Tema My Voice, My Choice europska je građanska inicijativa za siguran i dostupan pobačaj u Europi. Začetnica inicijative je slovenska organizacija Institut 8. mart [Inštitut 8. marec] oko koje su se okupili brojni aktivisti, volonteri i volonterke iz cijele Europe. Inicijativa treba skupiti milijun potpisa u najmanje sedam država članica EU kako bi Europska komisija razmotrila njihov prijedlog da se uspostavi financijski mehanizam pomoću kojeg bi žene mogle putovati u zemlje koje osiguravaju uslugu prekida trudnoće, a da trošak pritom snosi Europska komisija. Naime, iako je pobačaj na zahtjev legalan u većini europskih zemalja, to ne znači da je i dostupan, posebice zbog raširenog prigovora savjesti, što je uobičajena praksa i ginekologa u Hrvatskoj. Čak 20 milijuna žena u Europi nema pristup svim aspektima zdravstvene skrbi, a u nekim njenim zemljama žene i danas umiru uslijed zabrane pobačaja na zahtjev ili njegove nedostupnosti.
Tanja Matijašević i Kristina Krajnc članice su Instituta 8. mart koji stoji iza ove, ali i brojnih drugih kampanja u Sloveniji, primjerice kampanje za redefiniciju pojma silovanja, Ja također, referenduma za pitku vodu, kampanja Neka Anhovo prodiše, Nisam prijavila, Idemo glasati i referenduma za RTV Slovenija. Institut 8. mart oblikuje kampanje, osmišljava projekte, mijenja zakone, čime mijenja svoju državu i svijet koji je okružuje na bolje. U prvom redu vraća nadu da je promjena moguća, a kako kažu, nisu otkrile neku novu čarobnu formulu – tajna je u zajedništvu. S Kristinom i Tanjom smo razgovarali o kampanji My Voice, My Choice, Institutu 8. mart, kulturi i aktivizmu.
U opisu Instituta 8. mart stoji da mu je glavni cilj preispitivanje različitih oblika podređenosti, prije svega rodne, te postavljanje neravnopravnosti u širi društveni okvir. Možete li nam ukratko predstaviti 8. mart, aktualnu kampanju i općenito kako birate teme kojima se bavite?
Kristina: Institut 8. mart postoji već osam godina i bavi se, kao što je rečeno, preispitivanjem različitih oblika neravnopravnosti, prvo ukazivanjem na nepravde, a zatim na različite načine postavljanjem na stranu slabijih, nevidljivih, onih koji trebaju pomoć ili su u nevolji. Iza nas su kampanje za zaštitu okoliša, kampanje za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, partnerskog nasilja…
Tanja: Tu su i kampanje za besplatan ručak za djecu iz socijalno ugroženih obitelji i za dodatak na radnu aktivnost, koji je najviše pomogao samohranim majkama. Zauzeli smo se i za povećanje plaća pomoćnika u nastavi.
Kristina: Uglavnom, paleta naših interesa je široka, zato što se radi o društvenim anomalijama koje treba adresirati. Kako smo došli do kampanje za siguran i dostupan pobačaj u Europi? Tako što smo promatrali što se događa na europskoj razini, upozoravali na događanja u Poljskoj, na žene kojima je pobačaj nedostupan, koje su u bolnicama ugrožene, prestrašene. Koliko je samo žena u Poljskoj umrlo zbog restriktivnog zakonodavstva o pobačaju. Na Malti žene mogu ići u zatvor na tri godine zbog pobačaja, čak i oni koji im pritom pomažu. Istovremeno je ženama iz Italije, Hrvatske i Španjolske pobačaj nedostupan zbog prigovora savjesti. U Sloveniji to pitanje stvarno imamo dobro regulirano, pravo na pobačaj je zapisan u Ustav 1991. godine, u biti je to nasljednica jugoslavenskog zakona iz 1974. godine. Pobačaj je dostupan, i mnoge žene iz Hrvatske i Italije dolaze kako bi ga napravile u Sloveniji.
Dok smo pratili događanja u drugim europskim zemljama, preplavljivao nas je osjećaj bespomoćnosti. Organizacija smo koja na terenu neprestano prikuplja potpise i provodi kampanje kako bi zahtijevala promjene. Kada bismo mogli skupiti potpise da abortus postane legalan u Poljskoj ili na Malti, to bismo i uradili, ali to nije moguće, Europska unija tako ne funkcionira. Zato prikupljamo potpise kako bi Europska unija postupila u skladu sa svojim nadležnostima i koristeći alate kojima raspolaže omogućila siguran pristup pobačaju za sve žene u Europi.
Ovo je prva takva velika kampanja, kojom izlazite iz, uvjetno rečeno, sigurne zone Slovenije i širite se u EU. Smatra se da će inicijativa postati jedna od glavnih tema nadolazećih europskih izbora. Što je izravni, a što posredni cilj kampanje My Voice, my Choice?
Kristina: Naš cilj je prisiliti Europsku uniju da omogući siguran pristup pobačaju. Do toga ćemo doći u dva koraka: prvi je prikupljanjem milijuna potpisa, a drugi je da se pobrinemo da na europskim izborima, koji će se održati od 6. do 9. lipnja u svim državama Europske unije, izaberemo političke kandidate i vođe koji će zaštititi pravo na pobačaj na razini EU. Razlog za to je čisto praktičan – kako bi iz našeg prijedloga proizašlo nešto konkretno, moramo imati političku podršku naših predstavnica i predstavnika u Europskom parlamentu, jer su oni ti koji će odlučivati što će se dalje dogoditi s inicijativom, kakvi će konkretni koraci uslijediti ili neće. Ako, kao što sada izgleda, budu u usponu konzervativne političke stranke i krajnje desne političke opcije koje se ne slažu s ovom temeljnom slobodom, odnosno s tim da je pobačaj temeljno ljudsko pravo, naš će prijedlog ostati u nekoj ladici. Čak i ako prikupimo milijun potpisa, neće se ništa dogoditi. Dakle, radi se o nama samima, o jednoj od temeljnih vrijednosti Europske unije i krajnje je vrijeme da nas Europska unija posluša, ali i da glasači_ce izađu na birališta, imajući na umu reproduktivna prava, prava žena i pravo na pobačaj.
Do kad se prikupljaju potpisi?
Kristina: Potpisi se prikupljaju godinu dana, odnosno do travnja 2025., ali za nas je ključno da prikupimo milijun potpisa već prije europskih izbora kako bi inicijativa bila dovoljno moćna da privuče glasače na biračka mjesta upravo zbog pitanja reproduktivnih prava, kako bi prijedlog zaista i uspio.
Zanimljivo je da velik interes za kampanju dolazi iz Hrvatske, koja je po broju prikupljenih potpisa druga iza Francuske, a podržao vas je i veliki broj organizacija. Kako tumačite takav odaziv?
Tanja: Kampanja prelazi državne granice. Na početku je bilo osam potpisnica, osam država, danas imamo potpise iz svih država Europske unije. Lana Bobić, hrvatska feministkinja, jedna je od prvih potpisnica ove inicijative. Potom smo tražili partnere po cijeloj Europi i organizacije iz Hrvatske napravile su svoju mreži i postale saveznice u ovoj inicijativi. U ovom trenutku iz Hrvatske dolazi 46.251 potpisa. Prva My Voice, My Choice Croatian Network konferencija za medije održana je u Rijeci, a aktivni su i Split, Zagreb, uključiti će se i Istra, kampanja se širi.
Smatrali smo važnim uključiti Hrvatsku, jer je ona jedna od država gdje žene najviše putuje zbog sigurnog pobačaja, i to najčešće u Sloveniju. U Brežicama npr. više žena iz Hrvatske vrši pobačaj nego iz Slovenije. Također, neke statistike ukazuju da si samo dobro situirane žene mogu priuštiti troškove za putovanje i pobačaj. To je jedan od naših ciljeva, da pobačaj i reproduktivna prava ne budu samo stvar elite. Hrvatska nam se pridružila i zbog toga što se tamo tako visok udio liječnika poziva na prigovor savjesti.
Kada govorimo o Institutu 8. mart, vi niste inertna organizacija točno određenog dometa i opsega, već živi organizam koji se neprestano razvija i raste. Javnosti se obraćate iskreno i emotivno, zbog čega vas se doživljava autentično i prijateljski, kao sigurno utočište. I strašno idete na živce ekstremnim desničarima. Kako vi vidite 8. mart?
Tanja: To je jako lijepo čuti iz tuđih usta i mislim da taj opis govori sve. Mi se neprestano širimo, posebice sad kad smo povezani s aktivistima_cama iz cijele Europe. I sad dok razgovaramo pridružuju nam se novi članovi i članice. Na isti način je sve skupa i započelo. Institut 8. mart je nastao kao zajednica ljudi koji vjeruju u mogućnost promjene, koji vjeruju da svijet može postati bolje mjesto, jer svijet u kojem smo živjeli nije bio onakav kakvom smo stremili. Ljudi nam se obraćaju, pišu mailove, tako da znamo kad društvo nešto boli i to onda istražujemo. Kao što je Kristina prije rekla, puno naših kampanja proizlazi iz potreba društva, odazivamo se na anomalije. Kad se odazovemo na priče ljudi, ne preuzmemo ih na sebe, nego tim ljudima damo prostor i mogućnost da svoje priče predstave sami. Otvorili smo sve kanale komunikacije, slušamo i priče na terenu, i tad nam je jako važno stvoriti prostor za razgovor, da pustimo ljude da nam sami ukažu gdje je problem.
Primjećujem da su mladi u Sloveniji vrlo angažirani po pitanju politike. Na ulicama traže promjene, ukazuju na brojne važne teme poput položaja siromašnih, femicida, genocida u Palestini, ekološke krize, besmisla ratova, gentrifikacije, stambene krize. Zahtijevaju promjene koristeći sva raspoloživa demokratska sredstva. Vidite li određeni mobilizacijski potencijal i u aktivnostima 8. marta? Kako tome pristupate, kako gradite angažirane pojedince?
Kristina: To da su mladi nezainteresirani, politički apatični, samodostatni, da na društvenim mrežama objavljuju samo selfije je uvredljiv i netočan mit. Istina je da smo svakom našom kampanjom dokazali da je mladima do društveno bitnih tema koje si nabrojila stalo i da su mladi često u prvim redovima društvenih promjena. Nedavno su npr. studenti uspješno okupirali Fakultet za društvene znanosti u Ljubljani u znak podrške Gazi, s vrlo konkretnim zahtjevima. To je samo jedan primjer. U svim našim kampanjama imamo volontere_ke moje generacije, znači mlađe od trideset godina, koji su aktivni na štandovima 8. marta, svjesni su, znaju zašto su tamo i to smatraju bitnim. Na pitanje kako nastaje angažiran pojedinac, vjerovatno onako kako nastaje i neangažiran pojedinac; pod utjecajem okoline koja ga okružuje, školskog sustava, roditelja i medija. Mitovi poput toga da su mladi neangažirani i nezainteresirani su štetni za društvo i utvrđuju poziciju koja nije istinita. Zato mi se čini da bi mediji trebali izvještavati o pozitivnim praksama i dobrim potezima i dati mladima mogućnosti da se izraze, izaći im u susret.
Kampanje provodite na terenu, družite se, razgovarate, prikupljate dojmove i iskustva, informirate se i povezujete, zajedno formulirate ciljeve i definirate strategije. Kako uspijevate realizirati svoje ciljeve? Što mislite koja je formula uspjeha u aktivizmu?
Tanja: Kristina je pričala kako nam se pridružuju mladi. Iskustva s terena pokazuju da nam se zapravo pridružuju sve generacije. Vrlo smo otvoreni i mislimo da svatko tko ima makar 5-10 minuta vremena, ili je spreman posveti nam dan, ili nam pružiti nešto sebi svojstveno, rad, vještinu, doprinosi u borbi za bolji svijet – prihvaćamo sve. Pridružilo nam se i puno ljudi koji su u mirovini i pomažu nam na terenu. Na štandovima se često formiraju male zajednice. Imamo divne volontere iz Maribora, u Sežani se stvorila divna zajednica. S terena smo dobili jednog stalnog člana Instituta 8. mart, koji se pokazao kao divan koordinator. Uglavnom, tako što pristupamo ljudima, idemo na ulice, mi također učimo u zajednici i o zajednici, prepoznajemo što funkcionira na jednom mjestu, što na nekom drugom i u biti uvijek kažemo da ako postoji način na koji lokalna zajednica želi podržati kampanju, učinit ćemo upravo tako. Recimo, sjećam se jednog događaja u Kopru, gdje su počeli skakali u vodu na referendumu o vodi i to je bilo toliko zabavno da je privuklo mnoštvo ljudi.
Kristina: Potpuno se slažem, u povezivanju i zajednici je cilj, ali bih toj jednadžbi samo još nešto dodala. Mi uvijek pokušavamo slijediti sadržaj, ono što mislimo da je ispravno i društveno korisno i od tog ne odstupamo. Uvijek kažemo, idemo probati, ali onda idemo do kraja i dosad je to bilo uvijek uspješno.
Tko su osmomartovke kad nisu osmomartovke? Kristina, ti si pravnica, Tanja, ti se baviš improvizacijskim kazalištem i aktivistica si na području kulture, također pišeš odličnu poeziju na dijalektu. Kako ste došle do 8. marta?
Tanja: Da, mi smo vrlo različiti i dolazimo s različitih područja. Također, pridružili smo se Institutu u različito vrijeme. Neki su se poznavali s faksa, drugi su se upoznali preko Itn. festivala angažiranog pisanja. Ja sam se uključila kroz Impro (Improvizacijsko kazalište, op.a.) kao pomoć na događajima kad smo čitali Ja također, priče žena koje otkrivaju iskustva svakodnevne sustavne mizoginije, nastale po uzoru na #metoo. U suštini, sve svoje vještine stavljamo na raspolaganje Institutu; ako si dobar s videima, onda radiš to. Recimo, Alenka je naša ekologinja, pridružila nam se upravo u vrijeme borbe za referendum za vodu. Ona je vrlo dobra i u dizajnu i zato nam pomaže u tom segmentu. Kristina je recimo preuzela pripremu komunikacije. Različite stručne teme nas zanimaju. Mi smo pedagoginje, antropolozi, sociologinje… U stvari, imamo popriličan raspon zanimanja, što nam pomaže u sadržaju. Također smo i umjetnici_e, sportaši_ce, puno različitih stvari i nekako to sve uključujemo i u sadržaj onog šta radimo. Funkcioniramo malo drugačije nego kad bi bili uniformirana organizacija civilnog društva.
Kakvu ulogu u vašem aktivističkom djelovanju imaju kultura i umjetnost? Ravnateljica Instituta Nika Kovač je u jednom intervjuu spomenula kako je Pionirski dom u Ljubljani mjesto gdje je odrasla i gdje se osjeća sigurno. Jesu li kulturni centri inkubatori za društveno kritične mlade osobe?
Kristina: Definitivno da. Inače sam iz Domžala i cijelo sam djetinjstvo u Domu mladih pohađala likovne i fotografske radionice. Čini mi se da su cijelo vrijeme sa mnom radili, što jako cijenim. Vidim kako mi je dobro došlo u životu što sam imala mjesto na kojem sam mogla provoditi popodneva sa svojim vršnjacima. Bilo je besplatno, stvarali smo, atmosfera je bila ugodna, dalo mi je to puno samopouzdanja i načina da se izrazim.
Tanja: Ja dolazim iz Jesenica i u biti imam sličnu priču. Više sam vremena provodila u kazalištu Tone Čufar nego u školi. U školi sam imala i status umjetnice,1 to me je sigurno poučilo da unutar sustava postoje različiti oblici izražavanja. I Nika je također improvizatorica, u biti ona stalno uključuje svoj improvizacijski duh i vidi se da je taj storytelling koji imamo također tijesno povezan s načinom na koji predstavljamo sadržaj. Tu je i naš projekt Itn festival angažiranog pisanja zaslužan za to smo još uvijek u kontaktu s vrlo kritičnim glasovima i otvaramo prostor mladima poput onog u kojem smo sami imali prilike stasati. Oko toga je Kristina jako angažirana. Na takvim mjestima nalazimo fantastične ljude koji su inspiracija. Da, u biti mislim da je kultura vrlo važan stup i podrška aktivizmu.
Kristina: To je pitanje vrlo usko povezano s ranijim pitanjem o tome kako stvoriti angažiranog pojedinca. Upravo vas kultura i prostori u kojima se možete izraziti tjeraju da počnete razmišljati o tome što izraziti, za što koristiti svoj glas. To je temelj aktivizma.
Više od godinu dana klečeći muškarci na hrvatskim trgovima mole krunicu za čistoću, zabranu pobačaja i da muškarci postanu duhovni autoriteti. Nasuprot njih se uvijek iznova redaju protuprosvjednici koji različitim aktivnostima upozoravaju na problematičnost klečavaca. Slične stvari se u posljednje vrijeme događaju i u Ljubljani, javne molitve na trgovima kao sustavni organiziran proces retradicionalizacije i retardacije društva. Što mislite o tome?
Kristina: To je jako zabrinjavajuće. Nisam za jednoumlje, tj. da se ukine prostor za drugačija mišljenja, ali čini mi se da je ovo pitanje uskraćivanja temeljnih prava žena, tako upitno i u suprotnosti s vrijednostima kojima težimo u društvu ravnopravnosti. Ovo je povratak vrijednostima za koje smo vjerovali da smo ih prerasli i to je duboko zabrinjavajuće. Mislim da bismo se svi trebali naježiti kada čujemo što se događa u Hrvatskoj ili u drugim zemljama i da bi nas to trebalo uvjeriti da su inicijative za siguran pobačaj neophodne. Cilj inicijative nije samo pobačaj i reproduktivna prava, nego uspostava mreže, europske mreže, koja bi se mogla suprotstaviti toj retradicionalizaciji i zaštititi temeljna prava žena.
Neki smatraju da ih se reproduktivna prava ne tiču, a za neke je borba za prava žena i donošenje odluka o njihovom tijelu stvar prošlosti. Zašto vi mislite da bi europski građani trebali podržati i potpisati inicijativu Instituta 8. mart?
Tanja: Mislim da se to zapravo svodi na dvije stvari. Prva je nešto što je Kristina ranije rekla, autonomija donošenja odluka o vlastitom tijelu. Možda bi bilo dobro da netko tko nema iskustva s tim, posluša nekoga tko ima takvo iskustvo. Često se pitanja reprodukcije prebacuje na žene, npr. pitanje kontracepcije i majčinstva i onda kada žena na to nije spremna. Druga je stvar što žena mora voditi računa o vlastitom reproduktivnom zdravlju. Zapravo, tu je sve, od obrazovanja, kontracepcije, preko autonomije do odlučivanja. U isto vrijeme, kontrola nad ženskim tijelima je zaista zabrinjavajuća, jer uglavnom većinu vremena provodimo pričajući o jednakopravnosti, o ekonomskoj jednakopravnosti, o zastupljenosti u javnom prostoru, o obrazovanju, i odjednom opet dolazimo do jednog vrlo temeljnog pitanja, donošenja odluka u vlastitom tijelu, jer zapravo ne želimo biti robovi u vlastitom tijelu. Tako da mislim da je vrlo, vrlo važno govoriti o ravnopravnom društvu, bez obzira na spolove, i to je jedna stvar koju bismo željeli vidjeti podržanu u cijeloj Europi, svijetu.
Kristina: Dodala bih samo da se ova inicijativa temelji na solidarnosti i ako niste netko tko bi mogao trebati pobačaj, potpisivanjem ste solidarni s onima koji bi ga iz bilo kojeg razloga mogli trebati.
Tanja: Solidarnost je bila naša osnova. U Sloveniji je pobačaj zakonski reguliran, a budući da se mi u institutu zalažemo za temeljna ljudska prava uključujući i reproduktivno zdravlje, smatrali smo važnim braniti te vrijednosti i boriti se za njih u svjetlu nadolazećih europskih izbora. Akcija solidarnosti za žene kojima je uskraćeno pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece nam se činila nužnom. Želimo da Europa prihvati konsenzus da je donošenje odluka o vlastitom tijelu pravo svih.
- Učenici u slovenskim školama imaju statuse: sportaš, kulturnik tj. umjetnik i sl., koji im omogućavaju određene privilegije, primjerice najavljene testove, odabir datuma za ispitivanje itd. (op.a.) ↩︎
Objavljeno
