Kritika Vrijeme je, jednostavno rečeno, mjera za organiziranje događaja prema strukturi prošlost-sadašnjost-budućnost. U geometriji posebne relativnosti vrijeme je četvrta dimenzija; za Heideggera vrijeme je horizont razumijevanja Bitka; za Kanta ono je čista intuicija ili forma osjetilnosti; Newton je pak razlikovao relativno vrijeme (opazivo, mjerljivo) i apsolutno vrijeme (koje možemo pojmiti samo matematički); a Augustin u Ispovijestima piše da zna što je vrijeme, osim ako ga pitate da vam objasni. Prema dvije suprotstavljene filozofske “škole”, vrijeme možemo shvatiti na jedan od sljedećih načina: kao ranije spomenuto, njutnovsko, apsolutno vrijeme koje je dio osnovne strukture svemira, ili pak kao intelektualni fenomen kojeg ne možemo svesti na nešto što teče ili kroz što se objekti kreću. No što je zapravo vrijeme? Je li ono tek iluzija, kao što neki tvrde? I možemo li ga pojmiti neovisno o njegovim brojnim i složenim manifestacijama?
Najnovije izdanje međunarodnog trijenalnog festivala Touch Me, posvećenog integraciji umjetnosti, znanosti i tehnologije, ne nudi konačan odgovor na pitanje što je vrijeme, ali zato predstavlja mnoštvo različitih interpretacija i pristupa shvaćanju vremena, prikazujući ga kao intrigantno polazište za promišljanje svijeta oko nas. Festival su kurirale Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić iz udruge KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse u suradnji s portugalskom umjetnicom Martom de Menezes koja je već izlagala na Touch Me Festivalu 2005. godine. Fascinaciju vremenom kroz svoje radove predstavili su umjetnici i znanstvenici iz Nizozemske, Portugala, Austrije, Australije, Velike Britanije, Slovenije i Hrvatske. Festival obuhvaća izložbu, performanse i radionice te predavanja koja su održana na Institutu za fiziku, Institutu Ruđer Bošković i u KSET-u kao svojevrsna uvertira izložbenom programu.
Akceleracija sivih stanica
Postavljena na dvije razine, u prizemlju i podrumu Galerije Klovićevi dvori, ova relativno zahtjevna izložba tjera vas, sasvim prikladno, da na vlastitoj koži osjetite teret vremena dok šećete od izloška do izloška. Ovo definitivno nije izložba koju možete pogledati nabrzinu, u pauzi za kavu; dapače, trebate doći naoružani znatiželjom, strpljenjem i naočalama za čitanje opisa radova u polumraku. Bez spomenutih opisa u mnogo slučajeva teško ćete shvatiti o čemu se radi, a ponekad vam ni oni neće biti dostatni budući da ima izložaka koji barataju složenim znanstvenim i teorijskim konceptima (npr. Kuramotov model, sonifikacija, ciklotroni ili akceleratori čestica), što će vas pak potaknuti da još malo vremena uložite u guglanje različitih fenomena i eksperimenata kada dođete kući. Idealni posjetitelj je, dakle, onaj koji želi uložiti svoje vrijeme, ali i koji želi nešto naučiti – ne jednostavno konzumirati izložbu i otići, već nastaviti mozgati o viđenom, istraživati, informirati se.
Neki od radova izričito traže od vas da si “uzmete vremena”. Primjerice, Solfeggio for color harmonies (2013) Davora Sanvincentija, audiovizualna instalacija bazirana na stvaranju ambijenta pomoću gradacije svjetlosti i solfeggio frekvencija, za optimalni učinak preporuča boravak u prostoru u trajanju od 60 minuta (koliko traje vizualni zapis). Možemo pretpostaviti da većina ljudi ipak neće poslušati naputak umjetnika, osobito ako usred pokušaja opuštanja “u aktiviranu prazninu koja progovara iz svoje punine” upadne nekolicina radnika galerije žaleći se da im projekcijsko platno otežava prolazak u drugi dio podruma. Razočaranje nastupa i ako dođete u “krivo” vrijeme, pa propustite Memorijsku pjenu Eveline Domnitch i Dmitryja Gelfanda, instalaciju koju možete pogledati samo u određenim terminima. No, možda je greška baš u posjetitelju/ici koji/a očekuje savršeno ispoliran, besprijekoran i cjelovit proizvod, umjesto da prihvati fragmentarnost, nedovršenost i nepredvidljivost – karakteristike koje se, uostalom, vežu uz znanstvene eksperimente, u kojima neuspjeh igra podjednako važnu ulogu kao i uspjeh. Ne želim imputirati da je izložba neuspješna, daleko od toga, već istaknuti da nesavršenost može biti vrlo koristan alat promišljanja uvjeta produkcije izložbi, ali i njihove funkcije uopće, kao i naših očekivanja, edukativnih, intelektualnih, estetskih ili bilo kojih drugih.
Čekajući kaplju
Kustosice su u opisu izložbe radove ugrubo podijelile u dvije skupine: one koji se bave prirodnim fenomenima, intervalima i ritmovima, i one koji tematiziraju percepciju vremena. U drugu skupinu spada zahtjevan i relativno nepristupačan rad Ericha Bergera koji, pomalo iznenađujuće, otvara izložbu, a bavi se preokretom Zemljinog magnetskog polja i nastupom izvanrednog stanja. Hrvatski umjetnici su sasvim pristojno zastupljeni na izložbi, te je cijela jedna prostorija posvećena Ivanu Ladislavu Galeti, čija se četiri rada (uz dokumentarni film Gordane Brzović), svaki na svoj način, poigravaju idejom vremena. Eksperimentalni film Dva vremena u jednom prostoru (1976-1984) nastao je pretapanjem dviju kopija filma U kuhinji Nikole Stojanovića s pomakom od 216 sličica u sekundi, čime se postiže zanimljiv, gotovo sablastan efekt supostojanja dviju stvarnosti koji priziva ideju višestrukih svemira. U filmu Water Pulu 1869 1896 (1987) Galeta pak optičkom tehnologijom fiksira loptu za vaterpolo u sredini slike, radikalno podrivajući gledateljska očekivanja: lopta postaje referentna točka oko koje se svi ostali elementi kreću (igrači, golovi, rub bazena).
I Hrvoje Hiršl bavi se filmskim medijem u radu Reverzibilno (Le temps detruit tout) u kojem obrće već izokrenutu kronologiju kultnog filma Gaspara Noéa, vraćajući ga na linearni tok vremena. Hiršl je vođen idejom entropije, odnosno uvjerenjem da “prirodna povijest vodi ka propadanju”, a videu je suprotstavljen dijagram koji vizualizira reverzibilne i ireverzibilne procese u termodinamici. U osnovi rada nalazi se ideja manipulacije linearnog vremena medijem, a u pozadini se može naslutiti ideja putovanja kroz vrijeme, želja za “vraćanjem” i “ispravljanjem” prošlosti, te tehnološkim (ne)mogućnostima za ostvarivanje istog.
U skupini radova koji se bave prirodnim fenomenima, intervalima i ritmovima našli su se, između ostalog, i znanstveni eksperimenti, poput onoga profesora fizike Thomasa Parnella započetog još 1927. godine na Sveučilištu u Queenslandu koji se vodi u Guinnesovoj knjizi rekorda kao najduži laboratorijski eksperiment u povijesti. Parnell je zagrijao uzorak smole, ulio ga u stakleni lijevak sa zapečaćenim vrhom i čekao je tri godine da se smola slegne, nakon čega je odrezao zapečaćeni vrh. Od tada smola polako kapa iz lijevka, i tek se nedavno formirala deveta kaplja. Na izložbi možete vidjeti i live feed “kapanja” smole s web stranice sveučilišta te pratiti formiranje desete kapi za koju se očekuje da će se formirati u idućih 14 godina.
Instalaciju Solarno izmještanje Špele Petrič i eksperiment Ritam aktivnosti vinskih mušica držanih u potpunome mraku kroz 1300 generacija Michia Imafukua & Takashija Haramure možemo promatrati kao companion pieces utoliko što se oba bave cirkadijskim ritmovima (unutarnjim satovima) pojedinih organizama. Imafuku i Haramura otkrili su da ritam vinskih mušica ostaje nepromijenjen čak i nakon što je 1300 generacija držano u potpunom mraku. Špela Petrič pak polazi od društveno nametnutog biološkog ritma vođenog imperativom “življenja života punim plućima”. Njen projekt Solarno izmještanje sastoji se od aplikacije za mobitel koja prati osvijetljenost okruženja četvero (ljudskih) sudionika te je zrcali u okolišu štakora koji se nalaze u kavezima u galeriji, a koji za razliku od mušica svoj ritam mijenjaju ovisno o dostupnom svjetlu. Iako je navedeni cilj ove tehnološki posredovane međuvrsne simbioze potaknuti sudionike “da preuzmu odgovornost za dobrobit štakora, kao i vlastitu”, štakori su ovdje tek “bioindikatori”, odnosno simptomi bolesnog stanja “nezasitnog društva”, pri čemu se ideja odgovornosti i empatije prema drugim bićima zadržava unutar antropocentričnih okvira, kao briga za druge koja je u konačnici tek briga za sebe.
Neki od najzaokruženijih radova na izložbi, koji ujedno najbolje svojim pristupom utjelovljuju interdisciplinarnost, nastali su u suradnji umjetnice i kustosice Marte de Menezes i njenog supruga biomedicinskog istraživača Luisa Graçe. Besmrtnost za dvoje (2014) je projekt u kojem su njihove bijele krvne stanice procesuirane u laboratoriju kako bi poprimile besmrtne karakteristike. Izložak se sastoji od besmrtnih stanica u zapečaćenim posudicama i digitalne videoprojekcije njihovih ukrštenih mikroskopskih prikaza. Naime, stanične linije dobivaju se od imunoloških stanica (koje brane tijelo), a budući da sadrže različite genomske informacije, stanice Marte i Louisa se međusobno odbijaju. “Konačna ironija”, stoji u opisu rada, “jest spoznaja da, premda su te stanične linije dobivene od dvoje ljudi koji vole biti skupa i vole jedno drugo, besmrtnost ima svoju cijenu – a ta je cijena izolacija”. Živjeti vječno, ali nikad ne moći biti skupa jer će u suprotnom doći do međusobnog uništenja – zvuči kao zaplet tragičnog ljubavnog romana, čime se u znanstveni eksperiment uvodi neuobičajena i zanimljiva poetična komponenta. Iako daleko manje romantična, Evolucija u Petri-zdjelici (2014) istih autora otkriva bakterijske kolonije Escherichie coli koje s vremenom razvijaju otpornost na antibiotike, demonstrirajući tako evolucijski princip naslijeđa s modifikacijama. Dodavanjem antibiotika, genetske mutacije (koje je moguće vidjeti zbog kratkog životnog vijeka bakterija) postaju kritična prednost i bakterije postaju otporne. Izložene su četiri zdjelice: u prvoj nema antibiotika, pa kolonije bujaju, dok su u ostale dodane tri različite vrste antibiotika, što omogućuje praćenje adaptacije bakterija.
Interdisciplinarnost na djelu
Na kraju valja napomenuti da je KONTEJNER vjerojatno jedina umjetnička udruga u Hrvatskoj čije projekte uistinu možemo smatrati interdisciplinarnima i u teoriji i u praksi. “Dinamika znanstvenih dostignuća pridružena snazi umjetničke vizije dekonstruira socio-kulturne paradigme i generira nove, nekonvencionalne, hibridne perspektive koje vrijeme sagledavaju kritički, inovativno i provokativno”, stoji u najavi festivala. Stvaranje zajedničkog prostora u kojem se umjetnost i znanost na ravnopravan način hvataju u koštac s istim pitanjima ukazuje na njihove sličnosti te na brojne mogućnosti koje mogu nastati nadilaženjem podjele na tzv. “tvrde” i “meke” znanosti budući da obje mogu ponuditi specifična i vrijedna znanja. Osim toga, uključivanje u izložbu znanstvenih eksperimenata, koji su često teže dostupni široj javnosti, pridonosi popularizaciji znanosti, dok se kombiniranjem “tradicionalnog” muzejskog sadržaja (posuđenog iz Prirodoslovnog i Tehničkog muzeja) s onim novomedijskim i interaktivnim ostvaruje neuobičajen spoj “starog” i “novog” koji ima potencijal da oba prikaže u novom svjetlu.
Međutim, na razini postava rečena dihotomija nije nadiđena, već je prostorno i kustoski utvrđena smještanjem “starog” u prizemlje galerije – tipični white cube izložbeni prostor (u kojem je nažalost izostala sada već poznata kontejnerovska tranformacija prostora), a “novog” u mračni podrum pun intrigantnih izložaka i skrivenih kutaka. Takav prostorni raspored otkriva ne samo kronološki pristup prezentaciji (od 19. stoljeća do suvremenog trenutka), već i različite koncepcije vremena: počevši od materijalističke, koja vrijeme tretira kao fizički trag (sat kao instrument za mjerenje vremena; vapnenac kao rezultat taloženja skeleta morskih organizama; kristalizacija modre galice), pa sve do fenomenološke, koja vrijeme tretira kao apstraktan pojam (sjećanje kao sjecište osobnog i društvenog; strah od smrti i propadanja). U skladu s time, i edukativni paneli kojima je izložba prožeta u prizemlju donose podatke o prvom ručnom satu, cvjetnom satu Carla Linnaeusa i atomskom satu u Koloradu, dok oni u podrumu informiraju o gravitacijskom singularitetu, vremenskoj dilaciji i putovanju kroz vrijeme. Zbog toga što se donekle oslanja na paradigmu linearnog vremena i ideju napretka, ovogodišnjoj izložbi kao da nedostaje malo autorefleksivnosti; no unatoč tome riječ je o edukativnom, intrigantnom i dobro istraženom projektu.
ObjavljenoObjavljeno
