Tema Napisale i razgovarale: Dea Vidović i Antonija Letinić
Siniša Labrović svoje je ime lansirao izvan granica hrvatske projektom Stado.hr kojeg je osmislio i realizirao u sklopu festivala Touch Me 2005. održanog u bivšoj tvornici Badel kao dio manifestacije Operacija: grad. No ovaj projekt, samo je jedan u nizu vrlo specifičnih i osobenih radova ovog sinjskog umjetnika čijem autorskom djelu jest svojstvena snažna društvena angažiranost koju pak u procesu realizacije pretvara u entertainment proizvode s ironičnim pogledom na problematiku. Teme kojima se bavi uglavnom pripadaju svakodnevici koju ne primjećujemo, već prihvaćamo kao činjenično stanje, a u Labrovićevoj interpretaciji ona postaje kiselo – ljuta stvarnost koju je nužno staviti pod povećalo i promatrati u svoj njezinoj devijantnosti. Njegovi performansi većinom zahtijevaju aktivnu interakciju publike, ali ona se tome uglavnom bespogovorno odaziva upravo iz humoresknog pristupa kojim je Labrović zavodljivo mami. Naknadno osvještavanje pozadinskog značenja samog čina u kojem ona dobrovoljno sudjeluje svojevrsni je autogol za svakoga tko na ovu igru pristaje.
U sklopu 11. Istanbulskog bijenala našao se i jedan od njegovih radova – Poslijediplomsko obrazovanje, nastavak rada Dodiplomsko obrazovanje realiziranog u sklopu 3. Operacije: grad održane u prosincu 2008. u kinu Mosor i još nekoliko lokacija u Zagrebu, koja se tematski bavila životom u neoliberalnoj stvarnosti. Dodiplomsko obrazovanje bila je neuobičajena radionica zamišljena kao niz praktičnih predavanja iz kriminala, politike i poduzetništva na koju su pristup imali svi (punoljetni) građani koji su izrazili želju poraditi na svom dodatnom obrazovanju. Poslijediplomsko obrazovanje pak ukoričeni je priručnik za ovladavanje vještinama koje bi trebale život u svakodnevici determiniranoj kapitalom, do kojeg se dolazi svim dopuštenim a puno češće nedopuštenim sredstvima, učiniti dostupnima onima koji za to nisu nužno predisponirani.
KP: Otkud proistječe ideja za tvoja dva posljednja rada Dodiplomsko i Poslijediplomsko obrazovanje?
S. L.: Naša se djeca danas školuju za zanimanja koja su prilično gubitnička – kuhare, konobare, mehaničare, vozače, bravare, strojare; postoji cijela jedna paleta zanimanja koja su potpuno besperspektivna. No, postoje i ona druga, paralelna koja omogućuju lagodan život. A činjenica jest da su ta “paralelna” zanimanja u stvari na dominantnoj poziciji, dok ona koja bi trebala biti dominantna zauzimaju tu poziciju “paralelnih”. Taj svijet uspijeva jako puno dobiti, jako dobro živi, a ta znanja iz kriminala i svega onog što bi moglo tendirat kriminalu, vrlo su često tajna, ona se ne prenose. Stoga sam želio napraviti knjigu u kojoj bi bila predstavljena bazična znanja, u sedam koraka, koja nudi savjete stručnjaka, eksperata. Prvotna namjera je bila prilagoditi lokalnom kontekstu rad Dodiplomsko obrazovanje i tim sam povodom u Istanbulu proveo tri dana u svibnju kako bih napravio istraživanje. Susreo sam se s jednom gatarom i jednim džeparom. Oboje su bili sjajni. Kada smo na primjer u Hrvatskoj radili na ovom projektu nismo mogli doći do ovakvih ljudi. Nakon mog odlaska, asistentica koja mi je pomagala nastavila je istraživanje i uspjeli smo doći do još nekih ljudi koji vladaju ovako vrijednim znanjima i vještinama. Naime, ona je uspjela doći do jednog čovjeka koji se bavi krađom automobila, a vjerojatno bismo došli i do nekoga tko se bavi dilanjem, skupljanjem smeća, što je ovdje jako ulančano i pretvorilo se u biznis. No u procesu rada smo shvatili da bi za realizaciju radionice bilo nužno imati simultanog prevoditelja što bi s jedne strane zahtijevalo goleme financijske izdatke, a s druge bi umnogome narušilo dinamičnost i živost rada. Tako smo se odlučili izdati dvojezični priručnik, na engleskom i turskom jeziku, za internacionalnu publiku koji bi nudio zainteresiranima informacije i metode kako ovladati određenim vještinama.
KP: Koliko je ovakav rad provokativan u ovakvom kontekstu i kakve bi on konzekvence mogao imati?
S. L.: Prema reakcijama ljudi s kojima sam razgovarao i radio, koji su mi dakle pomagali, one su bile vrlo dobre, dapače sjajne. Knjiga super prolazi, a savjeti su se pokazali korisnima i vrijednim. Meni je osobno jako teško govoriti o mogućim konzekvencama bilo kojeg rada. Zaista ne mogu reći kakve su posljedice ovakve jedne knjige, kako će ju primijeniti netko tko će doći do nje – netko će je shvatit kao provokaciju, netko kao koristan priručnik i pokušat će primijeniti ono što se u njemu nudi, a netko će je bacit u smeće… Moguće su raznolike reakcije.
KP: Imaš li u vidu nastavak rada na ovom projektu i razmišljaš li o izdavanju priručnika u Hrvatskoj?
S. L.: Trebalo bi dalje radit s bankama, s nekim drugim zanimanjima… Sigurno bismo došli do jako dobrih i korisnih savjeta… Ali u biti, što više ideš, to su stvari sve jednostavnije. Na primjer ukrasti žvaku iz dućana je vrlo komplicirano i dosta velik problem, no nakon toga doći i ukrasti dvadeset milijuna eura je sitnica, ne predstavlja nikakav problem. Tako da u stvari što si više u procesu «paralelnog biznisa» to je jednostavnije pa bih rado postavio stvari tako da idu što više prema višim strukturama ovog tipa poslovanja. Što se pak hrvatskog izdanja tiče nadam se, sada kad se vratim u Zagreb, stupiti u kontakt s nekim izdavačima, objasniti im koncept, o čemu se radi pa bi se vjerujem mogao netko i zainteresirati. Postoji već engleski prijevod, dakle šteta bi bila ne iskoristiti to, napraviti još jedno dvojezično izdanje, ovoga puta hrvatsko-englesko. Bilo bi jako dobro da se dopre do manjih sredina, manjih mjesta jer tamo sigurno ima dosta talenata. Bilo bi šteta da do njih ne dođe jedno sustavnije znanje.
KP: Što za tebe kao umjetnika znači sudjelovanje na jednom ovakvom Bijenalu?
S. L.: Nadam se da bi ovo mogao biti početak prvenstveno financijskog uspjeha, znači da poslije ovoga dolazi bogatstvo. (uz autoironičan smijeh)
KP: Što misliš u kolikoj mjeri umjetnost ima potencijala politički djelovati, potencijal da pomakne, promijeni, detektira?
S. L.: Mislim da ona sama po sebi i nema, ali je važna za onoga koji vjeruje u umjetnost i da ona nešto znači, da to što netko govori doista vrijedi. Tada je moguće očekivati da iz toga proizađe i neko djelovanje. Osobno naprosto vjerujem da umjetnost može promijeniti čovjeka, da može nešto napraviti, ali te se promjene događaju na mikro planu. A umjetnost općenito, ona treba radit na samoodcjepljivanju i na ljudskom samopouzdanju.
KP: Svi tvoji radovi su iznimno provokativni, i često istinski artikuliraju društvenu stvarnost. Istodobno u njima postoji određeni tip neobaveznosti, opuštenosti i zabavnjačkog duha. Otkud poriva za takvom artikulacijom stava?
S. L.: Veći dio mojih radova se bavi društvenom stvarnošću, uglavnom gradim neku priču na paradoksu, ali to je zato što ja nemam osobine nekog vođe. Mogu eventualno pokazati, ukazati, pogledati u nekom pravcu i na taj način pokušati nekom drugom osvrnuti pozornost, ali stav ‘tako gledaj – učini – uradi’ to naprosto nisam ja. Zato mi se ovaj opušteniji princip čini boljim. Nekome će biti zabavno, nekom će biti budalaština, nekom će biti jako ozbiljno ili pak tragično… Ono što svakako pokušavam izbjeći jest biti ciničan. Možda sam ponegdje ironičan, ali mi se čini važnim da to bude zabavno i opušteno da bi moglo komunicirati.
Objavljeno
Objavljeno
