Umjetnička borba za društvenu pravdu

Umjetnost sama po sebi nema moralnu vrijednost, no koristeći je kao snažan emotivni i komunikacijski, pa čak i iscjeliteljski alat u borbi za ljudska prava, moguće je pridodati joj tu vrijednost.

Foto: Alfombra Roja Peru/Facebook

“Hrabrost nema moralnu vrijednost sama po sebi, jer hrabrost kao takva nije moralna vrlina. Pakosni nitkovi, ubojice, teroristi mogu biti hrabri. Za opisati hrabrost kao vrlinu potreban nam je pridjev: Zato govorimo o moralnoj hrabrosti“, poručila je Susan Sontag prije dva desetljeća u jednom govoru i nastavila: “U središtu našeg moralnog života i naše moralne imaginacije veliki su primjeri otpora, sjajne priče onih koji su rekli ne.” Jedna od tih ljudi je i Alejandra Gutierrez Ballón, peruanska interdisciplinarna umjetnica i socijalna antropologinja i etnologinja, koja je početkom svibnja, u sklopu Diskurzivnog programa Poslijediplomskog doktorskog studija likovnih umjetnosti, održala predavanje i radionicu pod nazivom The Indigenous MeToo: Artivism on the Peruvian Case of Forced Sterilisation

Tema predavanja bilo je umjetničko djelovanje i izražavanje kao način osvještavanja i borbe za društvenu pravdu, ukratko artivizam, žrtava programa prisilne sterilizacije, koji su peruanske vlasti provodile nad pripadnicama domicilnog stanovništva tijekom devedesetih godina 20. stoljeća. Programu su prethodili desetljetni oružani sukobi, a neposredno onaj između Komunističke partije Perua (PCP) i Revolucionarnog pokreta Túpac Amarua, s jedne, i militarističke autokratske vlasti Perua, s druge strane.

U izrazito militariziranoj državi, tadašnji kontroverzni predsjednik Perua Alberto Fujimori počeo je provoditi program Nacionalnog plana za reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji, deklarativno u svrhu ponovne uspostave makroekonomske stabilnosti. Pod krinkom uspostavljanja jednakosti muškaraca i žena, smanjenja porasta stanovništva i iskorjenjivanja siromaštva, provedbom programa Nacionalnog plana izvršena je prisilna sterilizacija domicilnih žena (i manjeg broja muškaraca). Tijekom tog kulturnog genocida, kako ga naziva Gutierrez, a koji je Fujimori nazivao “periodom pacifikacije”, ljudi bez medicinskog obrazovanja osakatili su (nerijetko bez primjene anestezije) više od 200 tisuća ucjenjivanih i prevarenih žena te oko 22 tisuće muškaraca, ostavivši ih bolesne, izolirane ili napuštene, a često i mrtve. Razbijanjem obitelji, smanjenjem radne snage i prekidanjem generacijskog prijenosa kulturne tradicije i znanja, vlast je siromašne ljude uspjela učiniti još siromašnijima.

S obzirom na to da su povrijeđena prava isključivo žena pripadnica domicilnih peruanskih naroda (niti jedna sterilizirana žena nije bila bijele rase), dvadesetpetogodišnja borba za pravdu je mučna i spora, no organizacije preživjelih žrtava uporne su u nastojanjima da razotkriju povijest, kaže Gutierrez. U sklopu predavanja prezentirala je rad glavnih organizacija žrtava iz gradova Cusca i Piure, kao i dviju izrazito značajnih ličnosti – odvjetnice i feministkinje Giulie Tamayo i aktivistice Hilarie Supe (kasnije i prve domicilne predstavnice u kongresu) – koje su istraživanjem razotkrivale opisane programe i započele protuborbu još za vrijeme Fujimorine vlasti. Unatoč snažnoj državnoj cenzuri, brojni umjetnički kolektivi i samostalni umjetnici_ce surađivali_e su s organizacijama otpora u umjetničkim intervencijama u javnom prostoru u obliku performansa ili instalacija, ali i tradicionalnijim medijima. 

Primjerice, vizualna umjetnica Claudia Coca svojom uljanom slikom Ligadura (engl. Ligation, 1999.) vizualizira pakosnu licemjernost Alberta Fujimoria: dok je kao argumente u korist svog programa citirao feminističku teoriju, Fujimori je istovremeno stvarao sukob među ženama postavljajući ih na obje strane prisilne sterilizacije – u poziciju provoditeljica i u poziciju žrtve. Pojedini radovi postigli su i viralni status – na primjer, haljine dizajnerice Lucie Cube iz serije Artículo 6: Narratives of gender, strength and politics (2012.-2014.), čiji printevi informiraju o stanjima žrtava i dječjem radu te sadrže političke slogane o ženskim pravima, nosila je i Lady Gaga. Veliku pozornost dobio je performans Alfombra Roja (engl. Red Carpet, 2013.-2022.), čija je autorica sama Gutierrez Ballón. Lijeganjem na tlo u formu ljudskog tepiha, u haljinama simbolične crvene boje i sa šeširima položenima na područje maternice, performans su prvi put izvele preživjele žrtve prisilne sterilizacije, a s vremenom je prerastao u globalno simboličan čin u borbi za prava žena i drugih manjina.

Prošle godine, Gutierrez je u suradnji sa žrtvama započela Ikumi project, sigurni prostor za stvaranje zajednice u kojem bez ponovne viktimizacije mogu komunicirati svoje osjećaje i traume. Biranjem boja tekstila i vezenjem riječi koje označavaju njihov život prije, tijekom i poslije operacije, žene stvaraju umjetnički rad u kojemu boja postaje vizualnim svjedočanstvom njihovih trauma. Sontag, u na početku teksta spomenutom govoru, ističe da “hrabrost nadahnjuje zajednice: hrabrost primjera – jer hrabrost je zarazna kao i strah. Ali hrabrost, određene vrste hrabrosti, one hrabre mogu i izolirati”. Tako su bile izolirane i hrabre žene koje se u Ikumi projektu bacanjem praha crvenog pigmenta u zrak simbolično oslobađaju od svoje boli. Kao ni hrabrost, ni umjetnost sama po sebi nema moralnu vrijednost. No koristeći je kao snažan emotivni i komunikacijski, pa čak i iscjeliteljski alat u borbi za ljudska prava, tu joj je vrijednost moguće pridodati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano