Kritika U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održava se još jedna Antisezona, suvremenoplesni program koji nastoji odgovoriti na produkcijske i prezentacijske probleme plesne umjetnost. U jesenskom bloku pod nazivom Paradoksi inkluzivnosti, Antisezona od 20. do 23. listopada donosi interdisciplinarni program kojim umjetnička organizacija Divert / IMRC obilježava deset godina rada u polju inkluzivnog pristupa plesu. Tim povodom razgovarali smo s Ivom Nerinom Sibilom, osnivačicom i umjetničkom voditeljicom Diverta.
Kako se tvoje tijelo danas osjeća?
Osjeća se umorno, kao i svi radnici i radnice nezavisne scene u ovo doba godine. Osjećam se i pomalo anksiozno jer puno radimo, organiziramo programe, a odgovornosti su velike kada umjetničke sadržaje kolegica i kolega stavljate pred publiku, uvijek je pitanje je li sva organizacije i komunikacije odrađena kako treba, jesu li radovi točno kontekstualizirani, publika obaviještena… Moje tijelo je danas nekako mutno, neprisutno.
Ovo sam pitanje prvi put čula od Marine Bure, kada smo razgovarale o pristupu izvedbenim umjetnostima. Ona ga je spomenula kao pitanje koje čuje na početku svake radionice, i koje je divno zato što stavlja naglasak na potrebe, ne etikete: razna tijela imaju razne potrebe, a potrebe se mijenjaju iz dana u dan. Kako ti vidiš to pitanje?
Samo da postavim stvari u kontekst: to pitanje zaista koristim na početku radionica koje držim, a preuzela sam ga od Helvecije Sekulić, drage kolegice i suradnice koja je prije nekoliko godina stekla certifikat DanceAbility edukatorice. U ovaj rad, dakle u polje inkluzivnog plesa ulazim iz svoje umjetničke prakse suvremenog plesa, bez specifične edukacije za rad s OSI, Helvecia se upravo tome prepoznala i odradila edukaciju za ovu sjajnu metodu u kojoj je sažeto znanje o improvizaciji i postmodernom pristupu plesu na način da bude zaista svima dostupno. I mene je to pitanje isprva bilo zateklo, a kasnije i oduševilo. Ono se postavlja na početku uvodnog kruga predstavljanja na radionicama na kojima sudjeluje široki spektar sudionika_ca. Ono usmjerava fokus na tijelo, a artikulacija vlastite tjelesnosti zahtijeva određenu vježbu i analizu, ali i određenu hrabrost. U tom se krugu otvori jasnoća naših različitosti, prostor da svatko predstavi svoju situaciju, problem, radost, stidljivost, uzbuđenje, glavobolju na verbalan ili neverbalan način, a to su zone o kojima uglavnom ne govorimo. Nakon toga postavljamo pitanje “kako s tobom plesati da svi budemo sigurni” – što stavlja pažnju na vlastito tijelo u suodnosu s drugim. Tako briga za drugoga i briga za sebe postaju artikulirana materija radionice.
Iako bismo ovaj razgovor mogle voditi iz niza razloga, glavni povod je deseta obljetnica Divert kolektiva i Antisezona 22 – Paradoksi inkluzivnosti koji će se tom prilikom izvesti u MSU. Kako je sve počelo?
IMRC/Divert kolektiv je projekt koji evo već deset godina vodim u suradnji s divnim, darežljivim i predanim kolegicama i kolegama. Tema mu je otvaranje pristupačnosti pozitivnom i kvalitetnom iskustvu suvremenog plesa onim osobama, koje imaju interes, a redovnom ponudom nemaju pristup takvim sadržajima. Razlozi mogu biti različiti – socio-ekonomski, arhitektonski, psihološki, geografski. Sve je počelo unutar Hrvatskog instituta za pokret i ples, koji je tada, a i danas vodila Mirna Žagar, a koja je kroz festival Tjedan suvremenog plesa kontinuirano dovodila i predstave s plesačima nestandardnih mogućnosti. U tom se trenutku kolegica plesačica i organizatorica Amela Pašalić zainteresirala za tu vrstu radionica i počela iz inozemstva dovoditi umjetnike koji su držali radionice. Tako je dovela i Jordija Cortésa Molinu, inače jednu od zvijezda skupine DV8 Physical Theatre, i jednu od vrlo inspirativnih figura moje plesačke mladosti. Tako sam došla sam na tu radionicu u ZPC i prepoznala u njoj sjajne ljude, potencijal, energiju.
Kako sam već imala određeno iskustvo u ovom polju zahvaljujući svojoj edukaciji u Engleskoj ranih 1990-ih kada se scena rađala sa skupinom Candoco koja je prva uspjela probiti u plesački mainstram ansamblom plesača nenormativnih tijela, krenule smo s radionicama, nazvali se Inkluzivnim plesnim kolektivom za istraživanje pokreta, a onda zbog međunarodnih projekata prevele na engleski – Inclusive Movement Research Collective – IMRC, a sve unutar strukture HIPP-a. Ubrzo se okupila energična ekipa: Slađan Livnjak, Nereja Lasić, Nikola Orešković, Tatjana Vukadinović, Leon Goličnik.
Idući prijelomni poticaj dala je Maja Đurinović koja je pratila ovaj radi i pozvala me da napravim program koji smo pokazali na Dioniz festivalu u Osijeku. Tako smo kratkim formama razvijali metodologiju i stjecali razumijevanje, a ubrzo je ideja počela privlačiti i druge, tako smo krenuli s cjelovečernjim radovima pa s interdisciplinarnim formama. Među prvima se priključila Silvia Marchig koja je napravila nekoliko sjajnih radova poput Bella Ciao i Krupnih kadrova, i još uvijek je tu, zatim Vesna Mačković kojoj je ovaj projekt bio svojevrsna odskočna daska za vlastitu karijeru, Aleksandra Janeva Imfeld, Irma Unušić, Ognjen Vučinić, Josipa Lukinović, zatim kao autorski dvojac Martina Tomić i Nina Gojić, pa Mia Kevo, Marina Bura, Žak Valenta, Sindri Uču kao novomedijska umjetnica. Tu su onda kolegice iz Rijeke Gordana Svetopetrić, Tamara Bračun…
A kako je IMRC postao Divert?
Nakon određenog vremena to je došlo prirodno: cijeli je projekt narastao, bilo je sve više administrativnog posla, tako sam osnovala umjetničku organizaciju.
Ideja kolektiva neprestano se provlači kroz tvoj rad. Divert u imenu ima kolektiv, a jedna od vaših predstava nosi naziv Nukleon – “zajednica kojoj je uporište magnetska i neraskidiva povezanost i međuovisnost svih svojih dijelova”. Postavila bih ti pitanje koje je jedna autistična umjetnica postavila dramskoj pedagoginji: kako možemo biti u istom ritmu kad su nam tijela i umovi toliko različiti?
Na svu sreću nismo u istom ritmu! Uf, kad govorimo o istom ritmu govorimo o nečemu što me duboku uznemiruje – vidim uniformne koreografske režime spektakla ili korporativne zabave ili na koncu vojske! Prakse kojima sam posvećena upravo su prakse otpora tome. Način na koji mislim ples je istraživanje i rastvaranje tih unikatnih pojedinačnih ritmova, a onda tražimo koreografska i izvedbena rješenja koja će tim naizgled nepremostivim različitostima dati značenje i suglasje, i probiti granice očekivanog. Već prvi susret s inkluzivnim pristupom, za mene je bilo prijelomno iskustvo koje je dovelo u pitanje sve ono što sam podrazumijevala kao neupitne vrijednosti plesa. I danas je tako, uvijek me zanimalo testirati svoje znanje i kapacitete kao autorice ili edukatorice i stalno postavljati zahtjeve redefiniranja što suvremeno u suvremenom plesu znači.
Kako vidiš gradnju kolektiva izvan pritiska tih opresivnih kapitalističkih i ableističkih struktura?
Puno se govori o tome što zapravo znači raditi kolektivno i zašto je na nezavisnoj plesnoj sceni kolektivni rad gotovo norma. Vrlo dobar uvid u kolektivno unutar plesne scene dao je Rudi Laermans u knjizi Moving Together. No da budem precizna, u IMRC/Divert projektu većina je strateških odluka moja, to ne treba skrivati – uostalom, ja potpisujem natječajnu dokumentaciju i izvještaje, i potpisujem umjetničko vodstvo. Kolektivnost vidim u slušanju, osvještavanju i artikulaciji pozicija svih prisutnih u trenutku stvaranja, u iznalaženju “zajedničkog nazivnika” i pažnje na cjelinu grupe, i velikog povjerenja u imaginaciju i izvedbenost svih uključenih. Rekla bih da mislimo kolektivnu izvedbu kao eko-sistem, a ne izvedbenu mašinu.
Kolektivnost unutar Antisezone je drugačija, tu se radi o horizontalnom donošenju produkcijskih odluka, o suradničkom projektu u kojem s kolegicama Silvijom Marchig, Sonjom Pregrad i Teom Kantoci, zajednički iz razgovora i dijeljenja mišljenja, vodimo projekt. Odluka se donosi fuzijom naših individualnih perspektiva. Biti u neprekidnom dijalogu daje sigurnost i fleksibilnost, i stalno širenje pogleda, ali zahtjeva i posebnu vrstu suradničkih vještina. Radi se i o kontekstu, naravno, o nužnosti dijeljenja resursa koji su tako oskudni i nestabilni. Tako da je zaista potreban kolektivni napor za održimo prostore otvorenima, i zaštitimo resurse koje trenutačno imamo. Kad su resursi, materijalni ili simbolički, vezani za jednu osobu, ako ta osoba krene dalje, pregori ili se nešto desi sve nestaje. To je za naš kontekst pogubno.
Kada govorimo o inkluziji – a trenutno govorimo o inkluzivnom plesu – zanima me pogled na smjerove procesa inkluzije. Od Tomislava Medaka sam naučila o inkluziji razmišljati kao o višesmjernom procesu neprestanog istraživanja i pregovaranja različitih pozicija i identiteta. Postoji li ta višestrukost društvene transformacije, vidiš li to u Divert kolektivu?
Moja pozicija je ona osobe bez invaliditeta, a projektom pozivam različite zajednica na zajedničko iskustvo plesa. Danas se na europskoj sceni govori o fazi beyond inclusion, terminologija se mijenja, postavlja se pitanje što znači da je neki program koji uključuje osobe s invaliditetom vođen od osobe bez invaliditeta, able-bodied led. Toga sam svjesna i pozivam na razgovor o tome. Kad sam se počela baviti ovim poljem, učila sam o OSI zajednicama i problematici kako se projekt razvijao. Nisam o tom segmentu društva zaista ništa znala, kako sam u ovaj rad ušla iz potpuno plesačke znatiželje i uvjerenja da svi moraju imati otvoren pristup plesu.
S vremenom sam upoznala s problematikom, naravno, na strukturalnoj, teorijskoj, i pojedinačnoj razini. Pitanje inkluzije se u Hrvatskoj najčešće iscrpi na najbazičnoj razini: na pitanju asistenata, transporta, arhitektonske nedostupnosti. I svi uključeni u ovaj projekt jako puno ulažu da se te osnovne prepreke savladaju, jer ljudi ne mogu fizički doći do dvorane na radionice ili probe, ili biti publika zato što nemaju pratnju ili transport. To je stvarno porazno. Nadam se da smo tvrdoglavošću, entuzijazmom i ljubaznim pritiscima doveli do toga da se neki osnovni uvjeti moraju osigurati barem na mikro razinama i utjecali na neke pomake.
Da se vratim na inkluziji kao višesmjernom procesu, naravno, unutar ovakvih ad hoc zajednica u kojima se susreću osobe vrlo različitih identitetskih pozicija, interakcije su intenzivne i neprekidno jedni utječemo na druge. Ples je fizička, taktilna, senzorička interakcija, i ljudi se povežu dodirom, a ne govorom. Kao što ulazak invalidskih kolica ili štaka u koreografsku metodologiju u potpunosti dovede u pitanje sve što smo znali o plesu, tako i sve ostale identitetske vertikale vrlo brzo prestanu imati svoja uobičajena značenja, i neke se druge vrijednosti krenu uspostavljati. Nadam se da se ta vrsta višesmjernog osnaživanja i razumijevanja pretače i u “stvarni” život, mimo sigurnog okruženja plesnog studija.
Čini mi se da se barem djelomično te strukture mijenjaju i kroz tvoje djelovanje unutar institucija: upravo ti vodiš kolegij inkluzivnog plesa na Akademiji dramske umjetnosti.
Postoji sve više inicijativa koje se bave svim ovim pitanjima: tu je i politika EU i razni fondovi kojima se slijevaju financijska sredstava i projekti s obzirom da je uključivost i otpornost zajednica među prioritetima. Međutim, promjene se moraju dogoditi strukturnim, institucionalnim razinama, inicijative će nestati nakon što završi projekt ili kad osoba pregori. Moj je kolegij na nastavničkom smjeru suvremenog plesa na ADU, na trećoj godini. Mladi plesni pedagozi i pedagoginje kroz njega dobivaju uvid u šire edukacijske plesne prakse – ne samo vještine u obrazovanju profesionalnih plesača, nego načinima da kao edukatorice suvremenog plesa mogu predati te alate ljudima koji nisu nikad čuli za suvremeni ples, odnosno različite metode da esenciju plesa prenesemo različitim grupama – starijim osobama, muškoj populaciji, tinejdžerima… Suvremeni ples ne smatram samo plesnim stilom, nego i način na koji odgovaramo na zahtjeve suvremenosti.
Ti si u svom školovanju u Leedsu imala upravo takvo iskustvo, zar ne?
U Leedsu sam studirala za plesačicu – izvođačicu, no kako je Northern School of Contemporary Dance (NSCD), bila ustrojena na temeljima edukativnih potencijala plesa, dance as education, imali smo vrlo jaku teaching practice. Ta se praksa nije sastojala od prenošenja plesne tehnike, nego rada po školama i kulturnim centrima za zajednice. Duboko me se i trajno dojmilo to iskustvo, kako sam vidjela što se dogodi kada se susretnu “visoka” umjetnička praksa poput plesnog akademskog obrazovanja i disprivilegirane zajednice, koji su benefiti i za jednu i za drugu stranu od tog “sudara”.
Sonja Pregrad je na jednom mjestu, kad je govorila o Antisezoni, rekla da je ono što vas okuplja artikulacija tijela kao polja političnog. Kako to vidiš u kontekstu svoje prakse?
Ples, i dalje to mislim, ima veliku moć. Pred publiku izlaže tjelesnost, tijela kakva jesu, otjelovljuje individualne unutarnje prostore i daje im poetsku dimenziju. Kada proširimo spektar ljudi koji izlaze na scenu kao plesačice i plesači odmah smo u sferi tijela kao polja političnog. Pitanje tko je na sceni otvara potpuno drugo polje od pitanja što se pleše ili kako. U Divertu postavljamo pitanje tko ima pravo na scenu kao na javni prostor, što znači gledati i biti gledan ili gledana, koliko kontroliramo vlastitu pojavnost, što proizvodimo kada plešemo – zajedno. U Divertu nismo artivisti i ne bavimo se invaliditetom izravno, ali neprekidno postavljamo pitanje tko ima pristup resursima i javnom prostoru, a zatim i pitanje kako se to polje kontekstualizira, kako se o njemu govori, što je profesionalizam plesa i tko ima moć definicija.
Za kraj, željela bih da podijeliš svoje najdraže uspomene iz prvih deset godina rada kolektiva.
Sigurno su nagrade i gostovanja nešto na što smo ponosni i što nas raduje. Svaka premijera je urezana u pamćenje svih nas. Ipak, pravi doživljaj za mene je ono što se dešava u dvorani, kada se ljudi okupe i kada se rastvore njihove slobode, neovisno o invaliditetu, dobi, fitnesu, iskustvu… Kada se ljudi povežu, kada se dogodi povjerenje u vlastitu maštu, u tijelo i onoga ili onu pored sebe. Kad se okupe ljudi tako različitih tijela, i svi odjednom kao da odahnu. Često se grčevito držimo svojih nesigurnosti – znali su nam doći profesionalni plesači s vrhunski istreniranim tijelima koji su imali više problema sa slobodnim pokretom nego plesači s teškom cerebralnom paralizom. Najveći su kapital ljudi, a vidim koliko je ljudskog potencijala zanemareno. Ako u ovome što radimo ima nešto politično, onda to proizlazi iz uvjerenja da svaki pojedinac ili pojedinka ima pravo na artikulaciju vlastite pozicije i na svoje da i svoje ne. I vježbom plesa u sigurnoj atmosferi upravo se to vježba, snaga da stojiš iza svojih odluka, u punini svojeg tjelesnog i ljudskog potencijala.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
