“Hrabrost nema moralnu vrijednost sama po sebi, jer hrabrost kao takva nije moralna vrlina. Pakosni nitkovi, ubojice, teroristi mogu biti hrabri. Za opisati hrabrost kao vrlinu potreban nam je pridjev: Zato govorimo o moralnoj hrabrosti“, poručila je Susan Sontag prije dva desetljeća u jednom govoru i nastavila: “U središtu našeg moralnog života i naše moralne imaginacije veliki su primjeri otpora, sjajne priče onih koji su rekli ne.” Jedna od tih ljudi je i Alejandra Gutierrez Ballón, peruanska interdisciplinarna umjetnica i socijalna antropologinja i etnologinja, koja je početkom svibnja, u sklopu Diskurzivnog programa Poslijediplomskog doktorskog studija likovnih umjetnosti, održala predavanje i radionicu pod nazivom The Indigenous MeToo: Artivism on the Peruvian Case of Forced Sterilisation.
Tema predavanja bilo je umjetničko djelovanje i izražavanje kao način osvještavanja i borbe za društvenu pravdu, ukratko artivizam, žrtava programa prisilne sterilizacije, koji su peruanske vlasti provodile nad pripadnicama domicilnog stanovništva tijekom devedesetih godina 20. stoljeća. Programu su prethodili desetljetni oružani sukobi, a neposredno onaj između Komunističke partije Perua (PCP) i Revolucionarnog pokreta Túpac Amarua, s jedne, i militarističke autokratske vlasti Perua, s druge strane.
U izrazito militariziranoj državi, tadašnji kontroverzni predsjednik Perua Alberto Fujimori počeo je provoditi program Nacionalnog plana za reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji, deklarativno u svrhu ponovne uspostave makroekonomske stabilnosti. Pod krinkom uspostavljanja jednakosti muškaraca i žena, smanjenja porasta stanovništva i iskorjenjivanja siromaštva, provedbom programa Nacionalnog plana izvršena je prisilna sterilizacija domicilnih žena (i manjeg broja muškaraca). Tijekom tog kulturnog genocida, kako ga naziva Gutierrez, a koji je Fujimori nazivao “periodom pacifikacije”, ljudi bez medicinskog obrazovanja osakatili su (nerijetko bez primjene anestezije) više od 200 tisuća ucjenjivanih i prevarenih žena te oko 22 tisuće muškaraca, ostavivši ih bolesne, izolirane ili napuštene, a često i mrtve. Razbijanjem obitelji, smanjenjem radne snage i prekidanjem generacijskog prijenosa kulturne tradicije i znanja, vlast je siromašne ljude uspjela učiniti još siromašnijima.
S obzirom na to da su povrijeđena prava isključivo žena pripadnica domicilnih peruanskih naroda (niti jedna sterilizirana žena nije bila bijele rase), dvadesetpetogodišnja borba za pravdu je mučna i spora, no organizacije preživjelih žrtava uporne su u nastojanjima da razotkriju povijest, kaže Gutierrez. U sklopu predavanja prezentirala je rad glavnih organizacija žrtava iz gradova Cusca i Piure, kao i dviju izrazito značajnih ličnosti – odvjetnice i feministkinje Giulie Tamayo i aktivistice Hilarie Supe (kasnije i prve domicilne predstavnice u kongresu) – koje su istraživanjem razotkrivale opisane programe i započele protuborbu još za vrijeme Fujimorine vlasti. Unatoč snažnoj državnoj cenzuri, brojni umjetnički kolektivi i samostalni umjetnici_ce surađivali_e su s organizacijama otpora u umjetničkim intervencijama u javnom prostoru u obliku performansa ili instalacija, ali i tradicionalnijim medijima.
Primjerice, vizualna umjetnica Claudia Coca svojom uljanom slikom Ligadura (engl. Ligation, 1999.) vizualizira pakosnu licemjernost Alberta Fujimoria: dok je kao argumente u korist svog programa citirao feminističku teoriju, Fujimori je istovremeno stvarao sukob među ženama postavljajući ih na obje strane prisilne sterilizacije – u poziciju provoditeljica i u poziciju žrtve. Pojedini radovi postigli su i viralni status – na primjer, haljine dizajnerice Lucie Cube iz serije Artículo 6: Narratives of gender, strength and politics (2012.-2014.), čiji printevi informiraju o stanjima žrtava i dječjem radu te sadrže političke slogane o ženskim pravima, nosila je i Lady Gaga. Veliku pozornost dobio je performans Alfombra Roja (engl. Red Carpet, 2013.-2022.), čija je autorica sama Gutierrez Ballón. Lijeganjem na tlo u formu ljudskog tepiha, u haljinama simbolične crvene boje i sa šeširima položenima na područje maternice, performans su prvi put izvele preživjele žrtve prisilne sterilizacije, a s vremenom je prerastao u globalno simboličan čin u borbi za prava žena i drugih manjina.
Prošle godine, Gutierrez je u suradnji sa žrtvama započela Ikumi project, sigurni prostor za stvaranje zajednice u kojem bez ponovne viktimizacije mogu komunicirati svoje osjećaje i traume. Biranjem boja tekstila i vezenjem riječi koje označavaju njihov život prije, tijekom i poslije operacije, žene stvaraju umjetnički rad u kojemu boja postaje vizualnim svjedočanstvom njihovih trauma. Sontag, u na početku teksta spomenutom govoru, ističe da “hrabrost nadahnjuje zajednice: hrabrost primjera – jer hrabrost je zarazna kao i strah. Ali hrabrost, određene vrste hrabrosti, one hrabre mogu i izolirati”. Tako su bile izolirane i hrabre žene koje se u Ikumi projektu bacanjem praha crvenog pigmenta u zrak simbolično oslobađaju od svoje boli. Kao ni hrabrost, ni umjetnost sama po sebi nema moralnu vrijednost. No koristeći je kao snažan emotivni i komunikacijski, pa čak i iscjeliteljski alat u borbi za ljudska prava, tu joj je vrijednost moguće pridodati.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno