Blic U sjeni nedavnih korupcijskih skandala u Europskom parlamentu, uoči skorašnjih izbora, Europska komisija je donijela takozvani Paket za obranu demokracije, dio kojeg je i Direktiva o transparentnosti organizacija koje zastupaju interese trećih zemalja. Doneseni su s idejom osiguravanja integriteta izbornih procesa te suzbijanja utjecaja stranih interesa na “politike, donošenje odluka i demokratski prostor”. Donošenje Paketa najavljeno je ubrzo nakon oružanog napada Rusije na Ukrajinu 2022. godine, a nakon što su krajem te iste godine optužbe za korupciju u slučaju Qatargate potresle Europski parlament, postao je prioritet predizborne kampanje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Paket uključuje preporuke zemljama članicama o tome kako zaštititi svoje izborne procese vezano za kibernetičku sigurnost, restrikcije političkog oglašavanja te kako građane više uključiti u razvoj zakonodavstva.
Sporni dio Paketa odnosi se na Direktivu kojom se želi otežati lobiranje i utjecaj stranih zemalja na donošenje političkih odluka u EU. Naime, Direktiva propisuje obavezu upisa u EU registar transparentnosti svih tijela i organizacija koje “provode aktivnosti zastupanja interesa” iz zemalja koje nisu članice Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora. S tim registrom potom se trebaju uskladiti svi postojeći ili novouspostavljeni slični registri na razini država članica EU. Direktiva prvenstveno cilja lobiste iz zemalja kao što su Rusija, Kina ili Zaljevske zemlje, no pod isti nazivnik stavlja i sva financiranja i donacije koje dolaze iz primjerice SAD-a, Velike Britanije ili Švicarske.
Organizacije civilnog društva upozoravaju kako Direktiva neće proizvesti željeni učinak, a mogla bi naštetiti upravo organizacijama koje se bave pitanjima ljudskih prava, vladavine prava, izbornog integriteta i antikorupcije, posebno u istočnoeuropskim članicama EU. GONG navodi kako postojanje registra u koji će se organizacije koje primaju financiranje iz trećih zemalja morati upisati nije problematično samo po sebi. Zabrinutost organizacija civilnog društva dolazi iz mogućnosti koje Direktiva pruža autokratskim političarima kao što je Viktor Orbán da je iskoriste kako bi nametnuli dodatne restrikcije politički nepodobnim organizacijama.
Koliko je takav scenarij realan, možemo vidjeti na ranijem primjeru Mađarske koja je još 2017. godine donijela sličan zakon. Njime su se udruge i zaklade koje godišnje primaju nešto više od 20 000 eura iz inozemnih izvora trebale registrirati kao organizacije koje primaju inozemna sredstva. Trebale su godišnje izvještavati o svom inozemnom financiranju i na svim svojim publikacijama i web stranicama istaknuti oznaku “organizacija koja prima inozemna sredstva”. Popis organizacija civilnog društva koje primaju strane donacije također je bio objavljen na web stranicama vlade. Načelno, zakon je trebao biti mjera za borbu protiv pranja novca, no s obzirom na to da su nevladine organizacije već imale obvezu podnošenja godišnjih financijskih izvješća koja garantiraju transparentnost, vjerojatnije je da se njime željelo diskreditirati i stigmatizirati organizacije koje primaju strane donacije.
Organizacije civilnog društva upozoravale su kako je zakon “dio niza mjera koje su započele 2013. godine s ciljem gušenja i ušutkavanja organizacija civilnog društva koje vladu pokušavaju držati odgovornom za borbu protiv korupcije, zaštitu okoliša, ljudskih prava, demokracije i vladavine prava”. Ukazivale su i na činjenicu da takav zakon organizacijama stavlja dodatni administrativni teret stalnog izvještavanja na koje se moraju fokusirati, umjesto na aktivnosti zbog kojih su osnovane. Europska komisija također je intenzivno kritizirala zakon, tvrdeći kako je u izravnom sukobu sa zakonima Europske unije kao što su pravo na slobodu udruživanja, slobodno kretanje kapitala i pravo zaštite privatnosti i osobnih podataka. To je 2020. godine presudio i Sud Europske unije (ECJ), s objašnjenjem da je praksa uvedena zakonom diskriminirajuća i nameće neopravdana ograničenja. Identificirao je pravo na pristup financiranju kao ključni element slobode udruživanja i prepoznao problematičan učinak zakona koji može potaknuti nepovjerenje u rad udruga.
Mađarske i europske organizacije civilnog društva bile su zadovoljne s presudom istaknuvši kako je “ECJ njome poslao jasnu poruku svim državama članicama da nije prihvatljivo ograničiti financiranje organizacija civilnog društva koje nadziru da se vlade pridržavaju temeljnih prava, kao što su pravo na okupljanje i slobodu govora.”
Pod prijetnjom sankcija Orbanova vlada bila je prisiljena povući sporni zakon, no organizacije civilnog društva, kulturne institucije, sveučilišta, aktiviste i novinare nastavili su targetirati drugim zakonskim odredbama. Posljednji u nizu – prijedlog zakona koji bi omogućio “istraživanje aktivnosti koje prijete mađarskom suverenitetu”, a vjeruje se da će zapravo ponovno napasti civilno društvo i ostatke nezavisnih medija u zemlji – najavljen je krajem prošle godine.
S obzirom na ECJ-ovu presudu u mađarskom slučaju, organizacije civilnog društva ostale su zatečene odlukom Europske komisije da samo tri godine kasnije sličnom direktivom ugrozi kritičke glasove i potencijalno ograniči rad civilnog društva u cijeloj Europskoj uniji, a istovremeno se ne bavi stvarnim prijetnjama demokraciji koje dolaze iz zemalja članica.
Osim toga, Direktiva će ograničiti mogućnost djelovanja same EU u trećim državama čije civilno društvo i aktiviste nominalno želi podržati. Primjerice, u vrijeme kad je Komisija ubrzano radila na prijedlogu Direktive, u Gruziji su izbili prosvjedi zbog sličnog zakona koji je njihova vlada modelirala prema ruskom primjeru. Prijedlog gruzijskog zakona koji na kraju nije implementiran, prisilio bi organizacije da se registriraju kao “agenti stranog utjecaja” ako više od 20 posto njihovog financiranja dolazi iz inozemstva. Europski predstavnik u Gruziji tada je rekao kako bi izglasavanje zakona bio “vrlo loš razvoj događaja za Gruziju i njene građane, te da bi mogao imati problematičan utjecaj na medije i nevladine organizacije”. Upozorio je da “prijedlog zakona nije kompatibilan s vrijednostima Europske unije te da bi mogao dovesti do ozbiljnih posljedica za europsko-gruzijske odnose”.
Više od 200 europskih organizacija civilnog društva, zahtijevajući reviziju Direktive prošle godine, naglasilo je kako bi ona mogla utjecati na sposobnost organizacija civilnog društva da ispune svoju ulogu branitelja demokracije u Europi i izvan nje. Izjavu je potpisalo i više hrvatskih nevladinih organizacija, među kojima su Mreža mladih Hrvatske i Centar za mirovne studije.
Josip Miličević iz MMH kaže kako usvajanje spomenute Direktive ne utječe direktno na financiranje i rad Mreže s obzirom na to da gotovo sva njihova financijska sredstva dolaze kroz nacionalno i europsko projektno financiranje. “Međutim, kao organizacija smo kroz našu povijest koristili sredstva iz zemalja izvan EU (primarno SAD) kroz koje smo se mogli baviti temama poput razvoja politika za mlade i jačanje naše watchdog uloge u nama specifičnom sektoru mladih. Također, već godinama intenzivno i kvalitetno surađujemo s nacionalnim vijećima iz susjednih ne-EU zemalja kao što su Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija. Direktiva je u nama pobudila brigu hoćemo li moći nastaviti i na koji način suradnju s udrugama mladih iz tih zemalja, s obzirom na to da oni također koriste sredstva koja dolaze izvan EU”, objašnjava Miličević.
Treba spomenuti i da Direktiva uključuje i određene zaštitne mjere kako bi se spriječilo njeno zloupotrebljavanje za ograničavanje temeljnih prava, kao što su sloboda izražavanja ili udruživanja, ili za neopravdano ograničavanje prostora za građansko djelovanje. Primjerice, neovisna nadzorna tijela bit će ovlaštena zatražiti ograničenu evidenciju samo u propisno opravdanim slučajevima i na razmjeran način.
Nadležna tijela morat će se pobrinuti da upisivanje u spomenuti registar ne uzrokuje negativne posljedice, a predviđena je i mogućnost odstupanja od objave informacija u propisno opravdanim slučajevima. Zbog potpunog usklađivanja u okviru prijedloga države članice ne mogu zadržati ni uvesti dodatne zahtjeve ili prakse. Ipak, Miličević naglašava kako im se spomenute prednosti i garancije za očuvanje civilnog društva prilikom predstavljanja Direktive čine bitnima, ali i teže ostvarivima od negativnih scenarija, pogotovo kada pogledamo što se već događalo u Mađarskoj.
Na slične probleme ukazuje i Sara Kekuš iz CMS-a. Objašnjava kako se organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava već godinama suočavaju sa suženim prostorom za djelovanje i političkim napadima, pa čak i kriminalizacijom, bilo da se radi o pritiscima, difamaciji i zastrašivanju ili pak formalnoj kriminalizaciji.
“Iako Direktiva deklarativno ima za cilj povećanje transparentnosti i obranu demokracije reguliranjem stranog utjecaja, njezina će šteta potencijalno biti veća od koristi. Upravo organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u očuvanju demokracije, vladavine prava i temeljnih prava. Rad organizacija civilnog društva je transparentan – naše su financije i izvori financiranja javno dostupna informacija. Uspostavom ovakvog registra organizacijama se crta meta na čelu. Koliko je to opasno već smo vidjeli na primjeru Mađarske i Orbanovog ‘Lex-NGO-a’. Brine nas da sigurnosna jamstva Direktive nisu dovoljna i da će nejasne formulacije ostaviti prostor za zlouporabu i manipulaciju te tako dodatno ugroziti prostor za djelovanje civilnog društva i zaštitu demokracije. Stvarne ćemo posljedice vidjeti tek implementacijom direktive”, kaže Kekuš.
Dodaje kako se Europska unija nekad ponosila zalaganjem za građanske slobode, zaštitu branitelja ljudskih prava i vladavinu prava, kako na području EU-a tako i globalno, a sada sve više sužava prostor za financiranje na aktivnosti koji su politički oportune, umjesto u službi zaštite temeljnih prava. “Ovakvim legislativnim promjenama EU se priklanja nedemokratskim političkim opcijama koje agentima u službi stranog interesa prozivaju svaki racionalan pokušaj propitivanja ili upozoravanja na djelovanje koje je suprotno javnom interesu, vladavini prava i općenitom zakonodavnom i demokratskom okviru”, naglašava Kekuš.
Nakon svega djeluje kako je donošenje Direktive požureno kako bi se stvorio dojam da EU poduzima potrebne mjere uoči parlamentarnih izbora, nauštrb sveobuhvatne analize i procjene njenog utjecaja. Čak i nakon upozorenja organizacija civilnog društva, revizija je izvršena ubrzano tijekom ljeta, čini se bez stvarne želje za kreiranjem boljeg dokumenta. Zato prevladava mišljenje kako je njen primarni cilj zapravo stvaranje iluzije sigurnih i demokratskih izbora.
Nicholas Aiossa iz organizacije Transparency International EU kaže kako je važno osvijestiti da prijetnje demokraciji ne dolaze samo izvan Europske unije. “Kad proučavamo prijetnje europskim demokracijama, značajno područje rizika predstavlja financiranje političkih stranaka. Nažalost, Direktiva ovaj problem ne adresira na sveobuhvatan način”, objašnjava Aiossa i dodaje kako je “predloženi registar lobija, koji cilja samo na subjekte financirane iz inozemstva, pogrešan pristup koji neće uspjeti suzbiti neželjeni utjecaj na demokratske procese”. Umjesto toga, organizacije civilnog društva predlažu donošenje takozvanog EU Interest Representatives Acta koji bi obuhvatio sve predstavnike interesnih skupina u EU, te adekvatnije adresirao financiranje koje dolazi iz Europske unije i izvan nje. Da bi se efikasnije suprotstavila neprijateljskom utjecaju na donošenje politika u državama članicama, Europska komisija bi trebala “baciti mrežu široko” i kreirati opći registar lobista, a ne samo popis organizacija koje se financiraju sredstvima iz trećih zemalja.
Kritizirajući Direktivu Aiossa zaključuje kako “ovaj dokument jednostavno nije prikladan alat za željeni učinak – zbog svog ograničenog opsega neće uspjeti obuhvatiti potrebne informacije, a potencijalno bi mogao dovesti do stigmatizacije civilnog društva”.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
