Tema Leen Vanderschueren je koordinatorica mreže CULT! cultural network koja okuplja 168 društveno-kulturnih centara, odnosno domova kulture (eng. cultural houses, niz. cultuurhuizen) iz dviju od tri belgijske regije – Flamanske i Briselske regije. Godine 1975. osnovana je kao Udruženje nizozemskih kulturnih centara u Belgiji. Godine 1983. postaje FeVeCC, Federacija flamanskih priznatih kulturnih centara. Godine 2001. novo je ime mreže Udruga flamanskih kulturnih i društvenih centara (VVC). Od lipnja 2020. VVC je postao cult! cultural network / netwerk cultuurhuizen. Mreža je usmjerena na zagovaračke aktivnosti kojima nastoji osnažiti poziciju članica na regionalnoj i nacionalnoj društveno-kulturnoj mapi te radi na kvalitetnijoj komunikaciji među članicama i lokalnim zajednicama. S obzirom na višedesetljetno djelovanje u uvjetima stabilnog i razvijenog demokratskog sustava, razgovorom se željelo steći detaljniji uvid u stanje i posljedice utjecaja neoliberalne paradigme po funkcioniranje društveno-kulturnih aktivnosti. Također, značajna razina autonomije koju svaka od tri belgijske regije ima uvelike se reflektira i na regulatorni okvir koji omeđuje djelovanje društveno-kulturnih institucija.
Za početak, možete li nam reći nešto više o mreži CULT!? Što je njezino težište, odnosno kojim se problemima i pitanjima bavi?
CULT! je zapravo vrlo mlada mreža, promijenili smo naziv i misiju usred koronakrize, u lipnju prošle godine. Iz sadašnje perspektive, rekla bih da je to bilo najbolji trenutak jer smo uistinu trebali postati fleksibilnija organizacija, bliža svojim članovima. Tko su naši članovi? To je 168 flamanskih i briselskih domova kulture, kako ih zovemo od promjene našeg naziva. Ranije je postojala podjela na kulturne i društvene centre, no mi smo odabrali opći pojam dom (eng. house, op.a) jer ima konotaciju otvorenosti koju bismo željeli promovirati u budućnosti. Dakle, nastojat ćemo biti glasnogovornici domova kulture i njihova veza s donositeljima političkih odluka, podjednako na flamanskoj i federalnoj razini. Trenutak je nezgodan jer smo izgubili potporu Flandrije tako da smo se morali reorganizirati s manje zaposlenika – trenutačno imamo tek dvoje stalno zaposlenih – ali s većim težištem na komunikaciji i fleksibilnosti.
Kako shvaćate ulogu svoje mreže u kontekstu flamanske i belgijske (društveno)kulturne sfere? Biste li rekli da se ona promijenila nedavnom preobrazbom VVC-a (Vereniging Vlaamse Cultuur, Association of Flemish Culture), kako se ova mreža ranije nazivala, u CULT! cultural network?
Rekla bih da jest, no to ima veze i sa strukturnim promjenama. Od 2018. godine, flamanska vlada više ne podupire naše domove kulture, odnosno kulturne i društvene centre. Financiranje se odvija izravno preko općina, koje same odlučuju o ulaganjima u kulturu i mogu preusmjeriti novac. Stoga su protekle dvije godine za nas bile vrlo nesigurne jer smo morali čekati da vidimo što će se dogoditi i hoće li to dovesti do korjenite promjene. Imamo vrlo čvrstu mrežu s mnogo domova kulture, no što bi se dogodilo kada bi općine odlučile da više neće ulagati u kulturu i domove kulture? Rano je za zaključke, no dosad se situacija činila prilično stabilnom, iako je to teško valjano procijeniti jer više nema nadzora. Ranije, kada su se domovi financirali izravno iz proračuna Flandrije, često se provodio nadzor pa smo imali jasnu sliku o tome što se zbiva s proračunima za kulturu. Sada se novac daje općinama koje ga mogu slobodno trošiti pa više nemamo jasan pregled nad time koliko se novca ulaže u kulturu.
Koje biste vrste institucija uključili u domenu društvenokulturnih aktivnosti u svojoj regiji? Postoje li značajnije razlike u načinu njihova djelovanja?
Iz društvenokulturnog gledišta, naglasila bih važnost društvenih centara. U usporedbi s kulturnim centrima, oni više djeluju na lokalnoj razini, bave se vođenjem tečajeva stranih jezika, kvartovskim radom, brigom o potrebitima, itd. Imaju snažniju društvenokulturnu ulogu, općenito više primjenjuju pristup “odozdo” i usmjereniji su na rad s ljudima, dok se kulturni centri više bave umjetnošću. Međutim, teško je povući jasnu granicu između njih jer to zapravo ovisi o regiji i interesu pojedine općine.
Osim toga, moguće je govoriti o razlici između kulturnih i umjetničkih centara. Kulturni centri osnivani su u šezdesetima i sedamdesetima kao centri lokalnih zajednica s težištem na različitim umjetničkim i društvenokulturnim formama – kazalištu, glazbi, plesu, izvedbenim umjetnosti, itd. Za razliku od njih, umjetnički su centri specijaliziranija mjesta s vlastitim usmjerenjima. Iz gledišta CULT!-a, te su granice sve nejasnije stoga ne vidimo zašto se kulturni centri ne bi bavili i umjetničkom produkcijom. Naime, imamo mnogo domova kulture koji uvode umjetničke rezidencije i zapravo proizvode umjetnost. Također je mnogo njih koji su prepoznali potencijal društvenog aspekta centara i počinju osnivati zborove građana, gdje se građani okupljaju i odlučuju o zbivanjima u svojemu domu kulture. Primjećujemo mnogo poigravanja s time koliko se ovlasti daje kustosu, a koliko javnosti.
Prijeđimo na nekoliko pitanja o regulacijskom okviru djelovanja društvenokulturnih institucija u vašoj regiji. Koje razine nadležnosti nad kulturnim pitanjima poznajete?
Složenost okvira proizlazi iz podjele na različite regije. Primjerice, u Bruxellesu postoje kulturni centri u kojima se govori nizozemski, a koji su dijelom naše mreže, kao i oni u kojima se govori francuski, a koji pripadaju valonskoj mreži pod nazivom ACC. Postoje partnerstva, no budući da je kultura u nadležnosti regija, mi smo regionalno uređene mreže.
Kada je riječ o stupnju samostalnosti, neki su domovi zapravo dijelom općina, i to najčešće oni najmanji i najmanje neovisni. Postoje različite razine organizacijskih struktura u domovima kulture o kojima izravno ovisi njihova neovisnost: neke općine doista strogo kontroliraju što se događa u njihovim kulturnim centrima i svaka odluka mora biti usuglašena s lokalnom upravom. S druge strane – a to se uglavnom odnosi na veće domove – postoje oni koji su doista neovisni. U mnogima od njih, financiranje je odvojeno od sadržaja. Općine su uključene u financijski aspekt, one osiguravaju sredstva za događanja u kulturnim centrima svojih zajednica, no ravnatelji i kustosi kulturnih centara mogu samostalno donositi odluke o programima – žele li surađivati s lokalnim umjetnicima ili teže djelovanju na međunarodnoj razini. Oni odlučuju o vlastitu težištu i o tome do koje mjere žele uključiti zajednicu. Manji si domovi to ne mogu priuštiti zbog umiješanosti općina. To doista ovisi o strukturi i komunikaciji s lokalnom upravom. Česta je pojava u našoj mreži da ravnatelji centara koji su ostvarili bolju komunikaciju s općinama imaju i mnogo više slobode. Te situacije znaju biti vrlo osjetljive, naročito na političkoj razini.
Što možete reći o pravnom i regulacijskom okviru? Kako su ta pitanja regulirana zakonom ili posebnim lokalnim propisima?
Uredba koja je regulirala kulturu na lokalnoj razini, koja se i nazivala Lokalnom uredbom, nije na snazi od 2018. godine. Stoga, odgovor na ovo pitanje zahtijeva proučavanje drugih propisa. Kada bi se pojavio problem sa zastupljenošću u kulturi, morali bismo se pozvati na Kulturni sporazum, koji je već prilično star, ali i dalje koristan. Prema njemu, svaki dom kulture mora imati odbor ili savjetodavno tijelo koje osigurava uključenost različitih aktera u sve njegove aktivnosti. Međutim, to više vrijedi za opću, belgijsku razinu, a ne posebno za razinu Flandrije.
Premda je dobro što imamo barem to, zapravo smo izgubili oslonac – od 2018. godine nemamo definiciju kulturnog centra. Mi u CULT!-u nastojimo gledati na to s pozitivne strane: budući da definicija ne postoji, možemo je sami kreirati. Zbog toga je naša organizacija važna, jer nekih od domova prolaze kroz krizu identiteta. Ranije je postojala jasna definicija onoga što čini kulturni ili društveni centar u smislu infrastrukture i programa. To je bilo prilično korisno jer smo imali temelje i nešto s čim smo se mogli poistovjetiti, ali s druge strane, bilo je i ograničavajuće jer je značilo da niste mogli prerasti u umjetnički centar ako ste to željeli ili postati društvenim centrom ako je to vaš kvart zahtijevao.
Iako je Lokalna uredba nevažeća, postoji jedna druga, doduše vrlo nejasna i nesigurna, a to je Nadlokalna uredba (odnosno, Uredba o nadlokalnim kulturnim aktivnostima). To je uredba o svemu što se događa u kulturi, koja na neki način posreduje između lokalne razine i one flamanske i federalne. Vrlo je nejasno što se pod tim podrazumijeva i nama se čini prilično nestabilnim.
Kako doživljavate utjecaj tih promjena na cjelokupno djelovanje društvenokulturnog polja?
Jasno je da smo razočarani ovakvim razvojem situacije. Postojali su pravni propisi na koje smo se oslanjali, u kojima su domovi kulture bili tako i imenovani. Sada se od toga odustalo u korist nove uredbe kojom se kultura nastoji poimati u širem smislu. Primjećujem određene prednosti toga: cilj je povezati različita područja, poput amaterskih umjetnosti i kulturnih centara, slobodnih aktivnosti i “prave” umjetnosti, no nedostatak je što nova odredba ne propisuje oblik djelovanja kao takav. Nije prilagođena kulturnim centrima i to dovodi do gubitka njihova identiteta; dolazi do toga da se u raspravama u flamanskom parlamentu kulturni centri zanemaruju i da ih se promatra kao stvar prošlosti. To je neobično jer centri imaju svoju publiku, ljudi znaju što oni jesu i čime se bave, povezani su s kvartovima i zajednicama. No, za većinu političara na svim razinama, oni su stvar prošlosti.
Prema vašem mišljenju, kako ti propisi – ili njihov izostanak – određuju ili utječu na promjenu profila domova kulture?
Neki od lokalnih domova dosad i nisu zamijetili promjenu, morat ćemo ih promatrati u duljem razdoblju. Ranije, centri su bili svrstani u kategorije – postojala je kategorija “A” za veće centre, potom “B” i “C” te “GC” za društvene centre. Kada ste imali pitanje, kontaktirali biste drugi centar iz iste kategorije jer bi njih mučili slični problemi. Te veze na neki način i dalje postoje, no smatram da će nepriznavanje centara na višoj političkoj razini od one općinske na koncu dovesti do nečeg vrlo nesuvislog. To je najcrnji scenarij. Najbolje bi bilo kada bi kulturni centri našli način da izravno komuniciraju s općinama i izrastu u otvorenije strukture s mnogo više slobode. Dakako, ovo je vrlo stereotipna formulacija, no mislim da je posao CULT!-a pokušati detektirati ta kretanja, komunicirati s donositeljima političkih odluka i podsjećati ih na to da nas moraju uvažiti.
Možete li nam reći nešto o izvorima financiranja društvenokulturnih institucija?
Budući da financiranje više ne provodi regionalna vlada, novac nije indeksiran za inflaciju pa je realna kamatna stopa negativna i nema kreditnog motiva za njegovo kolanje. Stoga, mali društveni centri više ne mogu računati na značajnija sredstva od Flandrije. Općine su nove brane i ako one smatraju da pojedini kulturni centar nije zadovoljio njihova očekivanja, mogu donijeti odluku o smanjenju sredstava. Ovisno o strukturi, kulturni centri i općine uglavnom potpisuju petogodišnje ugovore. Također je mnogo domova koji iskušavaju druge izvore financiranja, no to čine na vlastitu inicijativu. Ovisno o projektima koje pokreću, sklapaju partnerstva sa zakladama ili privatnim organizacijama s kojima mogu surađivati. U Flandriji i Belgiji mnogo je društvenih ili javnih kafića pridruženih domovima kulture, koje vode privatni ulagači. Zapravo, ne bih podcijenila potencijal takve suradnje.
Naša se mreža financira isključivo od članarina i male ušteđevine nastale u vrijeme kada je financijska situacija bila povoljnija. Protekle smo godine pokušavali naći alternativu, ali jasno je da flamanska vlada neće ponuditi rješenje. Nemamo pristup strukturnim potporama jer to nije u skladu s njezinom političkom agendom. Kao što vidite, i dalje pokušavamo naći način da budemo održivi. Prema sadašnjoj procjeni, moći ćemo se osloniti na članarine i ušteđevinu do 2024. godine, ali nakon toga morat ćemo iznaći novo rješenje. Potrebno je postići tu osjetljivu ravnotežu jer smo već pretrpani poslom, a ako želimo rasti i biti oslonac kakav mreža od 168 centara zaslužuje, moramo imati barem još pet zaposlenika. Što, dakako, sada nije moguće.
Prijeđimo na posljednju skupinu pitanja koja se odnosi na različite vrste aktera uključenih u upravljački i administrativni aspekt djelovanja institucija. Dakle, iz perspektive CULT!-a, koji su akteri obično uključeni u upravljanje društvenokulturnim institucijama u mreži?
Postoji klasična shema koja podrazumijeva da ravnatelji odlučuju o svemu i izravno komuniciraju s općinama i lokalnim odborima. Njihov tim uglavnom čine voditelji programa koji donose odluke o sadržaju koji će se provoditi u kulturnim centrima, kao što su plesna, kazališna i filmska događanja ili aktivnosti namijenjene zajednici i obiteljima. Veći domovi mogu imati do četrdeset ili sedamdeset zaposlenika, no i to se mijenja. Mnogi domovi iskušavaju snažnije horizontalno utemeljenu strukturu, u kojoj postoji tim umjetničkih i financijskih ravnatelja ili pak kombinacija umjetničkog ravnatelja i voditelja programa i komunikacije, ili nešto slično. S druge strane, postoje manji centri s tek nekoliko zaposlenika, koji nastoje pokriti sve u općini, od kulturnih i otvorenih prostora do kazališnih uprizorenja. Neki su od njih voditelji programa, ravnatelji, sve u jednom.
Vratimo se razinama nadležnosti i izvorima financiranja: što možete reći o situacijama kada općina financira kulturni centar? Zahtijevaju li da netko iz općine sudjeluje u odlučivanju o profilu i usmjerenju centra? Ili i dalje pružaju dovoljno slobode – kako umjetničke i programske, tako i one vezane uz sam profil centra – kustosima, umjetnicima, građanima i drugima?
To je vrlo dobro pitanje, ali nažalost, gotovo svaki kulturni centar ima drugačiji oblik suradnje. Neki su domovi izvrsno povezani s općinama. Ako su nadležni političari i općinska uprava uključeniji, to može biti prilično zanimljivo. Ranije sam govorila o negativnim konotacijama pokušaja politike da utječe na programe, no ima angažiranih političara koji doista žele da građani budu zastupljeni. Postoji, primjerice, centar koji eksperimentira s radnim skupinama u kojima građani jednom godišnje izlažu ideje za promjenu programa i sadržaja koji provode zaposlenici centra. Tu postoji doista bliska i dugotrajna veza između općine, političara, građana i kulturnog centra.
S druge strane, postoje manji domovi kulture u kojima političari doista mogu izravno utjecati na ono što se ondje događa jer se zaposlenici ne mogu othrvati njihovim zahtjevima. Bilo je slučajeva kada su zaposlenici ili kulturni radnici dovedeni u vrlo nezgodan ili opasan položaj; kada, primjerice, nisu mogli uključiti ljude drugog podrijetla u svoje programe. No, kao što sam rekla, postoji određena zakonska regulativa koja nalaže da zastupljenost pojedinaca u odboru mora odražavati zastupljenost različitih stranaka i političkih opcija u općini. To, međutim, također znači da ako u nekoj općini postoji jedna dominantna stranka, mnogo članova odbora bit će tog političkog opredjeljenja.
Biste li rekli da postoji određeni model upravljanja koji prevladava?
Općenito, rekla bih da imamo model upravljanja koji je vrlo srodan lokalnoj upravi jer odande pristižu sredstva. Teško mi je nepristrano o tome govoriti jer, kao što sam rekla, još uvijek oklijevamo sa zaključcima o ovim događanjima i njihovim posljedicama. Međutim, iako ne bih rekla da je sve bajkovito, smatram da veze između domova kulture i lokalne uprave imaju mnogo potencijala. Mislim da bi flamanska vlada trebala pružiti sredstva za rad ili barem oslonac našim kulturnim centrima kako bi oni ojačali i kako bi mogli predočiti čvrst plan za svoju budućnost donositeljima političkih odluka. Ne da djeluju po načelu “odozgo”, već da ih se osposobi za lobiranje na lokalnoj razini. Voljeli bismo to sami postići, no, nažalost, nemamo dovoljno stručnog kapaciteta i nismo dovoljno veliki da ga steknemo, no to je svakako nešto na čemu bi naša organizacija trebala raditi.
Što možete reći o upravljačkim tijelima u domovima koji su dio mreže CULT!? Jesu li oni slično strukturirani?
Gledajući u budućnost, mnogo je domova koji žele surađivati sa skupinama građana. Budući da mnogi od tih domova postoje od sedamdesetih ili osamdesetih godina, oni postupno napuštaju stare strukture i sve su svjesniji da moraju uvesti promjene kako bi doprli do raznolike publike. Mnogi od njih nastoje promijeniti svoje odbore, dati veću ulogu građanima i razviti suradničke modele po načelu “odozdo prema gore”. Predstoji mnogo posla jer taj je zastarjeli model o kojem sam govorila – ravnatelj koji zastupa kulturni centar – i dalje prisutan. Jedan od najvećih problema s kojima se domovi kulture susreću jest taj da je publika sve starija i ujednačenija, dok je cilj organizacije postati zelenijom, raznolikijom, održivijom i otvorenijom.
Što možete reći o uključenosti i ulozi građana kada je riječ o upravljanju domovima kulture na višoj i svakodnevnoj razini? Spomenuli ste zborove građana, što zvuči prilično zanimljivo.
U tom konkretnom slučaju, ljudi koji vode centar smatraju ga servisom građana; ne centrom u kojem je sve zadano, već suradničkim mjestom gdje građani odlučuju o tome što će se zbivati. Stoga se zbor građana sastaje jednom godišnje i zajednički donosi odluke. To se odvija već nekoliko godina i zasad odlično funkcionira. Kada je riječ o savjetodavnoj razini, mnogo domova surađuje sa savjetodavnim skupinama. One su slične odborima, no razlika leži u pravu na odlučivanje. Savjetodavne su skupine doista raznolike i ponekad imaju velike ovlasti, a ponekad protokolarnu ulogu – okupljaju se jednom godišnje kako bi ocijenile ono što se događalo, a ne da bi pružile stvarni doprinos.
Najzanimljiviji su oblici domova kulture koji uistinu funkcioniraju po načelu “odozdo” i tragaju za ljudima određenih profila koji bi se odazvali javnim pozivima za suradnju i zajednički odlučili o tome što će se ondje događati. To je mnogo zanimljivije od strogog predstavničkog modela u kojem svaka organizacija u gradu koja provodi društvenokulturne aktivnosti ima mjesto u savjetničkom odboru. Takav se model i dalje primjenjuje u mnogim mjestima. Njegov je nedostatak to što ljudi ne teže uvijek stvaranju doma kulture koji će i u budućnosti biti aktualan, već se uključuju iz vlastita interesa i žele da to mjesto ispuni njihove potrebe.
Na samom kraju, koje bi bile vaše zaključne misli o budućnosti mreže CULT!?
Smatram da je trenutačno naša prednost to što se doživljavamo kao djelo u nastanku, kao nešto što postoji samo zato jer postoje naši članovi. Vrlo smo skromni što se toga tiče, a nastajat ćemo zadržati taj nazor i biti što otvoreniji. Jako nas zanimaju ideje o suradnji koje imate i doista se želimo više povezati i uputiti svoje članove u zbivanja na europskoj razini. Moramo težiti tome da se razvijemo u otvorene domove, smatram da je to društvena potreba i da možemo tome pridonijeti.
Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv.
Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Objavljeno
