Grupni rad

Nives Sertić u svom umjetničkom radu kreće od konteksta i tek onda odabire medij kao alat kroz koji će se izraziti pri čemu proces rada temelji na suradnjama s ljudima iz različitih područja

Antonija Letinić
nives_sertic_final

Razgovarala: Antonija Letinić

Nives Sertić, mlada likovna umjetnica, do sada je sudjelovala u brojnim projektima te izlagala na skupnim izložbama. Većina njezinih radova grupni su projekti u kojima sa suradnicima iz drugih disciplina pokušava izgraditi cjelovite obuhvatne radove sagledane iz različitih aspekata.

Sudjelovala je u interdisciplinarnom projektu Akademija kao laboratorij, pokrenula projekt Nesagledivi prostor predstavljen u okviru izložbe Nemam karticu za bodove u Galeriji Nova te u plesnom projektu Sobe s nekolicinom hrvatskih plesačica.

biljezenje_grada_biljezenje_vremena

Bilježenje grada, bilježenje vremena (Bacači sjenki)

 

KP: Većina tvojih radova suradnički su projekti. Zašto se odlučuješ za suradnje?

N.S.: Trenutno me najviše zanima razvijanje umjetničkog projekta unutar određenog područja, a grupni rad mi se čini važnim jer više ljudi omogućuje i  poglede iz više perspektiva. To mi se čini nužnim ako želiš neku stvar sagledat kvalitetno. Postoji u tome i problem s egom pa takve prakse kod nas još uvijek nisu pretjerano učestale iako postoji nekolicina vrlo zanimljivih i kvalitetnih umjetnika i kulturnih radnika koji rade u ovom području. Kod nas je vrlo mali poticaj za kolaborativnim radom, iako je to područje dosta aktualizirano posebno u posljednjih desetak godina. Projekt kolaborativnim pristupom dobiva širinu, iskustvo, čvršću strukturu, jasniju dimenziju.

S druge strane raditi s ljudima je izrazito dinamično, ne postoji opasnost zatvaranja u neki autistični sustav, drugi te tjeraju da konstantno radiš na nečemu, da se stalno iznova preispituješ, postavljaš si nove granice. Problem se može pojaviti ako se ne možete složiti, ali to je uglavnom, barem u mom dosadašnjem iskustvu, više problem tehničke prirode. Takvi projekti vrlo često završe u potpuno drugom pravcu od onoga od čega su krenuli, a to može biti čak i vrlo pozitivno.

Na primjer u suradnji na projektu Bilježenje grada, bilježenje vremena Bacača sjenki, bilo mi je zanimljivo to što sam svoje ideje morala prilagoditi projektu, ali je i dalje postojao prostor u kojem sam mogla zadržati određenu autonomiju i individualnost. S jedne strane se prilagođavaš, a s druge se ne eliminiraš kao jedinka. Svatko svojim inputom doprinosi radu i sudjeluje u cjelini a da se pritom ne nameće kao apsolutni neoborivi autoritet. 

KP: Projekt Akademija kao laboratorij bio je tvoj diplomski rad. O čemu se u stvari radi, odnosno koja je koncepcija projekta?

N. S.: Akademija kao laboratoriji, interdisciplinarni je jedno i pol godišnji projekt ALU Zagreb, a moje sudjelovanje u njemu je bilo ujedno i moj diplomski rad. Bavio se pitanjem umjetničke edukacije tj. kako obrazovati mlade umjetnike izvan klasičnog akademskog sustava. Postavili smo ga Aleksandar Battista Ilić, koji je kao prodekan za nastavu bio nositelj, i ja koja sam imala ulogu glavne koordinatorice projekta. On je dao generalni okvir projektu, a ja sam ga programski popunila i provela s nekolicinom studenata. Istražila sam s kim ćemo surađivati, uspostavila kontakte, povezala ljude i krenula u realizaciju. U ovom modelu umjetničke edukacije – osmišljavanje programa, organizaciju i produkciju odradili su sami studenti. U samu organizaciju se uključilo još desetak studenata, a sve zajedno je u njemu sudjelovalo oko 70 studenata Akademije.

Koncept samog projekta temelji se na istraživanju alternativnih oblika edukacije, predlaganje i osmišljavanje modela obrazovanja umjetnika koji nije klasično akademski, odnosno na koje se sve načine može umjetnik obrazovati te promotriti je li takav model prikladniji i korisniji od klasičnog pristupa. Ono što je za ovaj projekt važno jest da je studentima nudio puno otvoreniji pristup izražavanju: nisu morali slijediti obrasce likovne naobrazbe ili zadatosti medija u kojem se izražavaju, već oni sami istražuju na koje će se načine izraziti.

Pozvali smo Bacače sjenki s kojima smo imali radionicu u okviru njihovog projekta Bilježenje grada, bilježenje vremena, jedanaest studenata je sudjelovalo na UrbanFestivalu, tu je i projekt Periskop s NS Dubrava, organizirali smo seriju predavanja Dnevno svježe, filmski klub, studentske tribine i radionicu Društveno angažirani projekti koju je vodila Andreja Kulunčić.

Dio ponuđenih oblika, odnosno forme prenošenja znanja se ponekad, ali vrlo rijetko javljaju i u klasičnom obrazovnom modelu. To su forme gostujućih predavanja i suradnji s fakultetima. Razlika je u onome što se zove otvorena nastava: tu su još i forme radionica i suradnje s raznim udrugama i organizacijama van Sveučilišta. Sadržaji i pristupi radu i studentima su otvoreniji, suvremeniji i sukladni trenutnim zbivanjima i vremenu u kojem se održavaju. Svi suradnici koji su sudjelovali su ljudi koji su aktivni na suvremenoj sceni, a s kojima studenti nisu gotovo na nikakav način bili povezani.

Akademija se ovim pristupima generalno ne protivi, ali svojim dosadašnjim djelovanjem nije stvarala most prema ovakvom tipu edukacije i suradnji. Stoga smo smatrali nužnim da se ta potreba pokaže kod studenata, da se studenti kroz kreiranje programa i sudjelovanje u projektu aktivno izjasne za ovakav pristup, a ne samo da postoji angažman od strane profesora koji će im aranžirati program.

Ono što je meni bilo zanimljivo, primamljivo i važno u tom projektu jest propitivanje što je to umjetnički aktivizam i što je umjetnik kao kulturni djelatnik. Primarno u smislu aktivist, angažirani stvaraoc, kulturno – umjetnički aktivist, a u ovom slučaju je to promatranje bilo usmjereno na područje umjetničke edukacije.

urbanfestival_final

UrbanFestival, Laboratorijske vježbe 1 (BLOK)

 

KP: Nesagledivi prostor je također istraživački projekt, no ide u potpuno suprotnom pravcu. On za razliku od projekta Akademija kao laboratorija koji propituje sustav, istražuje osobnu percepciju. Što ti je bio poticaj za ovaj projekt?

N. S.: Prije godinu i pol dana sam predstavila rad Nesagledivi prostor u okviru izložbe Nemam karticu za bodove u Galeriji Nova. Rad se bavio percepcijom, odnosno što je to vizualna percepcija, što se događa kad se u određenim uvjetima ljudi nalaze u mraku, što se ljudima dešava kada im oduzmeš osjetilo vida. U projekt sam pozvala plesačicu Maju Marjančić, performericu Petru Zanki, arhitekta Igora Presečana i dizajnera Damira Gamulina. Zanimalo me kako ljudi iz raznih struka percipiraju određeni prostor u mraku.

Bavili smo se pitanjem kako se ljudi snalaze u takvim okolnostima, što osjećaju i kako doživljavaju situacije kada se oslanjaju na druga osjetila koja su nam, nametnuto sekundarna jer nam je vid nametnut kao glavno osjetilo s obzirom na dominaciju vizualnih podražaja kroz svjesno ili nesvjesno konzumiranje sveprisutnih reklama i masovnih medija.

Zanimalo me kako ljudi u određenim situacijama promišljaju i kako rješavaju određeni problem a da se pritom ne koriste vidom. Mi sami smo najprije provodili vrijeme u tom prostoru, pokušavali se saživjet s tom situacijom gdje smo promišljali o percepcijama i mogućnostima koje ti se otvaraju u ovim uvjetima. Svatko od nas je promatrao tu situaciju iz svog kuta s obzirom na profesiju i zaključili smo da je ljude potrebno dovesti u određene situacije na način da im se zada problem koji moraju riješiti u mraku. Tako je jedan od problema bio naći centar prostorije, žensku osobu, naći izvor mirisa… a svi su na izlazu morali nacrtati taj prostor. Taj dio je bio iznimno zanimljiv – načini na koje su ljudi osjećali i kako su vizualizirali taj prostor u glavi, da li su ga uopće percipirali… neki su i sami sebe iznenadili.

KP: Na koji način izabireš medij u kojem ćeš se izražavati?

N. S.: Ono što me sad primarno zanima je konceptualno-procesni, dinamički, ali i angažirani rad. Najvažnije za izbor teme jest kontekst, od kojeg polazim, a onda odabirem medij. Medij mi nije važan na način zadanosti, niti ga vidim kao nešto što mi ograničava mogućnosti, on je alat kroz koji izražavam određeni vid promišljanja neke teme, a promišljanje problema me dovodi do medija i pristupa samom mediju.

Ono što mene u umjetnosti zanima je u stvari proces suradnje s ljudima i s ljudima različitih izričajnih područja. Iako to apsolutno ne isključuje samostalan rad.

Takav jedan suradnički projekt su na primjer Sobe u kojem sam surađivala s plesačicama. Bio je predstavljen u Kuli Lotrščak. To je bio plesni projekt kroz koji smo istraživali zvukove i tipove zvukova na koje su potom plesačice radile izvjesnu koreografiju. Ti su zvukovi bili iz svakodnevnog života koje smo potom montirali u zvučne kompozicije, a one su na njih radile koreografiju. Meni je proces bio iznimno zanimljiv jer smo zajednički prolazili kroz sve faze, od toga koje zvukove snimiti i na koji način ih ukonponirat.

KP: Na koji način doživljavaš individualni rad, a na koji grupni?

N. S.: Mislim da je teško govoriti o individualnom radu jer i kada radiš samostalno, bez suradnika, uvijek nešto utječe na tebe pa kako god da se postavio – sve je to uvijek grupni rad, jer se od utjecaja ne možeš izolirati. U likovnoj umjetnosti je ta individualnost totalno izmistificirana, ti jesi likovni umjetnik, ali kako god da gledaš uvijek postoje utjecaji iz povijesne, filozofske i teorijske perspektive, iz konteksta u kojem jesi, iz onog iz kojeg dolaziš, iz polazišta iz kojeg krećeš. Uvijek postoji nekakav slijed, prepoznat ćeš te stvari.

Kod nas je to u likovnim krugovima preuveličano, pretpostavlja se da ti moraš bit neki genijalac. Ti jesi kao umjetnik/umjetnica, neki drugačiji senzibilitet koji nešto promišlja, drugačije doživljava, ali i svatko za sebe je neka posebna vrsta energije, senzibiliteta.

Tako da prema mom mišljenju sve je dvosmjeran proces – ideja može bit kolektivna, a sam produkt individualan ili obrnuto.

KP: Kako razumiješ, doživljavaš i opisuješ poziciju likovne umjetnosti? Što je likovna umjetnost i što ona omogućuje – što njome izražavaš? Što te zanima? Angažirano promišljanje konteksta prostora i vremena je za tebe ključno.

N.S.: Pa danas to i jest neki pravac u kojem se ljudi usmjeravaju. Svi su alati dostupni, lako je do njih doći – važno je početi promišljati kontekst u kojem se nalaziš, koji te se tiče, naprosto koji te dira. Granice umjetnosti se danas napokon brišu, one još postoje, ali su jako zamućene, pomaknute, olabavljene. Kada radim s nekim iz plesa, ja tu sudjelujem kroz određeni medij, ali svi aspekti se promišljaju, ništa nije razdvojeno, uvijek postoji neki multimedijalni produkt, ta interdisciplinarna nota. Likovna umjetnost ide u nekom pravcu sintetiziranja i spajanja. Sve postaje koncept, ne u smislu tvrde konceptualne umjetnosti, nego da ljudi postepeno osvještavaju svatko iz svog kuta, i uviđaju potrebu za spajanje, suradnjom, izmjenom iskustava i viđenja.

Likovna umjetnost je izašla iz zatvorenoga, limitiranog kruga, krajem 19. stoljeća, a posebno u drugoj polovini 20. stoljeća, no danas, a posebno kod nas, je opet u nekom pokušaju izolacije i elitizacije, što ne smije potrajati.

Problem je što je umjetnost u smislu pojavljivanja u medijima zapostavljena i zanemarena, ili se prezentiraju stvari koje ne opterećuju, koje te ne provociraju, niti tjeraju na razmišljanje nego drže mozak zauzdanim i zatvorenim. Generalno informacije su dostupne, čini se da je teško doći do njih, ali treba samo malo truda. Naravno da nije jednostavno doći do prave informacije u tolikoj velikoj količini nebitnih informacija ili dezinformacija kojima smo svakodnevno bombardirani.

Umjetnost je danas jako dostupna, no problem je što se ljudi niti informiraju niti educiraju. Moraš si tako nešto nametnuti kao prioritet u životu.

I da, education is not for sale.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano