojavi svojevrsnog novog “novog institucionalizma”. Ta pojava ima prednosti i nedostatke. Pamtim da sam prije više godina pomislio kako kada se švedski umjetnici organiziraju, to automatski čine po principu koji je u ovoj zemlji uvriježen – uspostavite odbor, izaberete čelnika, postoje definirane uloge, osnujete zakladu, neprofitnu organizaciju, udrugu, napišete statute, itd. Mislim da se to nastavlja na vrlo dugu tradiciju koja seže u 19. stoljeće i kasnije do radničkog sindikata, a usko je vezana uz pojam narodnog obrazovanja (folkbildning), uz čitaonice i umjetnička društva, od kojih su neki i dalje aktivni. Mislim da je ovo dio toga, da postoji tradicija organiziranja takvih stvari na našem prostoru, koja se smatra demokratskom metodom.
No, istodobno, pomislio sam da je to fascinantno jer, ako promotrite međunarodni kontekst, prilično je neobično susresti takav gotovo refleksivan način organiziranja. Zauzet ćemo ovu zgradu i pokrenuti inicijativu; u Švedskoj, umjesto toga, osnujete organizaciju, održite sastanak i rasporedite zaduženja. To je vrlo racionalan način razmišljanja, često i djelotvoran, no doista iskače u usporedbi s onima u drugim mjestima. Pomalo podsjeća na stih iz Björkine pjesme Hunter: “I tried to organise freedom, how Scandinavian of me…“.
Takav pristup također može usporiti zbivanja, no povrh svega, pomalo je naivan u smislu da, primjerice, ne detektira neformalne strukture moći unutar određenih skupina. Postoji opasnost da dobijete nešto što na papiru ima vrlo transparentnu strukturu i osigurava demokratičnost, no istovremeno sprječava da se čuju pojedini glasovi i provedu određene odluke i aktivnosti. Ispravljanje toga može biti vrlo mukotrpno.
Mislite li da ovaj oblik racionalnosti također stvara sive zone s nejasnim granicama i da nije posve jasno ima li mjesta za progresivnost? Drugim riječima, biste li rekli da formalnost strukture zapravo zarobljava ove institucije u zatečenom stanju?
Mislim da to ponekad čini. Doista ovisi o tome koji primjer uzmemo, no to je nešto što je bilo razvidno kada smo pisali izvještaj o umjetničkim institucijama srednje veličine. Najupadljiviji su bili njihovi odgovori na pitanja o vizijama budućnosti, gdje je redom stajalo: “bilo bi sjajno kada bismo mogli nastaviti s onime što radimo, uz malo više novca”, itd. Vizije su bile izravno povezane uz realnost sadašnjice, a isto tako i brige o budućnosti.
Čini li vam se da neke institucije pokušavaju razviti drugačiji oblik vizija budućnosti?
Na to sam mislio kada sam govorio o “prihvaćanju” i “znatiželji”. Više je tu procesa. Prije deset godina, kada biste posjetili umjetnički centar (kunsthalle) srednje veličine u gradu s pedeset tisuća stanovnika, mogli ste vidjeti repliku izložbe iz glavnoga grada, ali u jeftinijoj verziji… Možda nisu mogli pribaviti sva djela ili bi rasvjeta bila žućkasta, itd. No, sada je više prostora koji nude umjetnost proizvedenu u tamošnjim uvjetima, s ljudima koji ondje žive. Čak i institucije iz glavnog grada to polako uviđaju i najednom pokazuju zanimanje. Premda mnoge od ranije spomenutih institucija raspolažu s manje novca od onih u urbanim sredinama, one mijenjaju sam pojam resursa razmišljajući o njima na drugačiji način. Naime, one imaju resurse, ali su oni drugačiji.
Sjećam se razgovora s ljudima iz Kultivatora, inicijative koju su pokrenuli farmeri i umjetnici s otoka Öland u južnoj Švedskoj. Njima odgovara to što je sada toliko događanja na Zoomu jer mogu sudjelovati u svim konferencijama, a da ne mijenjaju previše svoje dnevne aktivnosti. Zapravo se osjećaju neposrednije uključenima u aktualna globalna kretanja. Ima nečeg izjednačujućeg u tome, što je fascinantno. Jednom kada se to dogodi, bez obzira na to hoćemo li se vratiti na stanje prije pandemije, oni će i dalje imati ulogu aktera. A s tim u paketu dolazi i preispitivanje društvenog i kulturnog angažmana.
Biste li rekli da je razgraničenje između različitih vrsta kulturnih institucija i dalje vrlo strogo ili se granice polako brišu? Ima li primjera suživota u fizičkim prostorima, posebno u manjim zajednicama?
To je vrlo dobro pitanje. U manjim umjetničkim centrima, u primjerima koje sam spomenuo, granice su svakako nejasne, njima je to nevažno. No, kada je riječ o većim institucijama, odgovor bi bio i da i ne. Čini se da postoji želja i volja za napuštanjem tog strogog razgraničenja. Međutim, i dalje postoji struktura – ili infrastruktura – koja se nije toliko promijenila. Možete imati ravnatelja koji nalaže – u okvirima određene kulturne institucije – da ljudi različitih struka i profila surađuju i koji teži umrežavanju njihovih aktivnosti. No, u stvarnosti, to zahtijeva mnogo vremena. Ako imate dvogodišnji projekt i pozovete vanjskog kustosa da riješi problem nedostatka komunikacije između kazališnog i umjetničkog odjela, što se zbiva nakon te dvije godine? Trenutačno, mnoge su institucije u fazi da uočavaju potrebu za nekim tko će im pomoći u posredovanju, što općenito smatram pozitivnim, no potencijalni su izazovi dugotrajnost takvog procesa i postojanje neformalnih struktura moći unutar institucije. To može zahtijevati drugačiju razinu promjena, koje će vjerojatno biti bolne.
U izvještaju Agencies of Art naglašavate da umjetnički svijet ne treba smatrati hranidbenim lancem, već ekosustavom. Možete li pojasniti kako biste zamijenili infrastrukturu ekosustavom i koje bi bilo njegovo organizacijsko načelo?
Pojednostavljeni je odgovor da ključnu ulogu ima spoznaja da to nije hranidbeni lanac. To je prilično velik korak s obzirom na to da umjetničkim svijetom ponekad upravlja gotovo feudalni sustav moći. Osim toga, izazov je postići kontinuitet. Jer dok postoji kontinuitet – ili sigurnost u saznanje da on postoji – spremni ste na rizik. A ako ne preuzimate rizik… Znate, ponekad stvari ne krenu po planu. Ako ćete u tom slučaju izgubiti posao, nećete preuzeti rizik. Ako vam je na umu da morate uspjeti pod svaku cijenu, to se vjerojatno neće dogoditi. Smatram, naime, da je za uspjeh potrebna ta donekle privilegirana pozicija da ne morate uvijek biti uspješni.
Dakle, neuspjeh kao privilegij?
Rekao bih da on to jest. O tome se baš i ne razgovara. Neuspjeh se ponekad olako shvaća, u smislu, mi smo neka eksperimentalna priča i spremni smo na neuspjeh, itd. No, do koje mjere doista možete podnijeti neuspjeh, a da se nastavite uzdržavati?
To je vrlo zanimljiv smjer razmišljanja. Također, koji oblik institucionalne stabilnosti to omogućava? Kada je iza vas sedam desetljeća socijalne demokracije, možda je malo lakše podnijeti neuspjeh, u usporedbi s time kada potječete iz politički posve nestabilnog sustava i zapravo si to ne možete priuštiti.
Neuspjeh morate pretvoriti u nešto drugo. Morate ga iskoristiti i pretvoriti u sredstvo za nastavak svojega djelovanja. To je ono što je doista zahtjevno.
Dakle, iz perspektive malog praktičara: kako možemo govoriti o ekosustavu koji nije darvinistički i postavljen “odozgo prema dolje”? Kako navesti odgovorne da promjene pravila igre i postoji li uopće nešto što do toga može dovesti?
Nažalost, nemam odgovor na to pitanje. Sve velike institucije probiru najbolje od onih manjih… Nemoguće je navesti sve medijske objave u kojima je nešto predstavljeno kao otkriće velikih institucija – najnovije, najviše kul, najznačajnije, upravo smo otkrili mladog umjetnika… Oni to prisvoje i nikad ne doznate čitavu priču. Mislim da bi velike institucije trebale uvidjeti da to i za njih može biti opasno jer je taj ekosustav potreban za njihovo preživljavanje. To je u njihovu neposrednom interesu. Da budu nesebične. I znatiželjne.
No, čini mi se da zamjećujemo određene promjene. Primjerice, viđamo ravnatelje muzeja da posjećuju događanja koja organiziraju umjetnici ili studentske izložbe u galerijama akademija i pritom se nađu u razgovoru s umjetnicima za koje dotad nisu čuli… Te su male geste možda simboličke, ali su značajne ako želimo nešto postići. Ako želimo stvoriti osjećaj zajednice, takvi signali imaju težinu; ti su banalni primjeri važni za izgradnju međusobnog razumijevanja. Premda je, očigledno, pred nama još velik posao.
Smatrate li da kulturna politika – posebno na nižoj razini, onoj pokrajina i općina – može u tome pomoći? U smislu raspodjele resursa i pružanja određene mobilnosti i vidljivosti? Mogu li oni, zajedno s većim infrastrukturama, pomoći u diversifikaciji tog ekosustava?
Smatram da mogu. Poput mnogih drugih država u Europskoj uniji, doživjeli smo pomak k regionalizaciji, od vrlo centraliziranih do regionaliziranih struktura financiranja. Bilo je to prilično trnovito jer postoje mjesta koja odlikuju slaba stručnost i politička nestabilnost. No, smatram da se ravnoteža polako uspostavlja i da više vladinih igrača – većih tijela – aktivno djeluje na regionalnoj razini, u suradnji s pokrajinama. Primjetan je problem to što postoje krajnosti. Ima pokrajina koje nemaju budžet za kulturu pa kulturni radnici zbog lokalne politike ne dobiju ništa od njih. Neki su, međutim, pronašli drugačije načine financiranja, djelomično kroz suradnje s organizacijama iz drugih pokrajina, djelomično od države, a djelomično vlastitim radom. Pojedini primjeri doista zadivljuju. Štoviše, pružaju nadu.
Ipak, kulturni sustav u Skandinaviji i dalje uvelike ovisi o javnom financiranju. To je prednost, ne samo u pogledu umjetničke autonomije, ali takav sustav ujedno podržava prekarnost. Ako se politika promijeni, javno financiranje, kao i bilo koji drugi oblik financiranja, ovisi o određenim ciljevima. Trenutačno, ti su ciljevi uglavnom ideološki usklađeni s onime što umjetničke institucije žele – raznolikost, rodna ravnopravnost, itd. Kada bismo imali drugačiju situaciju u vladi, što bi se dogodilo i kako bi kulturna sfera na to reagirala – bi li se prilagodila ili bi pronašla način da se odupre? Pogledajte Poljsku, tamo se to prilično brzo odvija.
Zapravo smo prije nekoliko dana razgovarali s kulturnim akterom iz Poljske i čini se da su oni već stekli priličnu otpornost. Također smo imali priliku razgovarati s osobom iz Flandrije. Tamošnja situacija više zabrinjava nego ona u Poljskoj, gdje se okret desnici dogodio prije četiri ili pet godina.
To me brine, da nismo toliko uspješni u tome kao nekadašnji istok; manje smo u tijeku i moguće je da nemamo odgovarajuće strategije. A Flandrija je vjerojatno sličnija nama, u smislu da su iskusili sigurnost i sada ne raspolažu strategijama suočavanja.
Možete li reći nešto više o pojmu “odgođene vrijednosti” koji ističete u izvještaju? Što male i srednje institucije doista mogu ponuditi ekosustavu u cjelini i do koje mjere taj koncept uspijeva obuhvatiti njihovu ulogu? Ima li tu još nečeg osim pružanja dodatne vrijednosti u lancu?
Rekao bih da je pružanje dodatne vrijednosti u lancu njihova sekundarna uloga. Mnogo je primjera koji pokazuju da one podupiru lokalne zajednice praktičara – ne samo umjetnike čija djela izlažu, već i umjetnike i posjetitelje koji potječu iz te zajednice. U vrijeme kada ne možete nigdje sjesti, a da ne platite, one uistinu postaju društvene institucije koje nisu značajne samo umjetnicima. Kao takve, imaju izuzetno važnu ulogu, a iz istog razloga, doživljava ih se kao prijetnju. U najboljem slučaju, male i srednje umjetničke institucije nemaju tek publiku, već okolnu zajednicu, a to pretpostavlja vrlo različit način rada. To je nešto što su mnoge od tih institucija shvatile, a one veće još nisu. One i dalje govore o publici; kako privući ovu ili onu skupinu ljudi da nešto pogledaju?
Što možete reći o glavnim zakonima ili propisima koji ocrtavaju i određuju društvenokulturno polje? Kako biste opisali taj okvir i smatrate li ga progresivnim i prikladnim sadašnjoj situaciji?
Očigledno je da različite institucije djeluju pod različitim uvjetima. Mnoge male i srednje institucije u Švedskoj osnivaju se i financiraju na općinskoj razini, gdje uvijek dolazi do pregovora. Poneki tvrde da novac ne bi trebalo trošiti na kulturu i umjetnost u trenutku kada nemamo dovoljno medicinskih sestara ili adekvatne mirovine. A kada se događaju takve političke promjene u pojedinim mjestima, umjetnički su centri ugroženi, ne samo u smislu financiranja… U tim slučajevima – a bilo ih je više u posljednjih nekoliko godina – dolazilo je do iskazivanja masovnog nezadovoljstva i podrške na državnoj razini, što dijelom ima veze s aktivnostima mreže Klister.
Vratimo se izvorima financiranja – lokalna sredstva kombiniraju se s drugima: nordijskim izvorima, javnim izvorima državne razine, privatnim novcem, itd. Trenutačno je aktualna nebulozna ideja, koju, između ostalih, zastupa Nordijsko vijeće ministara, da treba staviti težište na uključivost, održivost i prilagodbu okolišu, a smanjiti iznose potpora za kulturu i kulturnu razmjenu. Oni, dakle, ne uočavaju poveznicu između uključivosti, održivosti, borbe za okoliš i kulture, što je prilično šokantno. To se zbiva na višoj razini, onoj nacionalnoj i međudržavnoj, ali ponekad i na razini općina.
No, kada je riječ o regulacijskom okviru u smislu zakona, odgovara li on onome što se događa u tim institucijama? Bi li bilo moguće zajednički osnovati hibridnu javnu instituciju koja bi bila istovremeno kulturna i edukativna?
Mislim da bi, no vjerojatno biste morali zadovoljiti uvjete za osnivanje obje vrste institucije, i kulturne i edukativne.
Dakle, kada govorimo o obliku nekonvencionalnog razmišljanja i pravnog razmišljanja koje nije zastarjelo i neprogresivno, biste li rekli da politike koje određuju polje odgovaraju zahtjevima?
Teoretski odgovaraju. U teoriji, postoji načelo zasebnog djelovanja. O glavnini novca odlučuje se na jednoj razini, no distribucija tog novca i odluka o tome tko ga dobiva prepuštena je samom polju. Dakle, ako se prijavljujete za financiranje vladine udruge za potpore umjetnicima, vaše prijave ocjenjuju stručnjaci. Taj je sustav uglavnom na mjestu, no s vremena na vrijeme događa se da ga ljudi dovode u pitanje ili da političari ne razumiju da oni ne smiju iznositi mišljenja o tome što se događa u javnom prostoru. Katkad političari uspiju prijeći granicu dopuštenog, ali mislim da to ovdje uglavnom funkcionira prilično dobro. U usporedbi s mnogim drugim mjestima u svijetu, smatram da se glasovi kulturnih radnika i umjetnika doista poštuju. I dalje se, primjerice, u velikim novinama objavljuju polemički članci umjetnika i pisaca.
U svojem izvještaju, spominjete da se novac ponekad dodjeljuje prema poslušnosti i da se kulturni sektor također mora nositi s upravljanjem pomoću ciljeva. Možete li nam reći nešto više o tome?
To bi zapravo bio drugi odgovor jer se moj prethodni odgovor uglavnom odnosio na razinu nadstrukture. No, tu se vraćamo na ono što sam spomenuo: dok imamo sadašnju politiku i lijevo-zelenkasto vodstvo, stvari funkcioniraju. Naravno da želimo više novca kako bismo bili uključiviji, to je primarni razlog. No, što ako svrha dodjele novca više ne bude uključivost, već, primjerice, domoljublje, ideje o švedskim vrijednostima ili nacionalni ponos? Kako reagirati na to kao kolektiv? Trebamo li uzeti novac, razviti palestinsku zastavu i reći “i ovo je Švedska”? Trebamo li reći: “Mi se bavimo kulturnim naslijeđem, ali onim budućim”? Trebamo li prosvjedovati? Možda sam u krivu, ali čini mi se da Šveđani nemaju zajedničku strategiju izlaza. Ja je ne vidim. Primjećujem da neki ljudi razmišljaju i govore o tome. Mnogi od njih, poput mene, mnogo rade u inozemstvu i vide koliko se naglo stvari mogu promijeniti. No, ljudi nisu baš pripremljeni na promjene stoga smatram da moramo donijeti odluku o tome kome polažemo račune. Ako pripadate instituciji koju financira vlada, kao što je Umjetničko vijeće, za koga radite, polažete li račune vladi ili umjetnicima? Kada donesete tu odluku, moći ćete se nositi s nadolazećom situacijom. No, čini mi se da do takvog razmišljanja još nije došlo i to je nešto u što bih volio proniknuti – kako razviti tu svijest. Jedini način koji trenutačno zamjećujem jest informiranje o tome što se događa drugdje.
Posljednje pitanje o financiranju: spomenuli ste da institucije u Švedskoj dobivaju manje novca od onih u Norveškoj ili Danskoj, ali da su stabilnije. Možete li reći nešto više o tome, je li se to promijenilo od 2018. godine?
Mislim da se nije toliko promijenilo. To znači da institucije u Norveškoj i Danskoj imaju više novca za svoje aktivnosti – uzimajući u obzir broj zaposlenika i njihove rezultate, adekvatnost plaća, itd. – no prisiljene su neprestano slati prijave za financiranje, što dovodi do toga da u prosincu ne znaju hoće li imati novca u veljači. Ili koliko će ga biti. Tako da je izuzetno teško bilo što planirati; kako isplanirati događanja u kolovozu kada ne znate s koliko ćete sredstava raspolagati iduće godine. Morate slijepo vjerovati da će se stvari posložiti. Uostalom, ja radim za kulturni časopis koji ima isti sustav financiranja – svake godine moramo poslati prijavu za onu iduću. Časopis postoji 129 godina, a mi do prosinca ne znamo koliko ćemo novca dobiti iduće godine. U sličnoj su situaciji umjetnički centri u Norveškoj i Danskoj.
Ako vas to tješi, mi obično saznamo rezultate natječaja za tekuću godinu u ožujku. Tako da postoji špica sezone jer se sve događa između svibnja i listopada. Tu nastaje strka. Ali ni to nije najgore; čuli smo grozne priče iz nekih drugih balkanskih zemalja, oni dobiju neku vrstu odluke i ugovora tek u proljeće, a potom sve financiraju vlastitim novcem i čekaju da im nadležno ministarstvo refundira troškove. A riječ je o inicijativama koje rade s umjetnicima po trideset pet godina.
To djeluje jako stresno i zacijelo je u takvoj situaciji teško stvoriti kontinuitet. U švedskom slučaju, mnogi umjetnički centri imaju dvogodišnje ili trogodišnje planove pa, iako su i oni pod pritiskom i nemaju pravi nadzor nad situacijom, i dalje “vjeruju sustavu”, da se tako izrazim. Moguće je rješenje, posebno u Norveškoj, imati više projekata koji se odvijaju po drugačijem rasporedu tako da se preklopi financiranje i izbjegne prazan račun. No, jasno je da su Norvežani i Danci mnogo zabrinutiji oko sve užeg spoznajnog horizonta. Čini mi se da se to nadovezuje na kontinuitet o kojem smo razgovarali jer je prijava za financiranje ujedno izvještaj o radu. Ne želite izvijestiti o nečemu što nije baš dobro ispalo jer ste zabrinuti da iduće godine nećete dobiti sredstva. A događa se sljedeće: čak kada su pogreške zanimljive, nećete ih prenijeti kolegama jer vjerujete da ih morate prešutjeti kako biste se i dalje uzdržavali. U tom je kvaka i to može prilično umanjiti volju za eksperimentiranjem, znatiželju, spremnost na neuspjeh, itd. Slično je sa zahtjevom za povećanjem broja posjetitelja u odnosu na prethodnu godinu. Zapeli smo u takvoj logici.
Iz našeg izvještaja, postalo je jasno da institucije misle da znaju što financijeri od njih žele, što je uglavnom u skladu sa spomenutom logikom. Zauzvrat, to utječe na to kako institucije predstavljaju svoje djelovanje. No, kada razgovarate s nekim od financijera, ispada da to zapravo nije ono što oni žele; zadovoljniji su s kvalitativnim izvještajima. Oni su, konačno, kolege, a ljudi to zaborave. Način razmišljanja tih institucija sadrži projekciju da financijeri – s obzirom na to da dodjeljuju novac – samo žele znati kako se on troši. Definitivno dolazi do nesporazuma po tom pitanju i smatram da bi svi uključeni imali koristi od njegove jasnije artikulacije.
Posljednja dva pitanja usmjerena su na probleme upravljanja – ne samo na upravljačku strukturu, već na dnevne prakse upravljanja i poimanje distribucije moći unutar institucije. Što nam možete reći o tome u kratkim crtama: tko je obično uključen u upravljanje tim institucijama i postoje li prevladavajući modeli ili sheme?
Kao što sam spomenuo, postoji vrlo standardiziran način organiziranja, koji uključuje odbor, čelnika, itd. Neke od tih institucija imaju savjetodavne odbore, koje čine vanjski suradnici. Nekoliko je zanimljivih slučajeva kada su ljudi nastojali posložiti stvari drugačije, poput zaklade Index u Stockholmu, koja ima savjetodavni odbor sastavljen od tinejdžera. No, u principu, dominantan je taj strogi model s odborima od po pet do sedam članova, umjetničkim i financijskim ravnateljima, producentima, ponekad odvjetnikom, kustosima… To je vrlo tipičan model za većinu mjesta.
Dakle, kada govorimo o preuzimanju rizika, eksperimentiranju i inovaciji, biste li rekli da se to održava više u programskom i kustoskom radu ili se može odnositi i na upravljanje tim institucijama?
To je kritika koju smo nastojali iznijeti u izvještaju – postoji, s jedne strane, business as usual, a s druge, izrada programa, i vrlo često to dvoje nije povezano. Vratimo se ranijem pitanju o prelaženju granica, o pokušaju da kazalište surađuje s umjetničkim centrom ili knjižnicom – to predstavlja problem. Moramo sagledati čitavu strukturu jer tu se javlja i pitanje reprezentacije roda, etničke pripadnosti… Sve to utječe na program. No, ono što ja smatram izazovnim jest pronaći model upravljanja institucijom u bliskoj suradnji s umjetnicima i ostati vjeran toj ideji.
Moje je mišljenje da umjetnost ne prikazuje ništa novo. Ona prikazuje ono što je ispred mene, ali na nov način: iskrivljuje moju percepciju i mijenja način razmišljanja. Tjera me da pomirišem nešto što sam dotad tek vidio. Ako vam je to neprestano na umu, upravljanje se odvija samo od sebe. Ako njegujete tu ideju, mislim da ono dođe prirodno.
Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv.
Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Objavljeno
